top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Azerbejdžan želi iskoristiti povoljan trenutak i vratiti Nagorno Karabah

Jučer su još jednom došle vijesti iz Nagorno Karabaha o obnovljenim sukobima centralne vlasti u Bakuu i armenskih separatista. Obje strane su optužile onu drugu da je pokrenula sukob. Ko je ovaj put počeo sukob manje je bitno od činjenice da se Azerbejdžanu pruža šansa da iskoristi situaciju u Armeniji i na Kavkazu te da ostvari konačnu pobjedu.


Duga je historija sukoba Azerbejdžana i Armenije. Decenije ratovanja, milioni raseljenih i desetine hiljada ubijenih samo su dio onoga šta su preživjele dvije zemlje u borbi za Nagorno Karabah koji se nalazi u Azerbejdžanu, a naseljen je Armenima koji ne priznaju vlast Bakua.


Brojni pregovori dvije strane, uglavnom, služili su da vojne položaje verifikuju, a nakon toga da se rješavaju humanitarni i drugi problemi. Od raspada SSSR-a to je bilo moguće, jer su dvije strane imale vojni balans, iako je naftom i gasom bogati Azerbejdžan mnogo razvijeni od Armenije, a posebno od Nagorno Karabaha u kome živi nešto više od stotinu hiljada ljudi.


Balans je bio moguć iz nekoliko razloga. Prvo, dvije države su imale pretežno rusko oružje. Drugo, Rusija je od raspada SSSR-a i dalje vodila glavnu riječ na Kavkazu, a upliv Turske i drugih sila bio je znatno manji nego posljednjih godina. I treće, armenska strana u Nagorno Karabahu je razvila sistem fortifikacija koji je odolijevao napadima Azerbejdžana.


Preokret u korist Azerbejdžana


To stanje je trajalo dugo i odgovaralo je Rusiji koja u Armeniji ima vojno prisustvo, kao i odlične veze sa Azerbejdžanom. Službenom Bakuu bilo je jasno da u toj postavci njen međunarodno priznat teritorij Nagorno Karabah sve postaje dalji, pa zato nije mirovao i radio je na modernizaciji vojske, ali i na jačanju svojih diplomatskih pozicija širom svijeta.


Azerbejdžanu tradicionalno bliska Turska jačala je vojno decenijama, ali njena politika je bila uslovljena vezama sa Zapadom. Kada je Recep Tayyip Erdogan počeo voditi nezavisniju politiku, često na granici konflikta sa Zapadom ili Rusijom, postalo je jasno da će se Kavkaz mijenjati. Bilo je jasno da će to poljuljati ruske pozicije na Kavkazu i Centralnoj Aziji.


Naime, Moskva od raspada SSSR-a traži od Irana da se suprostavi širenju turskog uticaja u tom dijelu svijeta, a što je Teheran iskoristio da ojača svoje pozicije i to bez velikog sukobljavanja sa Turskom. Dvije države imaju različite stavove, ali cijenu plaća Rusija koja gubi uticaj na Kavkazu, iako je pocjepala Gruziju odvajanjem Abhazije i Južne Osetije.


Početak ozbiljnih ruskih problema je dolazak na vlast Nikole Pashinyana. Bivši novinar je 2018. godine došao na vlast na talasu protesta protiv proruske vlasti. Neki smatraju da je to bila jedna od „šarenih revolucija“ podržanih sa Zapada. Pashinyan je računao na udaljenju Evropsku uniju i Sjedinjene Američke Države do kojih je put vodio preko Turske koja ne želi da se ruski uticaj u regiji zamijeni uticajem Zapada.


Rat iz 2020. godine


Kada je počeo rat u Nagorno Karabahu 2020. godine, bila je očita pogrešna procjena koju je donio Pashinyan. Rusija nije branila Nagorno Karabah, Zapad je bio predaleko, a Pashinyan nije poslao regularne armenske trupe u susjednu državu.


Za šest sedmica rata Azerbjedžan je slomio pobunjenike. Ulaganja u vojsku i diplomatske veze su se isplatila – Azerbejdžan je uz pomoć turskih i izraelskih dronova rušio pomenute fortifikacije koje su u nekim slučajevima postale klopke iz kojih vojnici nisu mogli pobjeći. Nakon izviđanja i udara iz dronova, azerbejdžanska artiljerija je pogađala gotovo sve.


Armenska strana je bila prisiljena da prizna poraz i izgubila je oko trećine teritorije koju su kontrolisali. Pashinyan se suočio sa nemirima kod kuće koji su u jednom trenutku prijetili da obore vladu. Dio javnosti je pitao zašto vojska nije (više) pomogla braći u Azerbejdžanu.


Pashinyanovo držanje, onda kada je već rat počeo, moglo bi se gledati na dva načina. Prvi je da nije htio da rasplamsa sukob i da je želio da postigne konačni mir sa Azerbejdžanom, a što je on više puta ponavljao. Drugi, na koji je Azerbjedžan računao, jeste da je rusko oružje nemoćno da zaustavi turske i izraelske dronove. Prethodno su turski dronovi izlašli na kraj sa ruskom protivvazdušnom odbranom u Siriji i Libiji.


Pored toga, Pashinyan nije mogao računati na potpunu rusku podršku, jer je on odlučio da okrene leđa Moskvi. Kremlj je tako poručio da je poraz rezultat okretanja leđa Rusiji. Članici Organizacije za kolektivnu sigurnost i saradnju (ODKB) Rusija je poručila da napad na Nagorno Karabah nije napad na Armeniju.


Ali i pored toga, Rusija je intervenisala, u dogovoru sa Turskom, i poslala mirovne snage u Nagorno Karabah, posebno uz Lačinski koridor – jedina putna veza pobunjenog regiona sa Armenijom. Rusija je zaustavila Azerbejdžan da posao završi do kraja, a Pashinyanu donijela nove brige – adresa za pregovore opet je bila Moskva. Tri godine kasnije, ta greška je postala očitija, jer je Rusija u ratu sa Ukrajinom i njeni resursi (vojni i diplomatski) smanjuju se tako brzo da otvaraju pitanje pobuna širom ruskih interesnih zona.


Nova realnost


Jučerašnjom „antiterorističkom operacijom“, kako ju je Baku nazvao, Azerbejdžan je pokazao samouvjerenost da može postići potpunu pobjedu. Baku traži predaju Nagorno Karabaha, ili će nastaviti operaciju. Da li će do predaje doći za sada nije poznato. Ono što je sigurno jeste da je Azerbejdžan jači nego prije tri godine, a da su armenske snage slabije te da Pashinyan opet ne reaguje onako kako bi se očekivalo da će reagovati, što potvrđuju jučerašnje demonstracije u Jerevanu sa istim pitanjima kao prije tri godine, uz povike „izdaja“.


Zapad je izrazio zabrinutost i pozvao na prekid sukoba. Najglasnija u osudi Azerbejdžana bila je Francuska u kojoj je jak armenski lobi. U novembru 2020. godine, neki u francuskom Senatu su tražili da se Nagorno Karabah prizna kao nezavisna država. Ipak, Francuska je daleko od Kavkaza, a njeno prisustvo tamo ne žele Turska, Iran i Rusija.


I bez Francuske stvari na Kavkazu postaju komplikovanije i ishod novog sukoba u Nagorno Karabahu mogao bi se odrediti negdje drugdje, daleko od bojnog polja i od očiju javnosti.


Pashinyanov dolazak na vlast donio je i najveći strah Rusije – dolazak NATO-a na Kavkaz. Nije samo riječ o jačanju turskih pozicija, već se radi o vojnim vježbama koje su u Armeniji počele 11. septembra i završavaju danas. Amerikanci vježbaju s domaćinima koordinaciju „u međunarodnim mirovnim misijama.“ Dolazak američkih trupa u Armeniju, naljutio je Ruse. Rusko ministarstvo vanjskih poslova vježbe je opisalo kao „neprijateljski potez“ Jerevana.


Dolazak američkih trupa u Armeniju ne raduje ni susjedni Iran, a ranije je Teheran upozorio Baku da neće tolerisati prisustvo izraelskih trupa u Azerbejdžanu. Neki tvrde da će Azerbejdžan ustupiti teritorij Izraelu da djeluje protiv Irana u kome, prema različitim izvorima, živi dva puta više Azera nego u Azerbejdžanu.


Tokom rata 2020. godine iranski general Abu Fadl Shikaraji je rekao da Iran podržava da se Azerbejdžanu vrati „okupirana“ teritorija i da bi to bilo najbolje uraditi dijalogom. Upozorio je Baku da Iran neće dozvoliti izraelske baze blizu svojih granica, kao ni „prisustvo terorista“, što je aludiranje na navode da je Baku doveo militante iz Sirije protiv kojih je Iran ratovao.


Svi u New Yorku


Obnovljeni sukobi u Nagorno Karabahu poklapaju se sa zasjedanjem Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Tamo su i delegacije iz Armenije i Azerbejdžana. Francuska i Armenija traže zasjedanje Vijeća sigurnosti UN-a i osudu azerbejdžanske operacije, dok je Turska izrazila podršku, rekavši da je Baku „prisiljen djelovati na svom suverenom teritoriju.“


Azerbejdžan ima vojnu prednost na terenu koju želi iskoristiti. Tako je jedan od ciljeva i povlačenje ruskih vojnika sa teritorije Azerbejdžana koji su tamo raspoređeni prije tri godine da bi nadgledali uspostavljeni mir, što je dugoročno loše za Baku. Ako bi separatisti bili slomljeni ili ako se postigne novi sporazum, onda ruska vojska tamo ne bi bila potrebna.


To upućuje da je pitanje Kavkaza važno i da svako značajno pomjeranje na terenu može imati ogromne geopolitičke implikacije na Evropu i Aziju. Dosadašnje iskustvo sa Pashinyanom na čelu Armenije upućuje da je svaki ishod i obrat moguć, posebno sada kada ima podršku dijela Zapada. Prije samo nekoliko dana je izjavio da je moguće postići trajni mir između Armenije i Azerbejdžana do kraja ove godine, ali nije objasnio kako.




Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

 

コメント


bottom of page