top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Kuda to Vučić i nova vlada vode Srbiju?

Srbija je prošle sedmice dobila novu vladu, što je faktički nastavak političkog kursa te zemlje koju više od deceniju sa različitih pozicija vodi Aleksandar Vučić, i još jednom zabrinula regionalnu javnost zbog ministara koji imaju jake veze sa Moskvom. Kuda to Vučić i nova vlada vode Srbiju?


Foto: Panorama Beograda


„Ništa nije istina i sve je moguće“, naslov je knjige Petera Pomerantseva o postsovjetskoj Rusiji i prvoj deceniji vladavine Vladimira Putina. U knjizi je autor opisao državu u kojoj se suprotnosti dodiruju, nekada i ne isključuju, državu u kojoj bujaju oligarsi, sekte, umjetnici koji vode politiku i gdje je sve predstavljeno kao nadrealno, kao medijski spektakl. „Čak je i diktatura reality show“, a narod je oduševljen talk show programima koji traju satima, piše Pomerantsev, dok se u njima pojavljuju „debatanti“ koji će tvrditi da su čak i međunarodne sankcije i izolacija dobre za Rusiju.


Knjiga ovakve vrste o današnoj Srbiji ne postoji, iako postoji nekoliko koje su vjerno opisale Srbiju devedesetih godina prošlog vijeka, a što je dobar osnov za razumjevanje sadašnjosti te zemlje koja je istrajno na putu koji su krajem osamdesetih godina utrle nacionalističke elite. Aleksanadar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) prirodan su nastavak takvih politika od kojih Srbija nije odustala. Šta više, Vučić je bio ministar za informisanje, odnosno za propagandu, tokom Miloševićeve vlasti. Od Miloševićeve zločinačke politike poginule su desetine hiljada ljudi širom bivše Jugoslavije, a od nasilja nisu bilo pošteđeni ni oni koji su živjeli u Beogradu.


Ali Vučićeva Srbija nije ni približno jaka kao što je to bila Srbija na početku osvajačkih ratova devedesetih, odnosno njena premoć u odnosu na države bivše Jugoslavije je znatno smanjena, čak i poništena ako se govori o Sloveniji ili Hrvatskoj. Deindsutrijalizovana zemlja je u medijima predstavljenja kao mjesto gdje će za nekoliko godina saobraćati leteći automobili, dok dio države nema pitku vodu i gdje gotovo svaka jača kiša parališe glavni grad u kome bande jedu ljude – prema riječima Aleksandra Vučića. Iz srbijanskih medija prijeti se vojskom i tenkovima koje je bivša Jugoslavija otpisala kao stare, a informacije govore da za te tenkove nema dovoljno posada.


Strah se odlično „prodaje“ putem medija i godinama se prikazuju vojne parade u direktnom televizijskom prijenosu, dok tabloidi periodično „pronalaze“ novog neprijatelja Srbije koji samo što nije napao. Zadnje tri ili četiri godine na vrhu liste neprijatelja bili su kosovski Albanci (ali ne i Albanija pod vodstvom Edija Rame) i Crnogorci za vrijeme vlasti Mila Đukanovića. Kako se ovih dana primiče glasanje u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija o rezoluciji o genocidu u Srebrenici, tako neki mediji portretiraju Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu kao prijetnju za Srbiju.


U takvoj zemlji propaganda je oružje vlasti, protiv okolnih naroda, ali prvenstveno protiv vlastitog naroda. Upravo zbog toga je moguće da se jedna vlada predstavi i kao spas i kao opasnost, kao proruska i istovremeno prozapadna, da na polaganju zakletve vlade sa ministrima pod američkim sankcijama bude američki ambasador koji hvali zvanični Beograd za odličnu saradnju i najavljuje daljnju integraciju u euroatlantske političke i vojne strukture. Ekonomska integracija je već u potpunosti izvršena, a radi se na eliminaciji Rusije iz naftnog i gasnog sektora Srbije i regiona.


Novoj vladi čestitao je i visoki predstavnik Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost Josep Borrell. „Čestitamo novom premijeru Srbije Milošu Vučeviću. Radujem se radu sa vama, kao i sa ministrom vanjskih poslova Markom Đurićem i Vladom Srbije koja će, vjerujem, da pomjeri Srbiju naprijed na njenom putu ka EU“, napisao je Borrell na mreži X.


Vučićeva vlada


U ovim okolnostima formirana je vlada premijera Miloša Vučevića, koji je i šef SNS-a. Obnašanje ove dvije funkcije govori o stepenu povjerenja kojeg u njega ima Vučić koji je, ustvari, prema tvrdnjama srbijanskih medija, formirao vladu i lično odobrio sve ministre, njih 31.


Borrellova čestitka ističe ime Marka Đurića, što nije slučajno. Ovaj bliski Vučićev saradnik obavljao je više funkcija, a sada dolazi iz Washingtona sa mjesta ambasadora. Jednom prilikom u Srbiju se vratio američkim vojnim avionom, „što je poptuno neprihvatljivo i već to ga diskvalifikuje za to mjesto“, rekao je Aleksandar Pavić, poslanik grupe „Mi – Snaga naroda“, široj javnosti poznat kao bivši savjetnik Biljanje Plavšić – jedine žene koja je osuđena za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.


Đurić, koji je prema dostupnim snimcima na internetu bio dio snaga koje su obarale Miloševićev režim, po riječima Vučića govori hebrejski jezik, odnosno školovao se u Izraelu. Njegovo postavljanje na mjesto ministra vanjskih poslava i ranije u ambasadu u Washingtonu očigledno je dovoljno Borrellu da zaključi da će Srbija voditi prozapadnu politiku.


Vučić nije samo Zapadu dao ono što žele. Svoj dio dobila je i Moskva. Potpredsjednik vlade i ministar unutrašnjih poslova je Ivica Dačić, čije prisustvo u vladama, prema medijima iz Srbije, godinama traži zvanična Moskva. Potpredsjednik vlade je i Aleksandar Vulin, bivši ministar vojske, policije i aktuleni šef glavne obavještajne agencije u zemlji. Vulin je pod američkim sankcijama i odlikovan je od strane Moskve. Pored njih u vladu ušli su u predstavnici nekoliko nacionalnih manjina, čak i kao ministri ber portfelja, brojni kadrovi iz prethodnih saziva vlade i parlamenta, te Milica Đurđević Stamenkovski kao ministrica za brigu o porodici i demografiju, a ranije je bila dio opozicije koja je Vučića optuživala za izdaju nacionalnih interesa.


Ni ovo nije slučajno i ne razlikuje se puno od onoga što je decenijama javnosti u Rusiji plasirao Kremlj. Putinova Jedinstvena Rusija je Rusima u jednoj stranici nudila bivše komuniste, ruske nacionaliste, ljude bliske pravoslavnoj crkvi, zagovornike približavanja Zapadu i one koji bi zemlju trajno okrenuli Aziji... Takva je i sadašnja vlada gdje postoje ljudi koji su više zagledani u Zapad nego, na primjer, neki istočnoevropski funkcioneri čija je država članica NATO-a i EU-a.


Ideja takozvanih „catch-all“ stranaka je upravo to. Na jednom mjestu se sabiraju zagovornici svih političkih svjetonazora koje imaju važnu ulogu u nekom društvu, dok se opozicija sistemski razara, pa se u konačnici sve svodi na jednog čovjeka koji odlučuje, okončavajući unutrašnje sukobe.


Vučićev SNS je od početka u sebi objedinjavao suprotnosti. Članovi te stranke bili i oni koji su za Zapad, ali i oni koji su za Rusiju, zatim oni koji su nacionalisti i oni koji bi pružili ruku saradnje okolnim narodima, simpatizeri četnika i partizana, zagovornici LGBT prava i tradicionalne porodice… Vučić je sada otišao korak dalje. Sve ove protivrječnosti ugradio je u vladu koja će provoditi njegove zamisli, dok se sve frakcije mogu zadovoljavati samo ostacima sa stola.


Vučićeva opozicija


Izbor ovakve vlade nije se svidio opoziciji u Srbiji. Tačnije, izbor bilo kakve vlade teško da bi se svidio opoziciji koja je podjeljenja. Ovih dana opozicija diskutuje da li će se pojaviti na narednim izborima.


Poslanik grupe Zeleno-lijevi front Radomir Lazović je rekao da je „Srbija i danas kao i prije dvije godine društvo sa jednom od najvećih ekonomskih nejednakosti u Evropi, Srbiji je danas zemlja ogromnog zagađenja kao prije dvije godine, Srbija je danas država iz koje mladi žele da odu, i četvrta oblast koju moramo da dodamo, Srbija je zemlja nasilja i sukoba, a najveće tragedije koje su se dogodile prije godinu dana nisu nas trgnule da se promjenimo“, rekao je aludirajući na dva pokolja (slučajevi „Ribnikar“ i „Dubona“) koji su se dogodili prošle godine. Dodao je da je isto pričao i prije dvije godine i da se ništa nije promjenilo, kao i da radnici u Srbiji imaju najdužu radnu sedmicu u Evropi, te da u prosjeku rade šest sati više sedmično, a da su zarade među najmanjim u Evropi.


Poslanica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić bila je oštrija u ocjeni nove vlade, čiji će „pravi premijer“, po njenim riječima, postati rođeni brat Aleksandra Vučića – Andrej. Ona je na sjednici parlamenta rekla da vlada neće biti „ni prozapadna ni proruska već kolumbijska. Vlada partije, bratije, mafije i kartela“. Vlast je „planski razorila ugled svih institucija“ u Srbiji. „Zgrabili ste državnu imovinu kao predatori, nametnuli psihozu permanentnog vanrednog stanja“, rekla je.


Poslanik Nove Demokratske stranke Srbije Predrag Marsenić rekao je da je ovo „vlada kontinuiteta pogrešne politike“ koja se po njegovim riječima, vodi od 2008. godine pod parolom da „Evropa nema alternativu“. Dodao je i da se „kontinuitet nove vlade“ ogleda i u tome da Srbija ostaje među šest najsiromašnijih zemalja u Evropi.


Vučićeva Srbija


Ovako suprotne ocjene opozicije o karakteru nove vlade, ali i tačna zapažanja, dokazuju tezu da je, ustvari, cjelokupan politički život u Srbiji pod kontrolom Aleksandra Vučića, dok mu drugi, iz vana i iz Srbije, pokušavaju otežati ili olakšati posao. Vučić naprosto kontroliše sve poluge vlasti i pri tome ima podršku naroda, uprkos vjerodostojnim optužbama o neregularnostima na izborima.


Tako će u konačnici Vučić odrediti u kome pravcu će ići Srbija, bez obzira na, imenovanu vladu, funkcionere, pisanja tabloida, izjave… Naravno, njegova moć upravljanja Srbijom ima i limite, jer u toj državi veliki uticaj imaju SAD, Rusija, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, a posljednjih godina i Turska, Mađarska, Kina, Italija, pa čak i Norveška koja je poslala svoje ljude da uspostave red u državnom preduzeću koje se bavi proizvodnjom i prodajom električne energije.


Ako bi slušao glas naroda Vučić bi izabrao Rusiju i Kinu. Ako bude gledao geopolitičku mapu dijela svijeta u kome se Srbija nalazi onda će to biti Zapad, ako ni zbog čega drugog onda zbog tokova novca i privrede. Zato će u ovim okolnostima nastaviti da vodi politiku koju je sam osmislio, a svi imenovani prozapadni i proruski funkcioneri u određenom trenutku postaće paravan za politiku koja se vodi daleko od očiju javnosti. Zapad i Rusija tako imaju jednog čovjeka kome će se obraćati i na koga će vršiti pritisak, istovremeno računajući da li bi za njihove interese bilo gore ili bolje ako bi on otišao sa vlasti.


Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net.


 


Comentários


bottom of page