Ruska agresija na Ukrajinu već sada ima globalne implikacije, pa se različite države postavljaju prema tom ratu u skladu sa svojim interesima. Kako je već sada jasno da kriza u Ukrajini neće završiti preko noći, pa čak i onda ako se postigne neki sporazum, u Teheranu računaju i na činjenicu da će Moskva biti zauzeta događajima na svojim granicama i da će Bliski istok možda biti daleko od vrha ruske liste prioriteta.
Odnosi Irana i Rusije sežu u daleku prošlost i ne mogu se posmatrati jednoznačno u bilo kojem segmentu. Međutim, od Islamske revolucije u Iranu vlasti u Teheranu na odnos sa Moskvom gledaju veoma pragmatično, prihvatajući Rusiju kao silu s kojom moraju sarađivati u skladu sa svojim interesima. Niti jedna strana ne idealizuje drugu, iako su saveznici u mnogim pitanjima i međusobno pružaju pomoć. Takav odnos dvije države, prije ili kasnije, dođe pred različite izazove i onda se redefinišu ciljevi obje strane. Navedimo kao primjer da je Moskva od Teherana, nakon raspada SSSR-a, izričito tražila da suzbija turski uticaj u Centralnoj Aziji i na Kavkazu, što je Iran i radio u zamjenu za pomoć Rusije u mnogim oblastima. Ni tada Iran nije gubio iz vida da je Rusija država s kojom je najsnažnija veza zajednički interes. Jedan od najvažnijih aktera iranske politike posljednjih desetljeća Ali Akbar Velayati, u knjizi „Islamsko buđenje“, piše da su se Rusi tokom prvih godina svoje dominacije u Centralnoj Aziji „ponijeli isto kao i drugi evropski imperijalisti“, a da su tamošnji narodi odlučili da „suprostave SSSR-u, pa i Rusima općenito“, što će reći da u Teheranu nema pretjeranog oduševljenja politikom moćnog susjeda.
Posljednjih dvadesetak godina glavni zajednički interes dvije države jeste suprostavljanje Sjedinjenim Američkim Državama, a možda dvije najvažnije tačke u tom poduhvatu jesu ruska pomoć Iranu da ovlada nuklearnom tehnologijom i zajednička vojna pomoć Siriji. Ukrajinska kriza odrazila je se upravo na ta dva segmenta rusko-iranskog savezništva. Naime, Rusija je tražila da se sankcije koje su joj uvedene od strane Zapada ne odnose na veze sa Teheranom, nakon što se postigne dogovor o iranskom nuklearnom programu o kome pregovaraju SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Evropska Unija, Rusija, Kina i Iran. Pregovori koji su došli u kritičnu fazu tim ruskim stavom su još više ugroženi, što se Iranu nije svidjelo i otvoreno su tražili da se njihov slučaj ne veže za pitanja treće strane. Drugo važno pitanje u odnosima Irana i Rusije jeste pitanje Sirije, a zauzetost Moskve u Ukrajini može se samo negativno odraziti na pozicije Damaska.
Teheran mjesto pregovora
Posljednjih dana glavni iranski grad ponovo postaje mjesto važnih pregovora. Dvije posebno zanimljive posjete su upriličili sirijski predsjednik Bashar al-Assad koji je u Iran došao nakon tri godine te poljski ministar vanjskih poslova Zbigniew Rau.
Iranski mediji su detaljno izvještavali o ovim posjetama, posebno o onoj Assadovoj koji se sastao sa iranskim predsjednikom Ebrahimom Raeisijem i ajatolahom Seyyedom Alijem Khameneijem. Sastanak sa predsjednikom i sa vrhovnim iranskim liderom govore o važnosti ove posjete, a sa strane domaćina ponovljene su dobro poznate iranske pozicije o Siriji, Izraelu, Palestini i ISIL-u te naglasili da strane sile moraju povući svoju vojsku iz Sirije, iskazujući posebnu zahvalnost iranskom generalu Qassemu Soleimaniju. Assad, koji je jedan od rijetkih državnika koji je podržao Vladimira Putina u napadu na Ukrajinu, ovaj put nije spominjao Rusiju, već je domaćinu izrazio zahvalnost na pomoći Siriji u suprostavljanju Izraelu i terorističkim organizacijama.
Ni domaćini nisu spominjali ruskog saveznika, što bi mogla biti naznaka da Teheran i Damask računaju na opciju da će Rusija imati manje vremena i resursa za bavljenje Sirijom. Također, vjerovatno se i računa i na pogoršanje odnosa između Rusije i Izraela, što bi u konačnici moglo stvoriti novu dinamiku na terenu. Ukoliko bi Rusija odlučila da zatvori sirijsko nebo za izraelske avione, ili potrebne resurse ustupi u Siriji, iranska strana bi to iskoristila za daljnje ukopavanje svojih snaga u blizini izraelske granice. I na koncu, dvije strane moraju raspraviti kako i kada okončati rat u Siriji gdje djeluju turska i američka vojska i različite naoružane grupe. I prije početka rata u Ukrajini Rusija nije bila sposobna sirijski rat privesti kraju. Kombinacija upotrebe sile i pregovora sa Turskom i SAD nisu dali željene rezultate.
Gost iz Evrope
U Teheran je stigao i poljski ministar Rau, a glavna poruka sa sastanka jeste spremnost Irana da Evropi prodaje energente (prirodni gas i naftu), budući da Brisel namjerava da prestane koristiti ruske. Iranski potpredsjednik Masoud Mirkazemi je poručio gostu iz Poljske da je Iran spreman Evropi prodati dio potrebnih energenata, ukoliko se susjedne zemlje obavežu dugoročnim ugovorima i ako se u posao ne upliće treća strana.
Mirkazemi je poručio da „ukoliko Evropa želi da osigura snabdijevanje energijom, onda bi morala da preispita svoju strategiju“, odnosno da promijeni svoj politički i ekonomski pristup. Drugim riječima, Iran je spreman da uzme dio kolača na evropskom tržištu energenata, ukoliko Brisel može garantovati da treća strana, a u ovome slučaju vjerovatno se to odnosi na SAD, neće uticati na realizaciju tog posla.
Rau je bio dosta umjereniji u svojim izjavama istakavši da Poljska vidi Iran kao zemlju sa velikim ekonomskim potencijalom i dodao da će dvije zemlje u budućnosti unaprijediti svoje ekonomske veze. Međutim, da je tema pregovora bio izvoz iranskih energenata u Evropu potvrđuje i saznanje Reutersa da će Teheran posjetiti katarski emir Tamim bin Hamad al-Thani, koji će kasnije putovati u Njemačku i Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi pregovorao o iranskom nuklearnom programu i mogućnosti da Iran Evropi prodaje energente. Iranci su potvrdili da u Teheran dolazi katarski lider, a da će u uzvratnu posjetu arapskoj zemlji putovati iranski predsjednik.
Rat u Ukrajini još jednom je podsjetio Evropu na njenu zavisnost o ruskim energentima, pa se posljednjih sedmica raspravlja o tome gdje nabaviti potrebnu naftu i prirodni gas. SAD su se uključile u „potragu“ za novim dobavljačima za Evropu, a pregovori su obavljeni sa arapskim i afričkim proizvođačima, pa čak i sa Venecuelom. Jasno je da su prepreka dogovoru sa Iranom postojeće sankcije, ali ukoliko bi se postigao sporazum o iranskom nuklearnom programu onda bi mnoge zemlje rado poslovale sa Teheranom.
Želja Irana da izvozi svoje energente u Evropu sigurno nije ugodna vijest za Moskvu, ali nije neočekivana. Naime, Rusija decenijama Zapadu prodaje energente i trguje s njima, dok se Iran nalazi pod međunarodnim sankcijama. Rusija vjerovatno računa da će energente prodati Indiji i Kini koja je u aprilu iz Irana uvezla sedam posto manje nafte u odnosu na mart. Smanjenje kineskog uvoz nafte iz Irana objašnjava se zatvaranjem zemlje zbog novog vala koronavirusa te zbog toga što pojedine kineske kompanije kupuju jeftinu rusku sirovu naftu koju Zapad više ne želi.
Prilika za Iran
Sukob Zapada i Rusije Iranu je otvorio veliku priliku za oslobađanje sankcija i sklapanje velikih ekonomskih ugovora. Takav razvoj situacije za Teheran bi značio veliku pobjedu, jer bi omogućio ubrzani ekonomski rast i jačanje zemlje na različitim poljima. Međutim, prepreka tome je američko odugovlačenje da se sporazum postigne, budući da Izrael snažno pritiska Washington da do dogovora ne dođe. Ruski stav da se izuzmu iz sankcija Zapada, ukoliko se dogovor sa Teheranom postigne, također je velika prepreka.
Ukrajinski rat Teheran je doveo u situaciju da prvo podrži Rusiju, tvrdeći da krivica za sukob leži u Zapadu, da bi prethodnih dana iz Irana stigla poruka da ta država ne podržava bilo kakav rat bilo gdje u svijetu. Ministar vanjskih poslova Hossein Amirabdollahian, nakon sastanka sa poljskim kolegom, poručio je da je Iran protiv rata u Ukrajini i da za taj sukob postoji samo političko rješenje. Sve su ovo naznake da je Iran spreman postići različite dogovore sa Zapadom, čak i ako to ide na štetu Rusije.
留言