Rat u Ukrajini, sada je već to sasvim jasno, ostavlja posljedice na cijeli svijet i što bude duže trajao to će biti sve vidljivije. Produženje trajanja sukoba zahtjeva i temeljito planiranje narednih koraka i shodno tome traženje saveznika koji su spremni podržati taj plan. Joseph Biden i Vladimir Putin sada se bore da druge zemlje uvedu u formirane suprostavljene tabore, ali to je sada teže izvesti nego ranije.
Sukob u Ukrajini mnogo košta sve zainteresovane strane. Rast cijena energenata i hrane osjetio je najveći broj zemalja svijeta, pa ekonomska kriza globalnih razmjera već traje, dok ekonomisti upozoravaju da je ovo tek početak krize koje nas očekuje. Međusobne sankcije Zapada i Rusije su bez presedana, a one dolaze nakon mjera u borbi protiv koronavirusa. Te mjere nisu spriječile virus da se širi, a teško su oštetile gotovo čitave grane privrede. Inflacija je već danas realnost za najveći broj država, uključujući Sjedinjene Američke Države, Rusiju i zemlje Evropske unije. Snažne sankcije koje je Zapad uveo ruska privreda već osjeti, a značajno smanjenje cijene energenata Rusiju bi vjerovatno bacilo na koljena, dok bi nedostatak nafte i prirodnog gasa već ove zime mogao teško uzdrmati čitavu Evropu.
Ova strateška kalkulacija vjerovatno je glavni razlog američkog i ruskog diplomatskog pohoda na Bliski istok. Decenijama su se ove dvije države sukobljavale upravo u ovome dijelu svijeta, ali posljednjih godina postoji tendencija da se otuda povlače i snažnije posvećuju drugim dijelovima svijeta. Pitanja Palestine, Sirije, Libana, Izraela, Iraka, Irana, Jemena, Kurda, terorističkih organizacija i vjerskih i etničkih podjela uzimaju previše energije koju u ovom trenutku Zapad, a posebno Rusija, nema.
Međutim, potreba za energentima mijenja planove velikih sila. Zapadu, posebno EU, energenti su očajnički potrebni i traje borba za svakog dobavljača. Brojne evropske delegacije već su obišle arapske države, Iran, Alžir, Senegal... Odobrovoljavanje Saudijske Arabije da poveća proizvodnju nafte je imperativ za Zapad, dok bi za Rusiju mogla biti katastrofa. Naime, čitava situacija podsjeća na naftnu krizu iz sedamdesetih godina kada su članice OPEC-a smanjile proizvodnju nafte zbog Jomkipurskog rata i tako dovele do povećanja njene cijene, što je u konačnici dovelo do inflacije na Zapadu. Cilj Zapada je privoliti Saudijsku Arabiju i ostale proizvođače nafte da povećaju proizvodnju ovog energenta, čime bi oni postali jeftiniji i Zapadu dostupniji. U konačnici to bi smanjilo inflaciju na Zapadu, ali i prihode za Moskvu.
Ruska računica je posve drugačija. Proizvodnja energenata na ovome nivou je imperativ, a dobre veze sa Turskom, Iranom i zemljama Centralne Azije su garancija da neće biti izolovani i iz vlastitog susjedstva, nakon što ih je Zapad potisnuo iz najvećeg dijela razvijenog svijeta. Dva predsjednika sa višedecenijskim iskustvom u politici tako su okršaj iz Ukrajine prenijeli na teren Bliskog istoka.
Ekonomija prije politike?
Bidenovo putovanje na Bliski istok (Izrael, Palestina i Saudijska Arabija) od 13. do 16. jula, vjerovatno, da je mogao birati, u potpunosti bi bilo posvećeno ekonomskim pitanjima. Posebno to se odnosi na proizvodnju i distribuciji nafte i prirodnog gasa. Pred obalama Izraela, Libana, Kipra i Egipta leže ogromne količine i posjeta jevrejskoj državi bila bi idealna da se razgovora o ovoj temi, baš kao što je uradila EU prošlog mjeseca kada je dogovoren transport izraelskog ukapljenog gasa, preko Egipta, do evropskih terminala. No, domaćini su američkom predsjedniku uspjeli nametnuti sebi važne teme koje bi Washington u ovome trenutku rado ostavio po strani. Izrael je, pored poznatih američkih stavova o prijateljstvu sa ovom državom, dobio i sporazum kome se dvije države obavezuju da se Iran neće domoći nuklearnog oružja. Premijer Yair Lapid je sporazum uokvirio i zakačio na zid u svom kabinetu. Biden se potom zapustio u Palestinu i ponovio da SAD žele rješenje izraelsko-palestinskog konflikta na način da se uspostave dvije države sa istočnim dijelom Jerusalema kao glavnim gradom Palestine, što je i želja domaćina. Nakon toga se uputio u Saudijsku Arabiju koja je bila glavni razlog ove posjete regiji.
Biden je, kako prenose brojni mediji, imao otvoren sastanak sa prijestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom. Saudijski lider, iako formalno nije na čelu kraljevine, prema gostu nije imao podanički pristup na kakav su zapadne sile navikle u ovome dijelu svijeta. Na optužbe američkog predsjednika da je princ lično odgovoran za brutalno ubistvo novinara Jamala Khashoggija, domaćin je odgovorio da su SAD krive za zločine u zatvoru Abu Ghraib i za ubistvo palestinsko-američke novinarke Shireen Abu Akleh. U takvoj atmosferi nije bilo očekivano da će Saudijska Arabija u potpunosti pristati na zahtjeve SAD, koji bi značili i manje novca u kasi Rijada. Ipak, iz Saudijske Arabije su najavili da će do 2027. godine povećati proizvodnju za 4 miliona barela nafte dnevno, odnosno na ukupno 13 sa sadašnjih 9. Ovakav ishod posebno je obradovao Rusiju. Američki zvaničnici pokušali su umanjiti važnost ovoga sastanka, objašnjavajući da je će predsjednik Biden sresti i druge arapske lidere. Međutim, teško je sakriti činjenicu da je Biden išao u Saudijsku Arabiju tražiti pomoć od osobe koju je označio kao ubicu novinara i od iste te osobe dobio odbijenicu.
Putin na čekanju
Nakon što su mu sankcije Zapada zatvorile mnoga vrata širom svijeta, Putin je odlučio da se posveti svojim azijskim susjedima. Prvo je krajem prošlog mjeseca posjetio Tadžikistan i Turkmenistan, da bi ubrzo nakon toga Kazahstan najavio da traži alternative puteve da proda svoju naftu, nakon što je ruski sud naredio kaspijskom naftovodnom konzorcijumu da obustavi rad na mjesec dana. Kazahstanski predsjednik Kassym Jomart Tokayev nešto ranije je naručio studiju o mogućnosti da se kazahstanska nafta dopremi u Evropu, zaobilazeći Rusiju. Takav plan se očigledno nije svidio Rusiji. Međutim, centralna tačka u kalkulacijama o cijeni nafte mogao bi biti Iran i shodno uticaju Teherana njima susjedni Irak. Ta država je proteklih dana ugostila Putina i predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdogana s kojima je u „Astana formatu“, formiranom zbog dijaloga o Siriji, raspravljala o mnogim pitanjima.
Ni Putin se iz Irana ne vraća potpuno zadovoljan, iako je posredovanjem Ankare ostvaren dijalog Kijeva i Moskve. Osim što ga je Erdogan stavio u neugodnu i neobičnu situaciju da čeka pred novinarima, Putin ne može biti zadovoljan ni razgovorima o Siriji, niti o tome da je dobio garancije da će Iran odbiti da proda svoju naftu i gas Zapadu, ukoliko to oni zatraže. Suštinski, Putin je dobio odobravanje za rat u Ukrajini. Ajatolah Ali Khamenei u razgovoru s Putinom je NATO okrivio za rat u Ukrajini i ustvrdio da bi Kijev potpomognut Zapadom napao Rusiju, pa je opravdano što je Moskva preventivno napala. Zajednički su osudili američku politiku i najavlili značajne ekonomske projekte između dvije države. Prije toga Putin je sreo i iranskog predsjednika Ebrahima Raisija.
Koliko je teško uskladiti interese Rusije, Turske i Irana pokazuje i najavljena turska vojna operacija protiv Kurda na sjeveru Sirije. Iran je se jasno izjasnio protiv bilo kakve operacije koja narušava teritorijalni integritet bilo koje države, uključujući Siriju i Tursku. Rusija je saopštila da će raditi sa Turskom na eliminisanju terorističkih grupa, dok je se u razgovorima sa Iranom založila za teritorijalni integritet Sirije. Ono o čemu se tri ove tri države slažu jeste da bi SAD trebale napustiti Siriju, gdje američka vojska štiti Kurde i spriječava Damask da proširi svoju kontrolu nad naftom bogatim dijelom zemlje.
Čekanje nove šanse
Sjedinjene Američke Države i Rusija, u maniru hladnoratovskih vremena, na Bliskom istoku su posjetama predsjednika pokušali privoliti države da se svrstaju na jednu od strana. Čini se da ovaj put nisu uspjeli i da su dvije velike bliskoistočne države odlučile da se vode svojim interesima. Da bi pomogli poraz svojih protivnika, dvije sile su „pripremale“ teren. Prvo su iz SAD saopštili da imaju obavještajne podatke da je Iran spreman prodati Rusiji dronove, što je bila direktna poruka Teheranu da bi i to moglo uticati na pregovore oko iranskog nuklearnog programa i mogućnosti kupoprodaje energenata. Onda je iz Rusije došao apel Saudijskoj Arabiji da ne popusti pred američkim zahtjevima za proizvodnjom dodatnih količina nafte koje bi oborile cijenu energenata na svjetskom tržištu.
Spektakularnih i slavodobitnih izvještaja američkih i ruskih medija nije bilo nakon ove dvije posjete. Uglavnom, stvari su ostale onakve kakve su bile sedmicama i mjesecima ranije. Ponašanje Izraela, Saudijske Arabije, Turske i Irana tokom posjeta američkog i ruskog predsjednika regiji pokazalo je da su ove države spremne da odlučnije brane svoje interese, baš kako to Teheran radi decenijama. Biden je u obraćanju Arapskom samitu u Jeddahu, koji je održan u subotu, poručio da SAD „ostaju“ na Bliskom istoku i da neće dozvoliti da „Kina, Rusija ili Iran ispune vakum moći“ koji bi nastao bez SAD.
Američka ideja, koju je obrazložio i sam Biden u obraćanju zvanicama u Jeddahu, jeste formiranje regionalnog sigurnosnog saveza koji bi uključivao Izrael i koji bi bio okupljen u namjeri da se odupre Iranu, novi je pokušaj zadržavanja američkog prisustva u regiji i domanicije nad naftom i gasom bogatim regionom uz minimalne troškove za Washington. Izraelski The Jerusalem Post Bidenovo učešće na samitu ocijenio je neuspješnim, jer nije stvorio snažan antiiranski front, nije napravio regionalni sigurnosni savez i nije približio Izrael i Saudijsku Arabiju. I na kraju, države učesnice samita koje izvoze oko pola svjetske nafte, nisu obećale nikakvo povećanje proizvodnje tog energenta.
U isto vrijeme, Rusija pored rata u Ukrajini vodi i rat u Siriji. Držanje Irana i Turske na različitim stranama u Siriji za Rusiju je novi problem s kojim se mora iznova baviti. Ruski predsjednik nije uspio ubjediti iranskog i turskog kolegu da djeluju zajednički, a što je interes Mosve jer njeni vojnici zauzimaju važne pozicije na sirijskom ratištu, često razdvajajući zaraćene strane.
Nastavak rata u Ukrajini i produžavanje međusobnih sankcija Zapada i Rusije, dovodi sve strane u manje ili veće nevolje. Borba SAD i Rusije za svoje pozicije dovelo je EU u tešku situaciju, tako da su Briselu potrebni energenti ostali privremeno nedostupni. Raniji evropski pokušaj, da uz posredstvo Poljske i Katara, ispita mogućnost kupovine iranskih energenata zvuči kao opcija koja neće radovati ni SAD ni Rusiju. Drugim riječima, Washington i Moskva moraju računati s činjenicom da sve više država na prvo mjesto stavlja vlastite interese, čak i one od kojih se očekuje najveći stepen saradnje i koji su im u prošlosti iskazivali visok stepen lojalnosti. To nije ništa drugo nego pokazatelj da na Bliskom istoku regionalne sile djeluju sve samostalnije i da bi vakum koji je pomenuo Biden u najvećoj mjeri mogli ispuniti lokalni igrači.