Odjeci okupacije: Zagrebački novi val i još jedno beogradsko skretanje udesno

Nekoliko sedmica javnost u državama bivše Jugoslavije bavi se zagrebačkim koncertom Marka Perkovića Thompsona i studentskim protestima u Beogradu. Neki u Hrvatskoj i Srbiji to vide kao pozitivan razvoj događaja, a mnogi preko granica te skupove vide kao novu prijetnju.

Photo: Detalj sa zagrebačkog koncerta Marka Perkovića

Marko Perković Thompson davno je prestao biti samo muzičar koji traje uprkos osporavanjima i zabranama. Za stotine hiljada ljudi u Hrvatskoj i među hrvatskom dijasporom on je glas romantizovane verzije hrvatske prošlosti i iznevjerenih očekivanja od strane hrvatske države od napuštanja Jugoslavije. Drugim riječima, glas onih koji su duboko razočarani u hrvatsku politiku.

Zato ne treba trošiti vrijeme na kvalitet njegovog muzičkog rada, već na odjek onoga što radi i što on sam nije mogao proizvesti. Privući na koncert pola miliona ljudi, u državi koja ima manje od četiri miliona stanovnika, ne bi uspjelo Thompsonu niti jednom drugom muzičaru da iza njega nije stao neko ko kanališe političke zahtjeve koje u Hrvatskoj niko ne zastupa.

Koncert je bio demonstracija političkih težnji njegovih slušalaca, a ne samo događaj koji bi trebao puniti medijske rubrike predviđene za muziku. U tom udruženom radu dijela političke elite, crkve, medija i građana nakon godina rada „ispeglan“ je jaz između fašizma i „domoljublja“. Oni koji stoje iza Thompsona ne vide ništa sporno u tome da se u „ljubljenju domovine“ pomogne fašističkim pozdravima i da se to predstavi kao „kršćanska vrijednost“.

U ime koga?

Zato je važno pitanje kako se do toga došlo. Da li su Franjo Tuđman ili njegovi nasljednici u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) izdali ideju Hrvatske kakvu žele Thompsonovi fanovi? Kako je moguće da Thompsona osporavaju ljudi iz vlasti i opozicije, a onda se pojave na njegovom koncertu? Da li Thompson ima politički program, ili samo koristi priliku koja mu se pruža? Da li je Thompson svjestan da je izašao iz muzičkih okvira? Ko su ljudi koji dolaze na njegove koncerte?

Na ova pitanja hrvatska javnost još uvijek nije dobila odgovor, iako se s hrvatske desnice koja je, uglavnom, izvan parlamenta i glavnih medija, često čuje da današnji HDZ ne liči na Tuđmanov, da Evropska unija i NATO nisu ono što su nekada bili i kako su ih Hrvati zamišljali, da je sadašnji premijer Andrej Plenković neka vrsta briselskog ljevičarskog komesara i da Zagreb danas ima manje suvereniteta nego ga je imao pod Beogradom nakon Drugog svjetskog rata.

Ovi zahtjevi se suštinski podudaraju sa zahtjevima onih koji se u Srbiji bune protiv vlasti, odnosno činjenice da je Srbije, kao i svih država bivše Jugoslavije, svakim danom sve manje i da politički i ekonomski tokovi koji od centra (Zapada) idu ka periferiji (Balkan) preoblikuju svakodnevnicu na nezamisliv način. Tako, naprimjer, ovih dana u ovom dijelu svijeta boravi „američki influencer“ IShowSpeed, koji, kratko rečeno, hoda po ulicama u fudbalskom dresu zemlje domaćina, okružen tjelohraniteljima, smije se i govori nepovezano, dok se hiljade mladih ljudi ne odvajaju od njega čak i dok jede. Neki mediji su zaključili da gost tako pravi promociju država koje posjećuje.

U slučaju Srbije, gdje je stanje lošije nego u Hrvatskoj u gotovo svim oblastima, problem je još izraženiji. Tamošnje vlasti, uključujući sadašnju, državu koja je okružena državama Evropske unije i članicama NATO-a navodno žele povezati s Rusijom i Kinom, čime su postali prva linija fronta u njihovom obračunu sa Zapadom. Bujaju proruski pokreti i sve češći su izlivi „bratske ljubavi“ prema dalekoj Kini, dok saradnju sa Zapadom vlast predstavlja kao stvar pragmatičnosti.

Studentski protesti nakon pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu prije osam mjeseci pokazuju besmisao politike Beograda. Svaki poraz zvaničnog Beograda, a od devedesetih ih je bilo mnogo - od Slovenije preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine, do Kosova i Crne Gore, tamošnje društvo gura još desnije, stvarajući preduslove za iste politike i iste ishode.

Sami protiv sebe

U takvim okolnostima bilo je očekivano i da će studentski protesti u jednom trenutku skrenuti udesno, što je dio javnosti najsnažnije osudio. Neki su zaključili da nema razlike između onih koji vladaju, a koji su devedesetih godina bili dio politike koja je vršila agresiju i genocid u susjednim državama, i studenata koji su se rodili nakon tih velikih političkih i vojnih poraza Beograda.

Nekima su posebno zasmetali govori na zadnjem velikom studentskom skupu za Vidovdan, kojim su organizatori pokušali pridobiti još desničara – u zemlji gdje se sve druge političke snage bore da dostignu parlamentarni cenzus od tri posto. Prije toga, studenti su biciklima išli do Strasbourga u namjeri da dobiju podršku Brisela. Odgovor Brisela - podrška Aleksandru Vučiću, koji se, prema tvrdnjama nekih medija iz Srbije, obavezao da će omogućiti iskopavanje litijuma u Srbiji i pristati na konačno riješenje statusa Kosova u korist albanske strane.

Biranje ekstremnih desničara, na koncertima ili protestima, nije slučajno, jer stanje u ovom dijelu svijeta odgovara onim koji su ga kreirali nakon raspada Jugoslavije. Hrvati su na koncertu pjevali o borbi protiv Srba, četnika i Jugoslovena, a srbijanski studenti od medija bliskih vlastima predstavljeni su kao ustaše koji vezama sa Zapadom žele praviti novu Jugoslaviju. A mnogi unutar obje grupe Bosnu i Hercegovinu vide kao mjesto obračuna. Srpski nacionalisti pored toga traže i Kosovo, Crnu Goru, Albaniju i Sjevernu Makedoniju, dok se u Srbiji svaki resurs prodaje.

U gigantskom mentalnom kavezu, koji je na Balkanu planski stvoren, neki ljudi kao prve neprijatelje vide sebi bliske narodi, dok zajedno nestaju s prostora na kojima su živjeli stoljećima. U ekonomijama teško zavisnim od uvoza i stranih banaka već je prihvaćena teza o „manjku radnika“ i potrebi da se dovedu ljudi iz drugih krajeva svijeta. Otišlo se i korak dalje – vođe svoje države nude kao mjesto zatvora i kampova za ljude koje ostatak Evrope neće.

Nova faza u balkanskoj politici javnosti se pokušava objasniti „trendovima“ u politici na Zapadu, poput jačanja desnice, novom američkom politikom koju simbolizuje Donald Trump, opasnošću od Rusije, borbom protiv kineskog uticaja, prijetnji sa Bliskog istoka... Svaki lokalni konflikt učvršćuje tu argumentaciju, jer sukobljeni traže zaštitu onih koji te političke tokove kreiraju.

Posljedice se vide. Periferija ostaje zavisna od centra, a nacionalističke vođe raznih naroda slušaju iste adrese. Mladi ljudi u balkanskim državama odraz su društva u kojem žive, prije nego pobjegnu na Zapad, gdje važe pravila kojih nema na njegovoj periferiji. Bujanje desničarskih pokreta u istočnoj Evropi to potvrđuje, jer siromaštvo i beznađe stvara preduslove za pobunu. Te pobune uglavnom su desničarskog karaktera, a ekonomski sistem ne pominju.

Ni najvećim Thompsonovim pristalicama među političarima ne smeta što Hrvatska uvozi hranu, što je ostala bez fabrika (naprimjer, svjetski poznatih brodogradilišta), što strane banke dominiraju tržištem. Razlika među njima je tipovanje na različitog političara, na mesiju, izvan Hrvatske i tako dvanaest godina od članstva u Evropskoj uniji, koja navodno otvorenih ruku čeka Vučića i druge balkanske vođe, koji od svojih država prave kolonije i priželjkuju dozvolu da ih u međuvremenu pretvore u svojevrsnu Bjelorusiju Aleksandra Lukašenka.

Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---