top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Njemačka strategija o Kini: Svrstavanje uz Washington i najava blokovske podjele svijeta

Nakon što je prošlog mjeseca donijela prvu „Strategiju nacionalne sigurnosti“, Njemačka je, jučer, na neki način, dopunila dokument objavom strategije o Kini. Prošlomjesečni dokument je u skladu sa poznatim njemačkim politikama, a jučerašnji je osvrt na Kinu budućnosti.

Olaf Scholz i Xi Jinping (Foto: Twitter)

Agresija Rusije na Ukrajinu bila je povod Njemačkoj da počne kidati veze u mjeri kojoj je to bilo nezamislivo. Razlaz Berlina i Moskve bio je bolan i skup, ali njemačka vlada je preuzela rizik. Raskid je želja Zelenih da prate politiku Josepha Bidena, pa je njemački kancelar, socijaldemokrata, Olaf Scholz doveden u situaciju da popusti manjem koalicionom partneru.


Odnos snaga između Scholza i njegove ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, koja pripada Zelenim, u najvećoj mjeri je oblikovala i budući odnos prema Kini, koji je pretočen u dokument. Baerbock je željela da Njemačka zauzme prema Kini čvršći stav i da posljedično dovede do prekida ekonomskih veza, baš kao u slučaju Rusije. Insistirala je da se u odnosima s Pekingom obrati posebna pažnja na ljudska prava. Na takva uslovljavanja Xi Jinping ne bi pristao, pa bi se odnosi zaoštravali i veze kidale.


Jučerašnja strategija nije u potpunosti ispunila želje Baerbock, ali je trasirala odnos prema Kini, barem u mandatu aktuelne vlade. „Naš cilj nije odvajanje (od Kine). Ali želimo da smanjimo kritične zavisnosti u budućnosti“, napisao je Scholz na Twitteru nakon usvajanja strategije. Baerbock je rekla da je strategija „realna, ali ne i naivna“, pa je u dokumentu Kina „partner“, „konkurent“, „sistemski rival“, i sve „asertivnija“, dakle odlučnija i samouvjerenija.


Američki potpis


Asertivnost Kine je termin koji se godinama provlači kroz američku politiku, čak i unutrašnju. Ali definisanje Kine kao „sistemskog rivala“ kombinacija je američkog i evropskog doživljaja Kine. Početkom 2019. godine Evropska unija je Kinu opisala kao sistemskog rivala, a Biden je u svojoj doktrini tri godine kasnije naveo da je ta država „jedini konkurent sa namjerom da preoblikuje međunarodni poredak i sa rastućom ekonomskom, diplomatskom, vojnom i tehnološkom moći da to i uradi“. Biden u istom dokumentu kaže da Rusiju treba „ograničiti“, što je uspješno izvedeno uvođenjem sankcija na Zapadu, a s Kinom se treba nadmetati.


Usvojena strategija o Kini, prema najavama Berlina, treba biti ugrađenja u dokumente EU. Peking je pokušao smekšati Berlin, čak i pregovorima sa francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, koji je iz Kine poručio da se EU mora držati po strani u sukobu te azijske zemlje i Washingtona. Kineski premijer Li Qiang je prošlog mjeseca posjetio Berlin i to je bilo njegovo prvo putovanje u inostranstvo. Tražio je od Berlina da ne donosi mjere koje će štetiti Kini i njenim kompanijama, pozivajući Brisel da poboljša veze sa Pekingom.


Očigledno u tome nije uspio, posebno što se u dokumentu vidi trag Bidenove politike raskida sa „ovisnošću“ od Kine. Biden želi iz „lanca snadbjevanja“ američke ekonomije izbaciti države koji nisu pouzdane, drugim riječima ne želi zavisiti od onih koji nisu saveznici. U posljednjih mjesec dana Biden je sa Rishijem Sunakom postigao dogovor o ovome, a onda je pokušao uključiti Indiju u planove Zapada.


U ranijem izvještaju njemačke obavještajne službe Kina je označena kao „najveća prijetnja u vezi s ekonomskom i naučnom špijunažom i stranim direktnim investicijama u Njemačkoj“. U strategiji usvojenoj jučer stoji da je Kina „najveći pojedinačni trgovinski partner Njemačke, ali dok ovisnost Kine o Evropi konstantno opada, ovisnost Njemačke o Kini posljednjih godina dobija sve veći značaj“. Zato je „hitno potrebno smanjenje rizika“, jer Peking koristi ekonomsku moć za proširi politički uticaj.


U strategiji se navodi da treba spriječiti ekonomsku špijunažu, kontrolisati transfer tehnolgija u Kinu, pratiti kineske investicije u Njemačkoj, odnosno gledati na to kroz prizmu sigurnosti. Sve što je prijetnja njemačkoj sigurnosti neće biti odobreno, a lista onoga što bi moglo Berlin navesti da se pozove na taj mehanizam je duga. Ukratko, Njemačka će s Kinom poslovati po svojim pravilima, pa bi se moglo desiti da čitavi sektori prekinu odnose. Treba se prisjetiti da je se Donald Trump obrušio na Kinu zbog tehnologije, uvodeći sankcije kineskim kompanijama. Procjena Washingtona, a sada i Berlina, jeste da prednost Zapada nad Kinom može biti zadržana ako se Pekingu uskrate najnaprednije tehnologije.


Usvojena strategija i u političkom smislu drži američki kurs. Berlin smatra da pitanje Tajvan treba biti riješeno dogovorom i kaže da će podržati članstvo odmetnutog kineskog otoka u međunarodnim organizacijama. Berlin će obratiti pažnju na stanje ljudskih i radničkih prava u Kini, ali to nije ono kako je željela Baerbock. Njemačka želi koordinaciju sa G7, a posljednjih mjeseci to je forum koji nastoji da ograniči kineski uticaj u Aziji i svijetu.


Njemačka kaže da na odnose s Kinom može uticati rat u Ukrajini, odnosno veze Pekinga i Moskve. Berlinu se ne sviđa kinesko „prisustvo“ na Arktiku i Antartiku i želi da to budu zone bez konflikta, istovremeno najavljujući da će Njemačka proširiti vojnu saradnju sa zemljama u Indo-pacifiku. Berlin traži da Kina najvljuje vojne vježbe.


Scenarij za udaljavanje


Iako je Scholz rekao da cilj strategije nije raskid veza s Kinom, već smanjivanje njemačke ovisnosti, jasno je da usvojeno izlazi iz polja ekonomije. Zato možemo sa sigurnošću reći da Kina neće pristati na sva njemačka uslovljavanja, ali da će uraditi sve da održi ekonomske veze sa Berlinom i Briselom.


Kineska ekonomija je druga na svijetu i veća je od Njemačke gotovo četiri puta. Pristajanje na njemačko uslovljavanje značilo bi poraz u srazu sa Washingtonom, čija je ekonomija za gotovo jednu četvrtinu veća od kineske. Kina godinama pokušava da se odupre američkom pritisku i to je do sada radila dosta uspješno, ali bitka se zaoštrava.


Američka želja za nadmetanjem s Kinom je ustvari želja za obuzdavanjem Kine. Strategija koju je Njemačka usvojila dokaz je da je Berlin izabrao stranu. Kina godinama pokušava pronaći odgovore na ove tendencije. Odatle Šangajska organizacija za saradnju, BRICS i druge grupe koje okupljaju, uglavnom, rivale Zapada. Želja Pekinga da se uspostavi multipolarni svijet se ispunjava, ali ne onako kako je zamišljeno. Kineski plan bio je podjela zona uticaja i saradnja između centara moći. Potezi koje vuče Zapad govore da od takve saradnje nema ništa, ako već ne mogu zaustaviti jačanje svojih rivala.


Početkom mjeseca ta podjela počela je da dobija obrise. Kina je zabranila izvoz galija i germanija, rijetkih metala bez kojih su nezamislivi poluprovodnici, odnosno elektronika, auto i vojna industrija. Kina je najveći proizvođač ova dva metala. Odluka da od augusta prekine njihov izvoz kratkoročno se ne može nadomjestiti, pa su moguća poskupljenja. Prethodno su Amerikanci i Nizozemci Kini ograničili pristup njihovim poluprovodnicima.


Strategija koju je Berlin usvojio potvrda je da sukob ne jenjava. Sve „asertivnija“ Kina pokazuje da ne misli odustati od svojih stavova, odnosno odbija da se njena snaga ograniči. Iz Washingtona dolaze poruke da se Kina mora obuzdati. Kako ni jedna strana ne popušta i kako pregovori ne daju rezultate, pokušavaju okupiti što veći broj država kroz formalne i neformalne saveze. Ishod se ne može predvidjeti, a sukob je i ideološki i ekonomski. Ukoliko do dogovora velikih sila ne dođe i sukob se pojača, posljedica bi mogla biti blokovska podjela, drugačija od svega što smo do sada vidjeli.



Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

 

Comments


bottom of page