Apel Hamasu kao potvrda arapske diplomatske bezidejnosti i nebrige za Palestinu

Grupa arapskih država pridružila se apelu kojim se poziva Hamas da odustane od vlasti u Pojasu Gaze. Ovaj potez dolazi u vremenu kada se milioni Palestinaca nalaze na ivici opstanka.

Foto: Gaza u ruševinama

Vlade nekih arapskih država kasne s reakcijama i na ono što se dešava u njihovom regionu, čak i u procesima u koje su direktno uključene. Posljednji dokaz tome je ovosedmični sastanak u Ujedinjenim nacijama, gdje se grupa arapskih država pridružuje apelu Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i još nekoliko država da se Hamas razoruža i odrekne vlasti u Pojasu Gaze.

Od 7. oktobra 2023. godine, kada je Hamas napao jug Izraela i usmrtio stotine civila i mnoge odveo kao taoce, arapske države lutaju zarobljene između svoje zavisnosti od Zapada i nemogućnosti da iskažu ono što zaista žele, iako je i tada bilo jasno kuda sve to vodi.

Arapske države su ostale nijeme i mjesecima nakon toga. Očekivale su od Sjedinjenih Američkih Država, pa onda Kine, Irana i bilo koga drugoga da obavi njihov posao.

O Hamasu, starom neprijatelju

S pomenutog sastanka, države Arapske lige, uz države Evropske unije i neke druge, pozvale su Hamas da se razoruža i odrekne vlasti u Pojasu Gaze, osudivši napad na Izrael od 7. oktobra i pozvavši na oslobođenje talaca. Ovaj potez Arapa neki sa Zapada su opisali kao „historijski“.

Silazak Hamasa sa vlasti u zamjenu za vraćanje mira u Pojas Gaze ne bi bilo čudno da se na to ta palestinska grupa nije obavezala u julu prošle godine, kada je četrnaest palestinskih frakcija potpisalo sporazum u Pekingu, u kome između ostalog stoji da Hamas priznaje vladu na Zapadnoj obali pod okriljem Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Faktičko priznanje PLO-a i direktno priznanje Hamasa ko ustvari predstavlja Palestince, što se desilo prvi put u historiji, u konačnici znači i pravo Izraela da postoji u skladu s ranijim dogovorima.

Nakon toga, Hamas je više puta ponavljao da je spreman da se odrekne vlasti u Pojasu Gaze, prihvaćao razne sporazume o prekidu vatre, a koje je izraelska vlada Benjamina Netanyahua odbijala pod različitim izgovorima. To je potvrdio i bivši američki državni sekretar Antony Blinken, koji je zaključio da Netanyahu ne želi priznati nikakvu palestinsku državu.

Mediji sa Zapada, izvještavajući sa skupa, govorili su o presedanu, jer su Saudijska Arabija, Egipat i Katar pozvali Hamas da se razoruža i odrekne vlasti. Isticanje ovih država nije slučajno, jer se radi o vjerovatno, uz Ujedinjene Arapske Emirate, najmoćnijim među Arapima.

Ali, osim u slučaju Katara koji je godinama finansijer Hamasa, Saudijska Arabija i Egipat od ranije tu palestinsku grupu vide kao prijetnju. U obje ove države pokret Muslimansko bratstvo smatra se za terorističku organizaciju, a Hamas je ideološki i na druge načine blizak tom pokretu. Dakle, osim u slučaja Katara, to je nastavak iste politike prema Hamasu.

Kome pišu Arapi?

U vremenu dok ljudi u Pojasu Gaze umiru od gladi, iz nekog razloga otvoreno je pitanje Hamasa, koji je desetkovan u borbama protiv mnogo jačeg protivnika. Razaranje koje su pretpjeli i oni i palestinski civili otvaraju hipotetičko pitanje da li bi Hamas napao na Izrael da je znao posljedice.

To što sada traže kraj Hamasa oni koji su ga doživljavali kao prijetnju, izgleda samo je diplomatski manevar da se sa sebe skine odgovornost. Arapskoj ligi to nije prvi put. U novembru prošle godine, kada je već bio poznat ishod američkih predsjedničkih izbora, Arapska liga je, s desetinama muslimanskih država, od Donalda Trumpa tražila da uspostavi mir u Libanu i Palestini.

Predstavnici 57 država u kojima živi 1,8 milijardi ljudi tražili su od Trumpa, čija je administracija više nego ijedna ranija popunjena proizraelskim kadrovima, da riješi probleme u njihovom dvorištu, čovjeka koji je u svom prvom mandatu priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela i koji je pokazao da će za svog saveznika ratovati. Arapske i muslimanske vođe su tražile da, između ostalog, privoli Netanyahua da otvori koridore za dostavu hrane, vode i lijekova u Pojas Gaze.

Da stvar bude apsurdnija, nekoliko arapskih država Trumpu je veoma brzo nakon toga obećalo milijarde dolara ulaganja u Sjedinjene Države, a prije i poslije ovoga skupa su na različite načine pomagali Izraelu u rat protiv Irana, jemenskih Husa i libanskog Hezbollaha.

Preživjeti do uspostave države

Ovaj potez arapskih država došao je u vrijeme kada Francuska najavljuje priznanje Palestine kao nezavisne države, koja bi trebala da postoji u miru pored Izraela. Slične korake najavljuje i Ujedinjeno Kraljevstvo i Kanada, nakon što je par država Zapada priznalo Palestinu.

Prema ovom „planu“, koji odbijaju Sjedinjene Države i Izrael, insistira se na dvodržavnom rješenju, iako nema detalja kako to izvesti. Bivše izraelske i palestinske zvaničnike koji su nudili konkretne planove malo ko spominje, možda upravo zbog toga što nude konkretna rješenja koja bi možda donijela mir u Izrael i Palestinu i shodno tome na veliki dio Bliskog istoka.

Koliko je čitav ovaj „plan“ čudan pokazuje i reakcija zvaničnog Rima. Italija će, poručuju, priznati Palestinu onda kada bude moguće tu ideju na terenu provesti. Iako je stav Italije iznuđen željom premijerke Giorgije Meloni da zadrži dobre odnose s Trumpom posve logičan – ako se stvari nastave odvijati ovom dinamikom od Pojasa Gaze i palestinskog naroda neće ostati ništa. U porušenoj enklavi nema dovoljno hrane i vode, dok ljude ubijaju u redovima za humanitarnu pomoć koja dolazi na kapaljku.

Prioritet za Palestince sada nije sudbina Hamasa, od kojeg svi peru ruke, već kako preživjeti još jedan dan u nedostatku osnovnih potrepština i dok bombe padaju na izbjegličke šatore. Ali, neke arapske države manje se opiru stradanju Palestinaca nego li to rade neke afričke, latinoameričke, azijske ili evropske države.

Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba 

---