top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Napad Hamasa nije bio iznenađenje, već posljedica odnosa Izraela i Zapada prema Pojasu Gaze

Napad koji je Hamas izveo 7. oktobra na izraelsku vojsku i kasnije na civile, podržan drugim grupama i civilima koji su se pridružili, u najvećem broju medija sa Zapada predstavljen je kao teroristički ili kao moguća planirana diverzija Moskve i Teherana, da bi se na kraju opravdao odgovor izraelske vojske koja će Pojas Gaze uništiti i palestinsku tragediju napraviti još većom.

Foto: Pojas Gaze nakon bombardovanja


Stravične slike koje dolaze iz Izraela i Palestine proteklih dana govore kako svaka politika na kraju dođe na naplatu, a cijenu rijetko kada plate oni koji su za nju odgovorni. Snimci ubijenih civila preplavili su medije, snimci stižu gotovo u direktnom prijenosu. Ubijeni na obje strane postali su statistika koja će kasnije postati opravdanje za nove napade.


Iako sedamdeset godina traje ono što mnogi zovu „izraelsko-palestinski sukob“, mnogi su se tek proteklog vikenda sjetili da čitav jedan narod nestaje, ili u najboljem slučaju tjera ga se u izbjeglištvo. Oduzimaju mu teritoriju, izvore vode, domove, poljoprivredno zemljište i pravo da postoji, a sve pod izgovorom da su teroristi koji ne priznaju pravo Izraela na postojanje.


O tome je gotovo sve napisano, a čak i dok je trajao pokolj civila koji su izveli Hamasovi i drugi militanti, to su pisali i ljudi iz Izraela koji su željni mira i umorni od arogancije izraelskih vlasti koje ne žele da postignu dogovor o miru sa obespravljenim Palestincima.


Hamas - već poznata priča


Priča o Hamasu je, ustvari, priča o politici Zapada i Izraela prema Palestini. Kako i zbog čega se formiraju slični pokreti na Bliskom istoku, gotovo uvijek ima više verzija. Jedna verzija kaže da iza formiranja Hamasa, odnosno njegovog jačanja, stoji Izrael.


Tel Avivu nije odgovarao sekularni karakter palestinskih organizacija, pa su tajne službe radile da ojačaju vjerski obojen politički pokret koji će kasnije biti predstavljen kao prijetnja. Sekularni i demokratski palestinski pokreti smetali su i nekim arapskim režimima koji su u tome vidjeli opasnost po svoj opstanak.


Međutim, Hamas se oslobodio svake kontrole i povezao se sa ljudima u Kataru, Iranu, Libanu i drugdje. Još do 2006. godine i kao takvi bili su sagovornik Evropske unije. Tada su održani izbori u Pojasu Gaze, a političko krilo Hamasa je neočekivano pobijedilo rivalski Fatah.


EU nije imala zamjerke na izborni proces. Međutim, George W. Bush i Tony Blair, po želji izraelske strane, nagovorili su Brisel da ne računa na Hamas i da prekinu sve veze s njima. Hamasu je zalijepljena etiketa terorista s kojima nema saradnje, a oni su se „potrudili“ da se ta kvalifikacija opravda. U susjedstvu, Egipat i Jordan su se plašili da Hamas ne doprinese jačanju sličnih pokreta kod njih, pa je izolacija Pojasa Gaze postala potpuna.


Dakle, Palestinci su nekima „prijetnja“ i kada su sekularni i kada su islamisti.


Od 2006. godine Pojas Gaze je prepušten Hamasu od strane vlasti na Zapadnoj obali, ali i od strane Zapada i Izraela. Pojas Gaze je pretvoren, kako to mnogi kažu, u „najveći zatvor na otvorenom“, a Hamas je krenuo u indoktrinaciju Palestinaca. U okolnostima zračne, kopnene i pomorske blokade nije teško ubijediti mlade ljude da je ekstremizam odgovor na beznađe.


U tome je Hamas bio prilično uspješan, ojačavajući i pripremajući se u nemogućim uslovima za rat sa neuporedivo jačim Izraelom. Poruka koja se pojavila u medijima kada je Hamas napao Izrael to jasno potvrđuje, pod uslovom da pripada vođi vojnog krila Hamasa. „Ako imate pištolj, izvadite ga. Ovo je vrijeme da ga iskoristite. Izađite sa kamionima, automobilima, sjekirama. Danas počinje najbolja i najčasnija historija“, rekao je Muhammad Al-Deif.


Potpuna izolacija i veliki rat


Pojas Gaze je teritorij površine od 360 km² (približno kao Posavski kanton), odnosno 41 km dug i od 6 do 12 km širok, sa oko dva miliona ljudi prema zadnjim procjenama. Godinama je pod blokadom Izraela koji odlučuje da li će imati, naprimjer, električnu energiju. Kada su turski humanitarci 2010. godine pokušali da probiju blokadu izraelski komandosi su ubili devet ljudi.


Jedini ulaz koji ne kontroliše Izrael je prema Egiptu, ali i tamo postoji blokada da se ne uznemiri Tel Aviv, pa je jedini način na koji Hamas, ili bilo ko drugi, može doći do oružja ili bilo čega drugog što Izrael ne dozvoljava, jeste da ga krijumčari kroz tunele koje su iskopali prema Egiptu. Takve tunele prema Izraelu nije moguće iskopati, jer je Izrael Gazu opasao zidovima koji su duboko ukopani u zemlju, u šta je uložen ogroman novac. Pored toga, raspoređena je vojska i najmodernija tehnologija, uključujući oružje u bunkerima kojim se upravlja sa daljine.


Možemo li zamisliti odgovor Zapada da, naprimjer, Rusija uz pomoć Moldavije, ovako blokira dio Ukrajine i povremeno ga bombarduje?


Posljednji put su Hamas i Izrael ratovali u maju 2021. godine i trajalo je jedanaest dana, a neki su to opisali kao „prekretnicu“ na Bliskom istoku, jer je Hamas nanio velike gubitke Izraelu. To se odnosi na infrastrukturu, prekid ekonomskih aktivnosti i iscrpljivanje zaliha modernog oružja. Hamas je proglasio pobjedu i zahvalio Iranu na pruženoj pomoći.


Tada je rečeno da je Hamas ispalio oko 4.300 raketa, a Izrael presreo 90 posto uz pomoć „Gvozdene kupole“ i „Davidove praćke“. Ispaljivanje jednog presretača je koštalo oko pedeset hiljada dolara, pa stoga se može utvrditi da je po tom osnovu Izrael potrošio oko 200 miliona dolara. Pored toga, mnoge Hamasove rakete su pogodile aerodrome, tvornice, vojne baze, gradove...


Hamas je ovaj put ispalio više raketa i nanio veću štetu Izraelu. Iskoristili su priliku što je zbog vjerskog praznika na dužnosti bilo manje izraelskih vojnika nego obično, a uz pomoć jeftinih dronova gađali su isturene položaje. Nakon toga, hiljade boraca i civila probilo je zidove i ograde prema Izraelu i krenuo je pokolj izraelskih vojnika i civila.


Sukob prije dvije godine je počeo zbog deložacija Palestinaca u jerusalemskom kvartu Sheikh Jarrah i sukobima oko Al Aqse. Jedna teorija kaže da je sukob počeo zbog navodnog plana premijera Benjamina Netanyahua da izazove rat zbog nemogućnosti da formira koalicionu vladu.


Ovaj put neki opet optužuju Netanyahua da je imao slične motive – političko preživljavanje, drugi traže simboliku u godišnjici Jomkipurskog rata iz 1973. godine, a bilo je onih koji su 7. oktobar vidjeli kao datum početka sukoba jer je prethodnog dana rođendan Vladimira Putina, što bi bio ultimativni dokaz da Iran i Rusija stoje iza napada Hamasa.


Zvaničnici Hamasa su odbacili ove teorije, ističući da iza njihovog napada ne stoji niko i ništa osim očaja u kome se nalaze, dok se istovremeno govori o „normalizaciji odnosa“ između Izraela i arapskih država. Treba se zapitati kako stanovniku Gaze izgleda ideja takve „normalizacije“.


To nas dovodi do pitanja o (ne)prihvatljivosti politike Izraelaca i Palestinaca. Kada je Netanyahu formirao aktuelnu vladu na Zapadu je ocijenjeno da se radi o „najekstremnijoj“ desničarskoj vlasti u historiji Izraela. Izjave njegovih koalicionih partnera tada je izraelski predsjednik Isaac Herzog opisao kao „rasističke“. Nakon formiranja vlade donesena je odluka da se 70 od 100 izraelskih ilegalnih naselja de facto pripoji Izraelu, a koja su na teritoriji kojom „upravlja“ miroljubivi Fatah. Vođa opozicije Jair Lapid je tada rekao da je to „recept za eksploziju.“


U ponedjeljak je ministar odbrane Izraela Yoav Gallant izjavio da se Izrael bori protiv „ljudskih životinja“ kojima će prekinuti snabdijevanje električnom energijom, vodom i gorivom. Dakle, ekstremisti su i u izraelskoj vladi i to je ocjena koju su iznijeli i oni koji podržavaju Tel Aviv.


Kažnjavanje palestinskog naroda


Odgovor Izraela bit će brutalan, baš kako bi to uradile i druge države da im neko ubije stotine civila i vojnika. Sjedinjene Američke Države već su poslale pomoć, a pitanje je vremena kada će i drugi. Činjenica da je Izrael mobilizovao 300.000 rezervista sve govori, dok Hamas vjerovatno nema toliki broj pušaka. Za „kolateralnim žrtvama“ lažno će žaliti od Washingtona, preko Brisela, do „bratskih“ arapskih država.


Krv Palestinaca je opet prolivena, ali ovaj put pomiješana sa krvlju Izraelaca. A šta će desiti i ovaj put? Svu krivicu Zapad će svaliti na Hamas, uništavanje Palestine će se nastaviti, a oni koji to kažu bit će optuženi za antisemitizam, terorizam, islamizam, ekstremizam, slijeđenje Irana, talibana, Putina, marksizma, komunizma, nacizma, Chavezove Venecuele, Titove Jugoslavije...


Palestinci koji prežive još jedan rat i dalje će sanjati da „svijet“ ispuni obećanje o državi koja će postojati u miru pored jevrejske. A Hamas i hamasi će opstati, ili će iznova biti formirani.



Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

 

Comments


bottom of page