Okršaj dvije najveće svjetske sile se zaoštrava. Washington i Peking ne kriju da im je cilj poraziti suparnika, iako još uvijek pozivaju na saradnju. Stvari su otišle toliko daleko da se raspravlja o dolasku NATO-a pred kineske obale. U kojoj formi će Sjevernoatlantski savez doći u kinesko dvorište, pitanje je o kome se intezivno raspravlja.
Foto, ilustracija: Joseph Biden i Xi Jinping
Tokom ovog ljeta bilo je više dokaza da se pojačava konfrontacija između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Washington je radio na ograničenjima za kinesku ekonomiju, prijetio sankcijama i okupljao države spremne da se suprostave Kini. Peking, iako mnogo manje pompezno od američkih rivala, radio je na „dedolarizaciji“ svjetske ekonomije, proširivanju BRICS-a, okretanju kineske ekonomije prema domaćem tržištu i jačanju vojske.
Da će ljeto upravo tako biti jasno je bilo početkom maja kada je Kina pozvala na „oprez“, jer se NATO širi ka istoku i planira otvoriti ured u Japanu. Naime, NATO je planirao naredne godine otvoriti ured u Japanu, kako bi održao veze sa zemljom domaćinom, Južnom Korejom, Australijom i Novim Zelandom. Ovaj, za NATO rutinski korak u proširenju saradnje na saveznicima, Kina je vidjela kao strateški upliv u kinesko dvorište i uz ruske istočne granice.
Na julskom samitu NATO-a karte su potpuno otvorene. Kina je predstavljena kao prijetnja sigurnosti i vrijednostima saveza, odnosno prijetnja u gotovo svim oblastima svog djelovanja na međunarodnoj političkoj sceni. Ta formulacija, gdje se Kina vidi većom prijetnjom od Rusije, već je predstavljena u doktrini Josepha Bidena u kojoj se tu azijsku državu označava kao jedinu svjetsku silu koja može i ima resurse da parira američkom vodstvu u svijetu.
Na samit NATO-a u Vilnius došli su premijer Australije Anthony Albanese, premijer Japana Fumio Kishida, premijer Novog Zelanda Chris Hipkins i južnokorejski predsjednik Yoon Suk Yeol. Njih je brinula želja Kine da dominira regijom i Sjeverna Koreja koja posljednjih mjeseci ispaljuje različite rakete.
Iako je Kishida prije samita rekao da Japan nema namjeru postati članica NATO-a ali da želi saradnju, Kinezi nisu imali dileme da je forma manje bitna od suštine. Kina je osudila širenje NATO-a na „azijsko-pacifičku regiju“ i poručila da će Kina odlučno odgovoriti.
Kineska novina „Global Times“, često megafon zvanične politike Pekinga koja se krije iza umjerenosti, oštro je reagovala. U svom uvodniku su napisali da je NATO „sjekira, koplje i lopata Washingtona“ i da je „izvor rata“ gdje god se pojavi. Dalje pišu da većina država u Aziji NATO „vidi kao strašno čudovište koje treba izbjegavati po svaku cijenu“.
Koliko je to tačno, manje je bitno od toga da Kina NATO vidi kao produženu američku ruku i da strahuje od njegovog prisustva u regiji, odnosno da strahuje od onog što će se dešavati u narednom periodu.
Hegemon u svom dvorištu
Širenje NATO-a na Pacifik nije realno u ovome trenutku, a tome se protive i neke članice. Teret suprostavljanja Rusiji uzima danak. Najveći broj članica NATO-a u vojnom smislu ne bi mogli pomoći na Pacifiku. Zato je kinesko strahovanje od NATO-a, ustvari, strahovanje od Washingtona i saveznika u regiji koji bi mogli početi graditi neku drugu alijansu.
Veliki broj azijskih država svijet poima drugačije od Zapada. Tamošnje ulaganje u vojsku je iznuđeno, jer je prioritet prehraniti stotine miliona ljudi. Ali kinesko ponašanje kao hegemona u Aziji, što je suštinski vođenje politike kao što je to radio Zapad stoljećima, mnoge države tjera da se okrenu za pomoć. Sjedinjene Države te pozive neće ignorisati.
Prošle sedmice kinesko ministarstvo za resurse ponovo je objavilo mapu predstavljenu u konceptu „linije od deset crtica“, koja prikazuje da Peking ima suverena prava na gotovo čitavo Južno kinesko more, odričući prava Vijetnamu, Maleziji, Brunejima i Filipinima.
Kinu u namjeri da gotovo čitavo more sa svim resursima i plovnim putevima prisvoji sebi, nije zaustavila ni presuda Stalnog arbitražnog suda iz Haga, kome se Manila obratila 2016. godine, tvrdeći da su prava Filipna u Južnom kineskom moru narušena. Kina je presudu odbacila, a tadašnji predsjednik Filipina Rodrigo Duterte je konstatovao da papir iz Haga ne vrijedi ništa, jer Kina ima silu. Iako nije bio ljubitelj politike Washingtona, poseban problem Duterteu predstavljao je Donald Trump koji je želio obuzdati Kinu, ali nije bio voljan da to radi zbog neke druge, njemu vjerovatno ne tako važne, države.
Decenijski saveznici i novi sporazumi
Dolaskom Bidena stvari su se preokrenule. Barack Obama je govorio da se fokus američke politike prebacuje na Pacifik, a mnogo prije njega to su izrekli brojni američki stratezi i zvaničnici, ne ostavljajući nikakve sumnje u krajnje namjere Washingtona. Agresija Rusije na Ukrajinu nije došla u pravo vrijeme za Bidena koji je već prije formalnog preuzimanja dužnosti poslao svoje ljude u više azijskih država da razgovaraju o odnosu prema Kini.
Od dolaska Bidena i Kamale Harris na vlast, potpredsjednica je više puta posjetila Aziju nego bilo koji drugi kontinent. Državni sekretar Antony Blinken je tokom mandata posjetio pet puta Japan, četiri puta Indoneziju, a stigao je i do Papue Nove Gvineje, Tonge i Fidžija, što govori o važnosti ovog regiona za američku vanjsku politiku.
Posao američkoj diplomatiji u ovom dijelu svijeta olakšavaju dvije činjenice. Prva je da su Sjedinjene Države u ovom dijelu svijeta prisutne od Drugog svjetskog rata i da u nekim državama imaju vojne baze, a druga je strah od Kine kao regionalnog hegemona.
Ako se opet osvrnemo na posljednji mjesec, onda ćemo vidjeti glavne stubove američke politike. Polovinom augusta Biden je ugostio Kishidu i Yoona i dogovorio proširivanje sigurnosne i ekonomske saradnje Sjedinjenih Država, Japana i Južne Koreje. Biden je samit opisao kao „historijski“, jer je uspostavljena institucionalna osnova za zajedničke korake na Pacifiku. Dogovorena je „dužnost konsultovanja“ tri države u polju sigurnosti s ciljem da prijetnja jednoj od njih bude prijetnja svima, zatim godišnji samiti i zajedničke vojne vježbe.
Čitav samit, iako je Biden rekao da „nije bio o Kini“, ličio na slanje poruka Sjevernoj Koreji i Kini. Poručili su da se zalažu za međunarodno pravo, dok je Kishida rekao da se „nastavljaju jednostrani pokušaji da se silom promijeni status quo u Istočnom i Južnom kineskom moru.“
Ovaj samit je potvrdio da Washington igra na svoje savezništvo i strah od Kine. Naime, iako su Južna Koreja i Japan američki saveznici, te dvije države imaju neslaganja o Drugom svjetskom ratu, odnosno o pitanje japanske okupacije još uvijek visi u zraku.
Nakon pomenutog samita, saopšteno je da Biden ide u Vijetnam nakon samita G20 u Indiji i da će tamo potpisati „strateški sporazum“. Prema navodima, Biden će pomoći Vijetnamu da za zemlja razvija napredne tehnologije, čipove i vještačku inteligenciju. Ranije je Biden to isto, ali u mnogom većem obimu, dao i Indiji.
Ubrzo, nakon toga Washington je dogovorio svoje pojačano vojno prisustvo na Filipinima.
Prije desetak dana ministar odbrane Austin Lloyd ugostio je kolegu iz Indonezije kako bi ojačali vojsku te azijske države i osudili kineske poteze u Južnom kineskom moru koji „nisu u skladu sa međunarodnim pravom.“
Washington ne želi samo ojačati Indoneziju. To radi i sa Tajvanom koji dobija ogromne količine oružje, čak kroz program za nezavisne države.
Kina na ove poteze odgovorila je pokušajem da dobije saveznike u Pacifiku, ali ipak glavni oslonac su Rusija i Sjeverna Koreja koji bi mogla biti ojačana u narednom periodu.
Međutim, glavni kineski adut je njena narastajuća vojna snaga i trenutna slabost brojnih kineskih susjeda. Historija uči da se okršaj dvije najveće svjetske sile mora desiti prije ili kasnije, ako slabija želi zauzeti vodeću poziciju. Da li je Kina izabrala pravi momenat da izazove Sjedinjene Države drugo je pitanje. Alternativa sukobu je dogovor, ali posljednjih mjeseci Washington i Peking ne mogu da pronađu zajedničku riječ, dok se trude da uvjere druge zemlje da se svrstaju u njihov tabor.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba