top of page
  • Armin Sijamić

Da li Zapad ima jedinstvenu politiku prema Zapadnom Balkanu?

„Amerikanci su sa Marsa, a Evropljani sa Venere“, pisao je poznati američki neokonzervativac Robert Kagan, želeći da objasni razliku između politike ratobornog Georga W. Busha i evropskog oklijevanja da slijedi Washington u ratnim pohodima u Afganistanu i Iraku. „Evropljani i Amerikanci više ne dijele iste vrijednosti“, zaključio je tada Kagan i dodao da se stari saveznici oko malo čega slažu, a još manje međusobno razumiju.


Iako se čini, nakon što je ruska agresija na Ukrajinu ujedinila Zapad, da je Kagan postavio neodržive teze koje prenaglašavaju razlike prijatelja sa dvije strane Atlantika, one ipak u mnogo čemu stoje. Vlast u Sjedinjenim Američkim Državama se mijenjala (Bush, Barack Obama, Donald Trump, Joseph Biden) i shodno tome tražila se nova dinamika u odnosima saveznika, posebno u njihovom postavljanju prema rivalima. Evropska unija, najviše zbog svoje unutrašnje komplikovane strukture, partikularnih interesa članica i pogrešnih geostrateških postavki, nije mogla uvijek slijediti SAD. Dok su SAD modernizovale vojsku i ojačavale svoje resurse da brane Zapad i saveznike, najveći dio evropskih država spavao je zimski san i svoje armije doveo do nesposobnosti za rat. Insistiranje Trumpa da članice NATO-a odvajaju dva posto svoga budžeta za vojna pitanja u skladu sa pravilima alijanse, u Evropi je dočekano sa negodovanjem i sa ranijom francuskom fantazijom da će EU stvoriti svoje oružane snage koje će postojati paralelno sa postojećom alijansom. Početkom rata u Ukrajini mnoge evropske zemlje su saopštile da Kijevu ne mogu poslati oružje jer ga nemaju. Od oko 100 milijardi pomoći Ukrajini, gotovo polovinu je dao Washington.


Ovaj primjer ilustruje razlike uzmeđu SAD i EU danas, ali i 30 godina u nazad. Ako se vratimo u godine raspada Jugoslavije, situacija je bila slična. Evropa nije imala mehanizme da zaustavi Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana i tako je, ali ne samo na taj način, svojim (ne)djelovanjem doprinijela masovnim ubistvima i genocidu. Rat je zaustavio Washington, a EU je asistirala. U godinama koje su slijedile države sa prostora bivše Jugoslavije ostvarivale su napredak i pomicale se sa mrtve tačke. To se posebno odnosi na Bosnu u Hercegovinu, a onda je ta država ušla iz „daytonske u briselsku fazu“.


Briselski pristup je poražen?


Uslijedile su godine pregovora balkanskih država i EU. Sve one objedinjene su tih godina pod termin Zapadni Balkan, koji je u suprotnosti sa geografskim odrednicima ovoga prostora. Ovim političkim terminom željelo se podvesti u jednu skupinu sve države bivše Jugoslavije minus Slovenija i uz dodatak Albanije. Termin je postao toliko ukorijenjen u našem javnom prostoru da ga više gotovo niko ne propituje.


EU je ponudila državama Zapadnog Balkana članstvo, ukoliko uspiju ispuniti zadate kriterije. Hrvatska je uspjela i pridružila se EU. Druge države nisu uspjele što zbog objektivnih okolnosti (stanje u tim zemljama), što zbog kasnijeg odbijanja nekih članica da se unija širi. U tome je najglasnija bila Francuska koja želi da se sredi stanje unutar EU, a tek onda primi nove članice. To su iskoristile lokalne političke elite i spriječile značajne reforme, najviše iz straha za svoje pozicije. Tapkanje u mjestu dovelo je do povećanih tenzija u regionu, a onda su članice EU pokušale partikularno da „rade“ sa nekim državama na njihovom „evropskom putu“. Angela Merkel izabrala je Aleksandra Vučića i Srbiju, kao centralnu tačku za djelovanje u regiji, a onda su i druge države, i to ne samo iz EU, pronašle svoje favorite na terenu. Na Balkan se ponovo vratila Francuska koja je podržavala ideju da Vučić dođe na vlast, zatim SAD, došla je Kina, a Rusija i Turska su ojačale svoje pozicije. I manje evropske države su na terenu našle svoje favorite i to često kao kamuflaža interesa moćnih aktera, provlačeći svoje političke i ekonomske interese. Dolaskom Bidena na vlast SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je napustilo EU, odlučili su da ponovo preuzmu konce. Brisel teško da taj tempo može pratiti, posebno ne u vremenu podjela unutar EU.


U takvim okolnostima odvijaju se politički procesi na Zapadnom Balkanu posljednjih nekoliko godina. Zarobljene državne institucije od strane domaćih elita, neusaglašen pristup Brisela i miješanje drugih država doveli su Zapadni Balkan u stanje povišenih tenzija. Krize se gomilaju i prijete da eskaliraju i unište dosadašnji napredak, dok lokalne elite paralelno kreiraju lažne krize. Ako, naprimjer, čak i površno pogledamo medije u Srbiji, vidjećemo da svakih nekoliko mjeseci neko drugi „prijeti“ zvaničnom Beogradu. Onda zvanični Beograd dobije neke ustupke, u glavnom finansijske i uglavnom iz EU, a zemlja iščekuje novu „krizu“ i nove „prijetnje“. Ne može se oteti utisku da je to stara taktika jugoslovenskih komunista još iz vremena „Tršćanskog pitanja“, ali sa puno lošijom izvedbom. Ostaje nada da neće jedna loša izvedba projektovane krize napraviti stvarni požar.


Rat u Ukrajini natjerao je čitav Zapad da se ponovo pozabavi ovim dijelom svijeta, ali očigledno je da zajedničkog plana djelovanja nema te da Washingoton i London ne žele beskonačno dugo čekati Brisel da se usaglasi i pokrene. Odatle se širom regije javljaju nove krize, a jednom uspostavljeni princip da se „radi“ sa jednom adresom, obično snažnijom od drugih, ponovo prevladava. Tada Zapad pristaje na ustupke lokalnim igračima kako bi čitav region nastavio svoj put ka EU i NATO, budući da postoji konsenzus da bi se tim putem Zapadni Balkan trebao kretati. Američko-britanski pristup je se Marsa, dok bi Evropljani sa Venere željeli „dogovor“ lokalnih aktera i postepeno kretanje ka trajnom svrstavanju na Zapad. Dakle, odustalo se od idealpolitike i pribjeglo realpolitici kao u vremenu Richarda Holbrookea, pa čak su u igri i isti ljudi kao te 1995. godine.


Realnost na terenu


Zapad se mora posvetiti desetinama drugih kriza i izazova. Ti izazovi više nisu daleko od evropskih granica, već su na samim granicama i unutar njih. Ipak, Balkan je i dalje važan, posebno zbog činjenice da se nalazi iza „prvih linija“ NATO-a prema Rusiji. Taj prazan prostor Rusija želi iskoristiti, baš kao što se Zapad upliće u „rusko dvorište“. Iako Rusija nema velikih šansi da u dogledno vrijeme stvari na Balkanu okrene u svoju korist, neke krize u regiji imaju potpis Moskve.


Podijeljenost Zapada, što se posebno vidjelo u slučaju Mila Đukanovića kojeg je dio Zapada želio vidjeti u političkoj penziji, Rusija je iskoristila i na terenu ojačala svoje ispostave. Vučić je javno priznao da je u Srbiji pripreman atentat na Đukanovića i prevrat u Crnoj Gori, a Srbija je „deportovala grupu Rusa osumnjičenih da su umiješani u pokušaj puča“ u Podgorici, izvjestili su tada mediji. The Guardian je tvrdio još 2016. godine da je meta osim Đukanovića i Vučić. Zato sagledajmo i proruske snage na terenu. Rusija se na Balkanu oslanja na sljedbenike politika ratnih zločinaca iz devedesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, na sljedbenike fašističkih i nacističkih ideologija. Te snage puno više su zaslužile „denacifikaciju“ nego marginalne ukrajinske grupe koje je Moskva napala pod tim izgovorom.


Slavljenje Draže Mihailovića, Dimitrija Ljotića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i sličnih dio su ideologije stranaka i pokreta na koje računa Moskva. To govori o slabosti Moskve u ovom dijelu svijeta, budući da svojom politikom posljednih decenija ne mogu privući niti jednu bosansku, albansku, crnogorsku ili hrvatsku stranku, osim pojedinaca ili grupa sa dubokim vezama sa bivšim jugoslovenskim sistemom. Time Rusija u ovome dijelu svijeta gubi kredibilitet posrednika i velike sile koja može urediti međuodnose „braće Slavena“. Međutim, podijeljenost Zapada omogućava Rusiji da djeluje, iako je Balkan politički, finansijski, ekonomski i kulturno pod apsolutnom dominacijom Zapada.


Podijeljenost Zapada pokazuje se i imenovanjem brojnih „specijalnih izaslanika“ različitih država. Teško je zamisliti da svi od njih govore i rade na isti način jer bi tada posao većine njih bio besmislen, ali isto tako teško je zamisliti da rade protiv interesa Zapada. Te slabosti u diplomatiji često se iskoriste. Deset mjeseci od početka ruske agresije na Ukrajinu Vučić izbjegava da uvede sankcije Rusiji. Vučić je taj koji gura projekat Otvoreni Balkan koji je paralelan Berlinskom procesu. Iza oba projekta stoje države Zapada. Da apsurd bude veći, partneri u regiji su i oni koji su pod sankcijama dijela Zapada. To neodoljivo podsjeća na odnos Zapada i Miloševića. Početkom raspada Jugoslavije dio Zapada je imao razumijevanje za njegove ratove, zatim je proglašen za mirotvorca i čovjeka sa kojim se pregovaralo o sudbini miliona ljudi, da bi ga u samo osam godina stavili pod sankcije, bombardovali, vojno porazili, natjerali na kapitulaciju na Kosovu i na koncu otpremili u Hag gdje je i skončao.


Svođenje računa


Ovakvu konfuziju Zapad na Zapadnom Balkanu sebi je mogao priuštiti. Ovisnost regije o Zapadu iz godine u godinu sve je veća, pa se može sa sigurnošću reći da vrijeme radi za njih, pod pretpostavkom da u drugim dijelovima svijeta neće doživjeti katastrofalan poraz koji bi ih natjerao na povlačenje. Međutim i u tom slučaju ovaj dio svijeta bi ostao dvorište Zapada još dugo godina. Demografski i svaki drugi kapacitet regiona za bilo kakav ozbiljan otpor nametanju tuđe volje pada progresivnom brzinom, a ekonomski tokovi i prirodni resursi bivaju obilježeni pečatom Zapada. Međusobni okršaji balkanskih država obesmišljavaju bilo kakvo ozbiljno planiranje u traženju alternativa Zapadu.


Idući u daljnju analizu dalo bi se zaključiti da odnosi EU i Zapadnog Balkana često izmiču svakoj logici. Obje strane nominalno žele članstvo država Zapadnog Balkana u EU, ali napretka nema. Ekonomski ovisni igrači na terenu prividno postaju politički nezavisni. Milijarde eura koje je Brisel uložio u ovaj dio svijeta ne daju brze rezultate. Odustajanjem od evropskih vrijednosti i jednakih prava za sve ljude dovodi do toga da nije moguće, osim „preko koljena“, riješiti probleme na način da se zadovolje veliki dijelovi istog naroda koji se nalaze van matičnih država. Naprimjer, Hrvatska je članica EU i NATO, a BiH nije, Albanija je u NATO-u, a Kosovo nije, Crnogorski Srbi su u NATO-u, a Srbija nije itd. Zato udovoljavanje lokalnim igračima, a ne insistiranje na bilo kakvim principima (u slučaju BiH čak ni na presudama međunarodnih sudova), stvara podjele i konfuziju. Tako je, naprimjer, prvi čovjek OHR-a Christian Schmidt donio izmjene Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH uprkos protivljenju Berlina, a u skladu sa željama SAD i UK. Njemački parlamentarac Adis Ahmetović je to isticao u svojim medijskim istupima. Iz takvog djelovanja rješenja koja proizilaze su još komplikovanija. Više od 45 dana od izbora u BiH nije jasno ko i kako može formirati vlast i ko i pod kojim uslovima ulazi u zakonodavna tijela FBiH. Novim intervencijama u izborna pravila moglo bi se desiti da će u Dom naroda FBiH ući neko ko na izborima nije izabran.


Ako bi se sada vratili na širu sliku Zapadnog Balkana taj plan ipak ne djeluje loše za stratege Zapada. Regija se kreće ka Zapadu, a cijena za planere nije previsoka. Obnovljeni interes Zapada za ubrzanim sređivanjem stanja na Zapadnom Balkanu potaknut je širim geopolitičkim kretanjima. Želja Rusije da preko Ukrajine ide ka zapadu Evrope dobila je odlučan odgovor UK koje stoljećima čini sve da Rusiji ne dozvoli dolazak na Balkan. Imenovanje Stuarta Peacha kao specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan to potvrđuje. Ovaj čovjek impresivne političke i vojne karijere sigurno nije bez dobrog razloga postavljen na tu funkciju. U namjeri da se odbaci i najmanja prijetnja za širenje kineskog uticaja u ovom dijelu svijeta EU je pokrenula incijativu „Global Gateway“, kao alat za ograničenje dometa kineske inicijative „Pojas i put“. Za tu namjeru EU je izdvojila 300 milijardi eura. Novac će biti uložen u infrastrukturu, digitalnu industriju, borbu protiv klimatskih promjena, čistu energiju, obrazovanje, zdravstvo i nauku u zemljama koje dijele evropske vrijednosti. Slične inicijative imaju i SAD i UK.


Ovakav odgovor Zapada, iako je podijeljen, govori o namjeri da se NATO i EU dalje šire u godinama koje dolaze. Stoga se može reći da put ka Briselu može voditi preko Washingtona, budući da su SAD i transatlantska i evropska sila. Međutim, načini na koji će se to uraditi još uvijek nije jasan. Predsjednik Slovenije Borut Pahor prije nekoliko dana je izjavio da se čak razmišlja o tome da se čitav region primi zajedno u EU, jer je u toku podjela svijeta na „demokratski Zapad i autokratski Istok“ te da se Zapadu sada žuri da neke procese privede kraju. Međutim, Pahor tvrdi da garancija u politici nema, što upućuje na zaključak da je Zapadni Balkan u isto vrijeme i blizu i daleko od trajne stabilizacije.



Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba

 

bottom of page