Španija je jedna od pet država Evropske unije koja ne priznaje nezavisnost Kosova. Nova španska vlada, a koju kao i prošlu predvodi Pedro Sánchez, izglasana je uz podršku separatista iz Katalonije, Baskije i Galicije, rezultat je političke nagodbe koja je potresla Španiju. Da li će takva koalicija dovesti to promjene vanjske politike i da li će se to odraziti na status Kosova?
Foto: Premijer Vlade Kraljevine Španije Pedro Sánchez
Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost 2008. godine krenuo je talas priznavanja nove države. Ipak, neke države nisu priznale Kosovo. Ta podjela je prisutna i u Evropskj uniji i NATO-u.
Pet država Evropske unije ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu i odolijevaju pritiscima saveznika da to urade. Slovačka i Rumunija ne priznaju nezavisno Kosovo iz straha da će putem nezavisnosti krenuti Mađari u te dvije države, Grčka i Kipar zbog straha od zahtjeva Turaka na Kipru i mogućih zahtjeva Albanaca u Grčkoj, a Španija zbog Katalonaca, Baska i Galicijaca.
Za razliku od druge četiri države gdje se, između ostalog, siromašna periferija buni protiv bogatijeg dijela države, separatistički pokreti u Španiji dolaze iz nekih od najbogatijih dijelova države, pa im je jedan od argumenata da oni finansiraju siromašne regije i vladu u Madridu.
Važnost Španije
Stav Madrida sve ove godine je bio jasan – unilateralnu nezavisnost Kosova nećemo priznati. Od proglašenja kosovske nezavisnosti tri premijera (José Luis Rodríguez Zapatero, Mariano Rajoy i pomenuti Sánchez) imali su identičan stav. Međutim, njihov prethodnik, José María Aznar koji je bio premijer od 1996. do 20014. godine, 2007. godine će reći da „evropske države moraju da shvate da nezavisnost Kosova nije rasparčavanje nacionalne države kakva Srbija nikada nije bila, već kraj procesa raspada Jugoslavije. I da je hitno potrebno okrenuti stranicu kako bi se Srbija oslobodila duha koji je blokira od skoka u savremenost.“
Međutim, Španija je i suviše važna za Zapad da bi se mogla ignorisati činjenica da ta velika i snažna država, koja ima uticaj na dvadeset država u kojima se govori španski jezik i koje su na različite načine bile vezane za Madrid, ne prati politiku saveza kojima pripada. Zato je pridobijanje Španije na svoju stranu u međunarodnim sporovima veoma važno. Ali ne samo i zbog toga. Španija je šesta ekonomija Evrope (četvrta u EU), sedma vojska NATO-a i treća po jačini vojne mornarice, petnaesta ekonomija svijeta...
Odbijanje Madrida da se separatistima dopusti djelovanje proizilazi iz ustava i zakona koji jasno određuju prava i obaveze svih nivoa vlasti. Razbijanje zadnjeg pokušaja separatizma u Kataloniji 2017. godine bilo je demonstracija vladavine prava, a vođe su se našle na udaru zakona. Ali u sklopu dogovora o novoj Sánchezovoj vladi oni će se vratiti u Španiju i biće im data amnestija za niz dijela koje se kažnjavaju zatvorom, a već zatvoreni će biti pušteni na slobodu.
Srbija i Kosovo
Balkan nije ni blizu glavnih tema u španskoj politici. Prilično udaljeno i siromašno poluostrvo, sa izuzetkom Turske, nije pretjerano interesantno ni za velike španske kompanije. Ipak, stanje na Balkanu nije nepoznanica u Madridu, barem ne Sánchezovim vladama, jer je on bivši uposlenik OHR-a u Sarajevu i savjetnik u Ujedinjenim nacijama tokom kosovske krize 1999. godine.
Ali Balkan s vremena na vrijeme dođe u fokus Madrida. Na primjer, predsjedavanje Evropskom unijom zahtjeva stav prema dijalogu Srbije i Kosova. Uz to, šef evropske diplomatije, Španac, Josep Borrell, zajedno sa Slovakom Miroslavom Lajčakom, uključen je u pomenuti dijalog.
Interes za Balkan Sánchez je pokazao i kada je prošle godine posjetio niz država, spremajući se za šestomjesečno predsjedavanje Evropskom unijom. Posjetio je Srbiju i Albaniju, ali ne i Kosovo. „Španija jeste i biće na strani Srbije u kosovskom sporu“, rekao je Sánchez u Beogradu.
Tih mjeseci beogradski mediji su pisali da Madrid nije spreman priznati nezavisnost Kosova, ali da je spreman, na insistiranje Washingtona, da „zažmiri“ na članstvo Kosova u NATO-u i EU-u, ako to Srbija na neki način odobri. A to odobrenje bi bio sporazum Beograda i Prištine, o čemu razgovori traju do danas, uprkos svim preprekama.
„Nismo jedini na svijetu koji ne priznaju nezavisnost Kosova… No, nismo veće pape i od samog pape, pa ako Srbija i Kosovo postignu sporazum mi ćemo mu se priključiti“, rekao je Borrell o poziciji Španije, komentarišući mogućnost da Beograd i Priština postignu sporazum koji podržavaju Washington i Brisel. Sličnu igru posljednjih mjeseci u Prištini igra i Grčka.
Nagovještaj promjene stava?
Realnost da Kosovo postoji i da u nekom obimu, učestvuje u međunarodnom političkom, kulturnom ili sportskom životu, natjeralo je Madrid da svoj stav mijenja i prilagođava. Ranijih godina Španija je odbijala da se Kosovo pojavljuje na međunarodnim forumima, uslovljavala svoje prisustvo stavljanjem „zvjezdice o statusu“ pored imena Kosova, pa čak se govorilo tome da tokom fudbalske utakmice dvije selekcije nisu spremni istaći zastavu i intonirati himnu gostiju. Premijer Rajoy je 2018. godine napustio sastanak zbog učešća predstavnika Kosova.
To se mijenja u korist Kosova, ali ne brzo kako bi oni željeli. Dokaz za to je i Sánchezova izjava iz juna prošle godine da će podržati viznu liberalizaciju za građane Kosova, ili dolazak predsjednice Vjose Osmani u Španiju na samit Evropske političke zajednice u oktobru ove godine, gdje je bio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Iz ovih recentnih poteza i najava Borrella i Sáncheza da se naslutiti da bi Madrid mogao priznati status Kosova na način kako to uradi Beograd, u sklopu pregovora koji se vode sa Prištinom. Dodatni poticaj Sánchez bi mogao dobiti od koalicionih partnera koji su se već bavili Kosovom.
Ako može Kosovo...
Sánchezov pakt sa separatistima u Španiji su neki opisali i kao „državni udar“, a na ulice gradova izašli su nezadovoljni građani. Ipak, Sánchez nije popustio, pa je stranka Carlesa Puigdemonta postala koalicioni partner, dok je on strankom upravljao iz bjekstva u Belgiji.
Iz Brisela, iz Evropskog parlamenta, Puigdemont je u maju ove godine rekao da je „budućnost Kosova međunarodno priznanje“ i kritikovao Španiju koja nije priznala novu državu „zbog razloga koji nemaju veze sa Kosovom.“ Prije pomenutog referenduma o nezavisnosti, nakon kojeg je pobjegao iz Španije, u katalonskom parlamentu usvojen je zakon u kome se pozivaju na „nedavne presude“ Međunarodnog suda pravde, što je aluzija na spor koji je Srbija izgubila protiv Kosova na pomenutom sudu 2010. godine.
Znajući da se ova paralela povlači u Španiji, tadašnji kosovski premijer Ramush Haradinaj je u aprilu 2018. godine u intervjuu za ljevičarski El Pais, koji podržava Sánchezovu vladu, rekao da Kosovo i Katalonija „nemaju analogiju“ i da je poređenje uvreda za Kosovare. „U Španiji se poštuju ljudska i politička prava“, a mi smo bili „pod režimom Slobodana Miloševića“, rekao je Haradinaj i istakao da Priština „ni na koji način“ neće priznati nezavisnost Katalonije.
Haradinaj je slučaj Kosova predstavio kao borbu za ljudska prava i slobodu, a katalonske težnje za nezavisnost kao izraz nacionalizma Katalonaca. Tu postavku su iznosili neki autori u Španiji, čak i u samoj Kataloniji. Dakle, to nisu usamljeni glasovi. Stav bivšeg premijera Aznara, iz konzervativne Narodne stranke koja je najveći rival Sánchezovih socijalista, to dokazuje.
Ipak, treba imati na umu da Kosovo nije predmet španske svakodnevne politike i da su ovakve rasprave rijetke i često vezane za ukupne odnose na Zapadu, odnosno stabilnosti na granicama EU-a i NATO-a.
Sánchez, koji je vjeran saveznik Washingtona i proevropski nastrojen, bi mogao igrati na kartu geopolitičkih interesa Zapada. Zato bi u dogovorima Beograda i Prištine svaka riječ mogla biti važna tako da se čitav sporazum „čita između redova“. Na takvom stavu Španiji, obzirom na interese te velike države, ne bi mogli zamjeriti ni Beograd ni Priština.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.