Posjeta Parizu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i prijem kod predsjednika Emmanuela Macrona važna je iz više razloga, a jedan od njih je francuski povratak na Balkan, odakle se u značajnoj mjeri povukla početkom ovog stoljeća. Stabilnost Balkana, dok traje rat u Ukrajini i navodni „evropski put“ Srbije, odlična su prilika da se Francuska ponovo nametne kao faktor.
Foto: Aleksandar Vučić i Emmanuel Macron
Uspon Aleksandra Vučića na vlast i održavanje na toj poziciji neki su u Srbiji povezivali sa Francuskom. Prema jednoj od priča koja se vezuje za Pariz i Vučića, navodi se i sastanak iz 2008. godine u jednom luksuznom hotelu, kojem je, pored biznismena, prisustvovao i bivši crnogorski premijer i predsjednik Milo Đukanović. Navodno, tema sastanka bile su prilike na Balkanu.
Da Pariz blagonaklono gleda na Vučića vidjelo se tokom godina njegove vlasti. Ozbiljne kritike, kakve je ponekad dobijao iz Washingtona ili Berlina, iz Pariza su izostale. Štaviše, Francuska se snažno uključila u aviosaobraćaj Srbije, što sigurno nije moglo proći bez Vučićevog odobrenja. Nakon toga, Francuska je prodala Srbiji, skromnih, osamnaest protivvazdušnih sistema Mistral 3 sa samo pedeset raketa, te Airbusove helikoptere. To je bila poruka Pariza da na Beograd računaju.
Vučić kod Macrona
Ono na šta se zvanični Beograd uvijek može pozvati kada je Francuska u pitanju, jeste trajanje savezničkih odnosa. Iako postoje oni koji tvrde da je savezništvo preteška riječ, pritom iznoseći brojne argumente u dokazivanje svoje teze da Francuska nije bila iskren prijatelj Srbije, zvaničnici dvije države će često svoje odnose, barem retorički, temeljiti na tim vezama.
„Ponosan sam što sam večeras u Jelisejskoj palati i dugo sam se spremao šta da za pet minuta izgovorim na ovakvom mjestu pred vama, uvaženi predsjedniče. Mi danas obilježavamo 185 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa. Na Francusku smo najviše računali. Rijetki su lideri u Evropi koji žele nekoga da čuju, posebno kad je manji od njih. Macron je želio da sasluša i da čuje i hvala mu na tome“, rekao je Vučić. Francuska je „uvijek bila najbliža“ Srbiji u Evropi i Beograd je „na Francusku najviše računao i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu“.
Ovakve riječi su sigurno prijale domaćinu, ali Vučiću teško da je mogao prijati izbor tema za razgovor. Razgovarano je o Kosovu, Evropskoj uniji, Ukrajini i o Bosni i Hercegovini, dok je u Parizu boravio Milorad Dodik, predsjednik jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta. „Želim da ponovim koliko nam je važno i da BiH ostane ujedinjena zemlja“, rekao je Macron, na šta je Vučić ponovio mantru o teritorijalnom integritetu i države i entiteta.
Macron i Vučić su tako razgovor stavili u kontekst regionalne stabilnosti, što je skrivanje činjenice da Beograd destabilizuje regiju, a onda Zapadu prodaje usluge čuvara mira. Naravno, Francuskoj je trik poznat. Sjetimo se da je prilikom raspada Jugoslavije Pariz podržavao Beograd, a nekoliko godina kasnije bombardovao srpske ciljeve u BiH, Srbiji i Kosovu. Tako je Francuska, koja je po Vučiću „uvijek bila najbliža“ Srbiji u Evropi, zagovornik nezavisnog Kosova, što je još jedan argument onih koji tvrde da je savezništvo dvije države lažno. Provedba „francusko-njemačkog plana“ za Kosovo je posljednji čin te predstave i Macron na tome insistira.
Refleks velike sile
Ali takvo ponašanje Francuske ne treba da čudi. Francuska nastupa sa pozicije velike sile, što i jeste za male i siromašne balkanske države. Ono što Parizu više ne prolazi u velikim dijelovima Afrike, odakle ih posljednjih mjeseci protjeruju vojne hunte zagledane u Rusiju, na Balkanu prolazi. Nacionalističke elite sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina su toliko devastirale balkanske države da se sada pristajanje na tuđe zahtjeve predstavlja kao izraz savezništva na obostranu korist. Lider „srpskog sveta“ je možda najbolji primjer toga, jer je napravio pun krug od zagovaranja „Velike Srbije“ do „evropske budućnosti“ tog istog prostora gdje je izvršen genocid.
Jedna druga sila, koja također koristi beogradske političke elite za svoje interese, preko svojih medija to je plastično objasnila. „Kako je Vučić odgovorio na iskren poziv da se odustane od nacionalnih interesa ostaje nejasno: novinske agencije ne daju njegov odgovor. Po svemu sudeći, šef Srbije je šutio, došao je u Pariz da moli i nije mogao da priušti da se svađa sa glavnim stanovnikom Jelisejske palate“, piše ruska Gazeta, prenijeli su mediji u Srbiji. Ova ruska „briga“ za Vučića je ništa drugo nego ohrabrivanje Beograda da nastavi ratove koje je izgubio devedesetih godina, što govori šta „saveznik“ iz Kremlja očekuje od Srbije.
Ipak, postoji razlika između pristupa Francuske i Rusije. Moskva regionu ne nudi mnogo, osim priče o mitskom bratstvu slavenskih naroda. Sa druge strane, Francuska ima mehanizme da djeluje, investira novac i maše ponudom članstva u Evropskoj uniji i NATO-u. Ponuda članstva u Uniji primamljiva je i nakon Macronove izjave da nema proširenja dok se ne srede stvari unutar Unije.
Djelovanje Francuske to pokazuje u proteklim godinama. Vučić je rekao da francuski investitori u Srbiji zapošljavaju više od jedanaest hiljada radnika, da je u pet godina trgovinska razmjena dvije države gotovo udvostručena, a Macron je rekao da je Francuska agencija za razvoj u posljednjih pet godina uložila 570 miliona eura u Srbiju te da očekuje da će dvije države u budućnosti sarađivati u zaštiti životne sredine, transportu i nuklearnim postrojenjima.
Neki srbijanski mediji su to protumačili kao gradnju metroa u Beogradu, skladištenje francuskog nuklearnog otpada u Srbiji i kupovinu borbenih aviona Rafale koje je Macron već prodao Zagrebu u pokušaju Andreja Plenkovića da dobije naklonost Pariza. Vučić je, iako to nije dio potpisanih ugovora, rekao da se nada da će do 2035. godine Srbija imati nuklearni reaktor.
Francuska je za svoje poslove na Balkanu imenovala i izaslanika. Od jeseni prošle godine René Troccaz obilazi balkanske prijestolnice. Njegov posao je da države koje su izvan EU i NATO-a dodatno stavi pod kontrolu Brisela. „Važno je da Srbija nastavi da taj svoj izbor (ka EU) ostvaruje, posebno kroz veće usklađivanje sa našim vanjskopolitičkim odlukama“, rekao je Macron. „Taj izbor također mora biti ojačan nastavkom i ubrzanjem reformi koje se odnose na jačanje vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa i medijskog pluralizma“, rekao je Macron i pozvao da se „odgovorni za napad na Banjsku privedu pravdi i da odgovaraju“ te da se „učini sve da se takva tragedija ne ponovi”.
Suštinski, Macron je zatražio od Vučića da se Srbija odmakne od Rusije, odnosno da uskladi svoju politiku sa Briselom. Taj poziv ilustruje i kako se vodi politika na Balkanu. Naime, usklađivanje vanjske politike sa Briselom je obaveza svih država koje traže članstvo. Očito je da evropske sile moraju podsjećati balkanske vođe, a neki od njih su bliski Moskvi, da potpis obavezuje.
Srbija, Hrvatska, Balkan
Pokušaj Vučića da utječe na Macrona možda je povezan i sa nastojanjem zvaničnog Zagreba da dobije naklonost Francuske. To nije iznenađenje, jer HDZ i Srpska napredna stranka malo toga u ideološkom smislu dijele, na primjer, sa aktuelnom američkom ili njemačkom administracijom.
Postoje i druge sličnosti. Naime, Zagreb i Beograd žele francuske avione Rafale. Eskadrilu polovnih aviona Zagreb je platio oko milijardu eura, a predsjednik Zoran Milanović tvrdi da će trošak rasti. Beograd želi eskadrilu novih aviona i platit će ih tri milijarde eura. To znači da Hrvatska i Srbija počinju zavisiti od Francuske kada je u pitanju vojna avijacija.
Sličnost je i želja Srbije da ima francuske nuklearne reaktore i sporazum o ulasku Elektroprivrede Francuske u Elektroprivredu Srbije, čime će se vezati za francuske dobavljače. Sličan slučaj francuske i američke politike, u namjeri da neku državu otmu iz ruku Rusije, desio se prošle godine kada je Bugarska pristala zamijeniti rusku tehnologiju sa onom sa Zapada.
Agresija Rusije na Ukrajinu promjenila je Evropu. Napredak ruskih trupa plaši Zapad i sve su snažniji pritisci na one koji iz Evrope gledaju u pravcu Moskve. Vučićeva kooperativnost u Parizu to pokazuje, nakon godina kupovine vremena dok nacionalističke beogradske elite sanjaju o ruskim vojnicima na obalama Dunava. U ovom trenutku Vučić gubi trku sa vremenom, jer Zapad postaje sve nestrpljiviji da posloži stvari u dijelu svijeta koji decenijama kontroliše.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba