Od sedmog decembra Peru potresa politička kriza kakvoj ranije nije svjedočio. Iako ova kriza liči na mnoge druge u ovome dijelu svijeta, ona je suštinski drugačije jer njen glavni akter, opozvani predsjednik Pedro Castillo Terrones, nije izborio niti jednu pobjedu koja u bliskoj budućnosti može pomoći sljedbenicima njegovih ideja, ili idejama onih ljudi koji žele da uzdramaju tamošnji decenijama etablirani poredak.
Na ovome mjestu u aprilu 2021. godine pisali smo o seoskom učitelju koji jašući na konju juriša na predsjedničku poziciju u Peruu. Nekoliko mjeseci kasnije to se i dogodilo, uprkos hroničnom političkom neiskustvu Pedra Castilla. Narodnu volju za promjenom u zemlji Castillo nije kapitalizovao, a razlozi su subjektivne i objektivne prirode. Kratko rečeno, Castillo nije imao kompetencije potrebne da uzdrma postojeći sistem u zemlji i da se njegovim siromašnim glasačima ponudi prilika za bijeg sa dna društvene ljestvice. No, prije nego se na to osvrnemo, potrebno je navesti šta je to Castilla od predsjedničke palače i želje da vlada dekretima za samo nekoliko sati dovelo u zatvor 7. decembra i gdje mu sada prijeti od deset do dvadeset godina robije zbog izazivanja pobune.
Nevolje Castilla sa Peruom i Perua sa Castillom traju nekih 18 mjeseci. Prvi ljevičarski predsjednik Peru u zadnjih nekoliko decenija je za taj kratak period na vlasti promjenio pet kabineta i zaradio šest krivičnih istraga. Castillo se naprosto sudarao za zakonskim ograničenjima, ali i sa nerealnim željama i zahtjevima prema svom kabinetu. Zato ih je promjenio čak pet, tražeći ljude i načine da se obračuna sa peruanskom političkom elitom, koja je bliska desnici i koja decenijama odbija da se mijenja u korist najsiromašnijih slojeva, posebno autohtonih naroda koji žive u Peruu. Ta elita, mahom useljeničkog porijekla, Castilla je mudro uvukla u sukob sa sistemom, a on je taj izazov prihvatio. Sve ostale Castillove politike bile su na čekanju.
Konačni obračun
U jednoj od takvih bitaka, peruanski Kongres, kojeg Castillo nikada nije kontrolisao, a posebno nije imao njegovu podršku za fundamentalne promjene, odlučio je da ga smijeni zbog „permanentne moralne nesposobnosti“, koristeći istu pravnu klauzulu kao u slučaju jednog od njegovih predhodnika Martina Vizcarre (2018. - 2020.).
Njegov odgovor je bio, ono što su mediji na španskom jeziku opisali kao „autogolpe“, odnosno Castillo je izvršio državni udar protiv sebe samog, pridružujući se bizarnoj i poprilično dugoj listi političara širom svijeta kojima je to pošlo za rukom. Naime, Castillo je proglasio vanredno stanje, uveo policijski sat, pozvao vojsku i policiju da izađu na ulice, najavio raspuštanje Kongresa, obećao novi Ustav unutar devet mjeseci i najavio vladanje dekretima do tog momenta. Drhtavim glasom, čitajući sa papira koji podhrtavaju u njegovim rukama, saopštio je to građanima Perua. Kongres je hitno djelovao – na sjednici 101 od 130 poslanika glasalo je za smjenu Castilla prije nego je on silom rasputio taj zakonodavni dom. Nekoliko sati kasnije bio je uhapšen i prebačen u zatvor. Volji poslanika u Kongresu potčinila se vojska i policija koje nikada nisu gajile pretjerane simpatije prema Castillu. Pokušaj zavođenja diktature u zemlji, a bez pomoći vojske, vjerovatno je ideja koju je samo imao Castillo. Taj trapavi pokušaj jedan od njegovih advokata je objasnio tezom da mu je prije pokušaja suspendovanja ustava dato piće od kojeg se „osjećao zaglupljeno“.
Odveden u zatvor nastavio je komunicirati sa građanima. Rukom pisane poruke na komadu papira bile bi fotografisane i objavljivane na njegovom Twitter profilu, a u njima je istakao da odbija dati ostavku, da je u toku državni udar i da poziva građane na ulice da se odupru pravnom nasilju te vojsci koja će mirne građane „masakritati“. U sukobima između organa reda i nezadovoljnih građana bilo je i mrtvih i povrijeđenih.
Kongres je nastavio dalje. Na Castillovo mjesto imenovao je Dinu Boluarte, njegovu potpredsjednicu samo nekoliko dana ranije. Boluarte, šezdesetogodišnja pravnica, prihvatila je imenovanje, pojavila se na vojnoj paradi (šaljući poruku kontrole nad oružanom silom) i izjavila da želi vladati Peruom još tri i pol godine, odnosno do kraja mandata kojeg je Castillo dobio na izborima. Imenovanje Boluarte na mjesto privremenog predsjednika neodoljivo je posjetilo na slučaj brazilske predsjednice Dilme Rousseff koju je, nakon smjene u brazilskom Senatu, zamijenio njen potpredsjednik Michel Temer, iako je kontekst i razlog smjene bitno drugačiji. Tako je Dina Boluarte postala šesti predsjednik Perua u šest godina, a što i bez slučaja Castillo ukazuje na duboku krizu unutar Perua u kome tamošnja elita drži sve konce vlasti i ne pristaje na radikalne promjene. To je možda najbolje opisao jedan od najpoznatijih peruanskih novinara i pisaca César Hildebrandt koji je rekao da „Castillo nije incident u historiji Perua“, već da je to „konačna potvrda da je to propala država bez ijednog nacionalnog projekta.“
Rasplet krize
Kako i kada će ova kriza u Peruu završiti nije poznato, ali već sada je jasno nekoliko stvari. Castillo ostaje u zatvoru do daljnjeg, ili će napustiti državu u nekom političkom aranžmanu. Njegova porodica već je prebačena u Meksiko, odakle je povučen peruanski ambasador. Meksički predsjednik, ljevičar, Andrés Manuel López Obrador stao je uz Castilla i osudio poteze Kongresa, tvrdeći da je to napad na demokratiju i volju naroda. Sa druge strane, Sjedinjene Američke Države su osudile Castilla što je pokušao da suspenduje Ustav i zakone.
U prvim danima „političke krize“, kako su ljevičari na kontinentu ocijenili dešavanja u Peruu, nije bilo glasne podrške za Castilla. Kasnije su podršku Castillu pružili lideri Meksika, Bolivije, Kolumbije i Argentine. Obično najglasniji među ljevičarima iz Latinske Amerike je Nicolas Maduro, ali je ovaj put bio tiši nego obično, vjerovatno u skladu sa nastojanjima da iskoristi energetsku krizu u svijetu i dobije dozvolu Washingtona da prodaje svoju naftu. Lula da Silva, također, nije bio previše glasan u komentarisanju onoga što se desilo u Peruu. Stoga se može reći da hapšenje Castilla nije bitno uzdrmalo odnose na kontinentu. Čini se da ljevičari nisu polagali previše nade u Castilla koji se trebao sukobiti sa peruanskom elitom.
Castillov pad je teško doživljen u Peruu među njegovim pristalicama i u sindikatu radnika, čiji je bio član i vođa. Ukoliko Castillo završi iza rešetaka na duži period, to će biti snažan udarac radničkom i ljevičarskom pokretu koji se u posljednje vrijeme nadao da su promjene moguće. Tako je jedna ideja postala žrtva jedne ličnosti koji nije znala da razvije prepoznatljive politike i napravi putokaze za svoje sljedbenike. Zato će peruanska ljevica u budućnosti najvjerovatnije morati stvarati i novi program i novog vođu.