top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Arapska tišina glasnija je od izraelskih bombi

Kada je 7. oktobra Hamas napao izraelske vojnike i civile, mnogi su govorili da je to uvod u uništenje Pojasa Gaze, odnosno da je to dio zavjere protiv Palestine. Tvrdilo se da će se arapske države držati po strani, dok sa lica zemlje nestaju ljudi i gradovi. Da li je ta tvrdnja tačna, manje je važno. Ono što je važno jeste da se mnogi arapski lideri manje opiru uništenju Pojasa Gaze od Kolumbije, Bolivije ili Irske.


Centralno pitanje Bliskog istoka desetljećima je Palestina, odnosno pravo Palestinaca da formiraju državu koja im je obećana i odobrena kroz brojne akte Ujedinjenih nacija, susjednih država i svjetskih sila.


Podrška Tel Avivu od strane Zapada, posebno Washingtona, vidljiva je i sada dok administracija Josepha Bidena brani izraelsko „pravo na samoodbranu“, po kome su već bombardovali tri susjeda (Palestina, Liban, Sirija), usmrtili hiljade civila i prema procjenama UN-a do prošle sedmice u Pojasu Gaze potpuno uništili ili oštetili 30 posto svih zgrada.


Ali ta podrška Zapada Izraelu ne bi bila tolika prevaga kada bi arapske države odlučno stale iza Palestine koja smeta pojedinim arapskim režimima iz različitih razloga. Borba Palestinaca pod vodstvom sekularista nije se sviđala onima koji žele državu na temeljima islama, a kada je 2006. godine u Pojasu Gaze na izborima pobijedio Hamas sa programom utemeljenom u islamu, onda su smetali režimima koji se plaše da se slični pokreti ne pojave na njihovom tlu.


Ovaj rascjep unutar arapskog svijeta Zapad i Izrael koriste, onemogućavajući jedinstvo Palestine i okolnih arapskih država, a oni koji su željeli mir između dva naroda i formiranje dvije države već odavno nisu važni faktori na političkoj sceni.


Arapska šutnja


Dok traje razaranje Pojasa Gaze, pod izgovorom da se želi uništiti Hamas, arapski lideri šute, a narod puni ulice tražeći da se zaustavi ubijanje djece i civila. Vođa Hamasa Ismail Haniyeh godinama ne živi u Pojasu Gaze, pa je izraelska izjava da želi uništiti Hamas teško razumljiva.


Dvije najmoćnije arapske države, Saudijska Arabija i Egipat, imaju posebnu odgovornost u tragediji koju proživljava Pojas Gaze. Kao razlog za napad 7. oktobra vođe Hamasa su navele moguću „normalizaciju odnosa“ Tel Aviva i Rijada, dok oni ostaju zaboravljeni i pod opsadom. A krivac zašto su pod opsadom je i zvanični Kairo koji neće da otvori granični prijelaz.


Saudijska Arabija ima načine da reaguje i pomogne Gazi, a jedan od načina je prijetnja prekidom isporuke energenata Zapadu dok se pitanje Palestine ne riješi. Taj mehanizam su Arapi koristili 1973. godine i izazvali porast cijena energenata i ekonomsku krizu na Zapadu.


Sa druge strane, Egipat ima veću armiju od Izraela i deset puta više stanovnika. Oružje u Egiptu se kupuje decenijama, pa i onda kada stanovništvu prijeti glad. Izgleda da se to moderno oružje, nabavljeno na Zapadu i u Rusiji, ne može iskoristiti da se otvori vlastiti granični prijelaz i da se u Gazu dostavi voda, hrana, lijekovi i druge potrepštine koje su neke države poslale u Egipat.


Naravno, ovo je rezultat zavisnosti ovih režima od Zapada i to traje decenijama. Međutim, ostaće zabilježeno da je udaljena Kolumbija i njena ljevičarska vlada zaprijetila Izraelu prekidom diplomatskih veza, da je to tražio i Evo Morales bivši predsjednik Bolivije – najsiromašnije države Južne Amerike, ili da je irski predsjednik pod udarom Izraela zbog svojih stavova o Gazi.


Najhrabriji potez koji su povukle arapske države tokom ove krize jeste otkazivanje sastanka u Jordanu američkom predsjedniku Josephu Bidenu od strane domaćina i palestinskih vlasti, nakon što je pogođena baptistička bolnica Al-Ahli u Gazi. A saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, prema pisanju The Washington Posta, ostavio je američkog državnog sekretara Antonyija Blinkena da ga čeka satima tokom njegove posjete Saudijskoj Arabiji.


Ovdje se osvrnimo na podršku koju se iz Bosne i Hercegovine i regije upućuje Palestini ili Izraelu. U debati koja se vodi glavni argumenti su solidarnost sa palestinskim civilima, odnosno (ne)zamjeranje Zapadu koji je, uglavnom, na strani Izraela. Iako se to čini kao nerješiva enigma, stvari su jasne. Svaka država treba stajati na poziciji zaštite međunarodnog prava i odluka UN-a.


Bliski istok pred ratom


Uprkos pasivnom držanju najmoćnijih arapskih sunitskih država, Bliskom istoku prijeti veliki rat ukoliko se napadi na Pojas Gaze nastave. Paradoksalno, taj rat u početku bi vodili nearapski šiitski Iran i njegovi saveznici u Libanu (Hezbollah), Siriji (Bashar al-Assad i šiitske milicije), Iraku (šiitske milicije pod kontrolom Teherana) i Jemenu (Husi). Proteklih godina te snage bile su pod udarom nekih arapskih država, a neke su protiv njih podržavale grupe koje su proglašene za terorističke.


Oni koji stoje na strani Izraela upozoravaju da bi napadi na Pojas Gaze mogle ujediniti sunite i šiite, što nije česta pojava. Saudijsko-iransko približavanje pod kineskim posredovanjem tu tezu čini relevantnijom, iako još nema takvih naznaka.


Američki republikanski senator Lindsey Graham prijeti Iranu da će ih držati odgovornim za poteze Hezbollaha i da će američka vojska, zajedno sa izraelskom, napasti Iran. Teheran prijeti da će napasti Izrael ukoliko se ne zaustavi napad na Pojas Gaze.


Dio stručnjaka upozorava na mogućnost rata u kome bi se Turska, još jedna nearapska država, našla na suprotnoj strani od Izraela, odnosno Sjedinjenih Američkih Država. Pored toga, Rusija i Kina, u obračunu sa Sjedinjenim Državama, sve se više zanimaju za Palestinu.


Namjera Izraela da „uništi Hamas“, što Washington podržava, znači da bi napad na Gazu mogao trajati dugo. Američka administracija pokušava ovaj rat ograničiti jer joj ne ide u prilog, odnosno želi odvratiti bilo koga drugog da se umiješa u okršaj dva neravnopravna protivnika.


Takav stav Tel Aviva prelazi iz „samoumjerenosti u aroganciju“, kako je ponašanje te zemlje nakon rata iz 1967. godine, u svojoj knjizi „Ovdje nema mjesta za male snove“, opisao bivši predsjednik Shimon Peres. Ono što zabrinjava jeste da u Peresov stav da „ratovi polahko postaju uzaludni“ ne vjeruju u vladi Benjamina Netanyahua, a da u Tel Avivu godinama nema stotina hiljada ljudi koji se okupljaju na ulicama „u miru, za mir“, kako je to bilo pred ubistvo premijera Yitzhaka Rabina koji je želio uspostaviti mir sa Palestincima.


Netanyahu u ovom trenutku, kao ni ranije, ne pomišlja na mir koji bi zadovoljio obje strane. Zato je cilj američke administracije da se rat ne proširi izvan Pojasa Gaze, jer prijeti da zahvati čitav Bliski istok, uključujući arapske države koje decenijama čekaju da drugi riješe probleme u njihovom dvorištu.



Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

 

Comments


bottom of page