Bjeloruski predsjednik Alexander Lukashenko već godinu dana grčevito brani vlast od svojih sunarodnika koji su više puta izašli na proteste. Pored upotrebe policije, zatvaranja opozicionih lidera, demonstranata i presretanja aviona u međunarodnom saobraćaju, na red su došli i migranti. Hiljade ljudi iz Bjelorusije želi da pređe u Evropsku uniju. Tako su migranti postali oružje u rukama vlasti u Minsku.
Alexander Lukashenko odlučio je kazniti svoje susjede u Litvaniji i Poljskoj, odnosno Evropsku uniju u cijelini. Ciljao je na temu koja sve više mobiliše mase u zemljama EU, dijeleći ih na one koji su za i na one koji su protiv prihvata migranata. Lukashenko je odlučio da EU skupo naplati što je došao na udar sankcija Zapada, ali i da se dodatno približi zvaničnoj Moskvi. Hiljade migranata iz Azije i Afrike pokušava, preko Bjelorusije, da uđe u EU. Na tom putu neki su izgubili život. U ovom okršaju Zapada i Minska ljudski životi vrijede jako malo.
Prije nekoliko mjeseci pisali smo o tome kako je Maroko iskoristio oko osam hiljada migranata, od čega su četvrtina djeca, za invaziju na špansku teritoriju. Političke trzavice između dvije zemlje navele su Maroko da iskoristi migrante kao sredstvo pritiska na vlast u Madridu. Gotovo nerealne scene odvijale su se u enklavi Ceuta u koju su pristizale hiljade migranata kopnenim putem (jer je se marokanska straža skolonila) i plivajući ka obali gdje su ih čekale stotine pripadnika španskih sigurnosnih službi. Španska javnost je ostala šokirana potezom susjedne države, ali prevelika medijska pažnja ovome krupnom skandalu i kršenju prava nije posvećena.
Proteklih sedmica Lukashenko je pribjegao istom receptu kao Maroko, iako su Baltik i srednja Evropa daleko od Azije i Afrike. Bjeloruske vlasti su dozvolile ulazak hiljadama migranata u tu zemlju, koristeći aerodrom, nakon čega ih šalju na granice sa Litvanijom ili Poljskom. Lukashenko je tako pronašao sredstvo pritiska na EU, krijući se iza fraze o nedužnim ljudima kojima se treba pomoći da se domognu bogatog Zapada. Litvanija i Poljska su angažovale jake snage uz bjelorsusku granicu da bi spriječile ulaz migranata, a zvanični Vilnius je odlučio postaviti nekoliko stotina kilometara bodljikave žice kao odbranu od masovnog priliva ljudi.
Litvanija i Poljska na udaru
Protesti koji su od prošlog ljeta potresali Bjelorusiju Lukashenku su nanijeli veliku štetu. Dugogodišnji bjeloruski vođa prethodno je došao u sukob sa Vladimirom Putinom i Rusijom, a ugovore u polju energetike potpisao sa američkim državnim sekretarom Mikeom Pompeom. Optužio je Rusiju i Poljsku da se miješaju u izborni proces u Bjelorusiji, a onda pohapsio više od trideset pripadnike ruske grupe „Wagner“, plaćenika koji ratuju u brojnim zemljama svijeta. Tada je poručio da su uhapšeni samo izvođači radova u namjeri da se u Bjelorusiji izazove haos, a da njega zanimaju nalogodavci, što će reći oni koji su u Moskvi. Na koncu, Lukashenko je pobjedio na izborima i vratio se pod kontrolu zvanične Moskve. Međutim, tu nije kraj nevolja koje će Moskva imati s njim, a o čemu ćemo pisati nešto kasnije.
Sukob Lukashenka sa dvije članice EU i NATO saveza donio je mnoge probleme. Najveću cijenu platile su Bjelorusija i Litvanija, a Poljska bi u konačnici iz ovoga mogla izaći sa pojačanim američkim angažmanom i novim kritikama iz Evropske unije. Naime, za demonstracije u svojoj zemlji Lukashenko je optužio i Litvaniju s kojom Bjelorusija decenijama ima snažne veze u polju ekonomije. Stoga je Lukashenko odlučio da prekine korištenje litvanske luke Klaipeda koju je Bjelorusija koristila za izvoz i uvoz. Ozbiljnu štetu pretrpiće i litvanska željeznica koja je ubirala novac od transporta bjeloruske robe. Pomenuta luka je 2019. godine prometovala sa 14,1 milion tona bjeloruske robe.
Ni tu nije kraj problemima za Litvaniju ako Lukashenko ostvari svoje prijetnje. Jedna od prijetnji je bila i stopiranje željezničkog saobraćaja prema Litavniji, što bi bio novi veliki udarac za Litvaniju i devastirajući za Ukrajinu. Naime, Ukrajina željeznicom svoje robe, preko Bjelorusije, doprema u litvanske luke, odakle se dalje transportuje u veći dio EU. Ukrajina je u EU 2019. godine izvozila roba u vrijednosti od 20,8 milijardi dolara, a uvozila oko 25 milijardi dolara. Najveći dio te trgovine obavljen je preko litvanskih luka, koristeći postojeće sovjetske željeznice u tri države. Od ukrajinskog izvoza u EU čak 8,6 milijardi dolara 2019. godine otpadalo je na poljoprivredne proizvode. Tako bi Ukrajina opet mogla platiti visoku cijenu sukoba između Zapada i Moskve, baš kao u slučaju Sjevernog toka 2.
Lukashenkov potez uzdrmao je litvansku političku scenu koja za sada nema odgovora na poteze svog susjeda. Litvansko miješanje u bjeloruske prilike, izgleda, nije bila pametna odluka za tu malu baltičku državu. Opet se pokazalo da se u polju ekonomije gotovo svakoj državi mogu nanijeti ozbiljni udarci. U ovom slučaju, Bjelorusija ne želi litvanske usluge i okrenuće se prema Rusiji.
Tu nije kraj Lukashenkove osvete koja je do ovoga trenutka izgledala kao razmjeran odgovor rivalu. Otvaranje bjeloruskih aerodroma za migrante, koji u tu zemlju dolaze međunarodnim letovima, Litvaniju je stavio u težak položaj. Naime, tim letovima koje Litvanija ne može da kontroliše, u Bjelorusiju mogu stići desetine hiljada migranata koje od evropskog kopna dijeli samo avionska karta, šta više to bi mogao postati unosan biznis za neke aviokompanije. Početkom mjeseca broj letova iz Bagdada za Minsk povećan je sa dva na četiri u jednoj sedmici, a novi letovi najavljeni su iz Basre, Irbila i Sulaymaniyaha. Odatle migranti se mogu zaputiti prema Litvaniji koja je udaljena nešto više od stotinjak kilometara od Minska, ili ka od Minska udaljenijoj Poljskoj koja ima ozbiljnu armiju i jasnu politiku da migrante ne žele u svojoj zemlji. Moglo bi se desiti da Poljska podigne ogradu prema Bjelorusiji ali i Litvaniji, čime bi zvanični Vilnius ostao usamljen u borbi protiv nelegalnih migranata, u vremenu kada evropske granice postaju sve teže prohodne.
Poljska bi, pored angažovanja snažne armije i u skladu sa svojom politikom prema Rusiji, mogla tražiti dodatnu američku pomoć u mnogo polja, čime bi ova država mogla izvući i korist, posebno one snage koje se snažno protive ruskom uticaju u tom dijelu svijeta. U isto vrijeme, Litvanija bi mogla ostati iza vlastitih i poljskih žica, trpeći ekonomske gubitke. Litvanija je zatražila pomoć od EU, ali je pitanje kakve sve to reperkusije može imati na drugim granicama EU. Naime, ako Litvanija ima pravo da se zidovima i žicom brani od ilegalnih migracija, to pravo Brisel mora priznati i državama na balkanskoj ruti, baš kao što će pravo na različitu vrstu odbrane dobiti one zemlje (Španija, Italija, Malta...) u koje migranti dolaze preko mora.
Lukashenkov put i moguće posljedice za Rusiju
Kako smo već ranije naveli, Lukashenkova politika može dovesti u velike probleme i ruske kompanije. Zaoštravanje odnosa sa Zapadom znači i nove sankcije za Bjelorusiju i za sve one koji sarađuju sa tom zemljom i tamošnjim kompanijama. Ukoliko se Lukashenko udalji od Litvanije, Poljske i Ukrajine, onda jedini izlaz je Rusija. Na taj način mnoge ruske kompanije mogu doći pod udar sanckija Zapada. Prisjetimo se problema u izgradnji gasovoda Sjeverni tok 2.
Povratkom Moskvi Lukashenko je napravio, kako vjeruju mnogi, korak ka potpunoj integraciji sa Rusijom, a u najgorem slučaju za Moskvu potpuno joj se predao. Lukashenko okretanjem od Zapada mora se predati Rusiji koja ga je spasila tokom protesta. Da je tada Moskva zatražila da Lukashenko ode, on bi to vjerovatno morao učiniti, budući da su ulice bile puno demonstranata u trenucima pritiska sa Zapada. Bjeloruski stručnjaci rade na novom ustavu i zakonima, a za Lukashenka je najbitniji taj da se broj predsjedničkih mandata ograničava na dva. Također, postoje ideje o ujednačavanju zakonskih okvira između Rusije i Bjelorusije, ali sve to tek treba da se dogovori i sprovede. Bjeloruska opozicija na sve ovo neće gledati mirno, a odlazak Lukashenka jednog dana znači i održavanje izbora. Ako ti izbori budu slobodni, to će biti najveći test za planove Moskve i Minska. Sam Lukashenko je potrošio dosta svog autoriteta, pa će zbog toga biti još teže pronaći njegovog nasljednika.
Migranti kao oružje
U međuvremenu, Lukashenko nastavlja da bije bitke za Zapadom i bjeloruskim susjedima. Ekonomske sankcije, politički pritisci, prekid saradnje, otkazivanje ugovora i raskidanje različitih sporazuma do sada su se činile kao fer borba između dvije ili više država. Korištenje migranata na način kako to radi Bjelorusija, pokazuje da bilo kakve norme međunarodnog prava ne mogu zaštiti neku državu ukoliko sama, ili uz pomoć saveznika, nije sposobna da se zaštiti. (Ne)kontrolisan ilegalni dolazak ljudi iz drugih dijelova svijeta na evropsko tlo pitanje je kojim će se Brisel morati ozbiljno pozabaviti. Već sada je jasno da će pitanje migracija biti jedno od najvažnijih u narednim godinama i desetljećima, isto kao što je jasno da migrantima drugi trguju za svoje političke interese i da je čitava priča sve manje povezana sa humanitarnim djelovanjem. Tako će oni ljudi kojima je stvarno potrebna pomoć biti svedeni na političku kalkulaciju onih koji odlučuju.
Zbog svog geografskog položaja Bjelorusija nije bila ni tranzitna ruta za migrante. Šta više njena uloga u procesu migracija iz Azije i Afrike u Evropu nije bila gotovo ni razmatrana. Političkom odlukom ta država je sebe pretvorila u odskočnu dasku za sve one koji žele da dođu u Evropsku uniju. Ideja da je Bjelorusija uspostavila neku vrstu vazdušnog mosta za ljude u nevolji, također pada u vodu budući da oni koji dolaze u tu zemlju ne žele u Litvaniju ili Poljsku, baš kao što ni te dvije zemlje ne žele nelegalne migrante. Bjelorusija ljude iz drugih zemalja doslovno koristi kao kaznenu ekspediciju protiv Poljske i prije svega Litvanije. Kako je među balkanskim i inim vođama dosta poklonika Lukashenkovog načina vladanja, onda bi se i problem migracija u ovome dijelu Evrope mogao početi sagledavati iz drugih uglova. Volja jedne strane da problem migracija gleda isključivo kao humanitarno pitanje može biti shvaćena kao slabost od strane vlastodržaca kojima je ostanak na vlasti važniji od bilo čije sudbine, a nesreća susjedne zemlje za njih je najbolja moguća vijest.