Američko-izraelski rat protiv Irana: Je li moguć prešutni dogovor o Hormuškom moreuzu?

Američki predsjednik Donald Trump sada je u situaciji na koju su ga upozoravali mnogi američki političari i analitičari – svaki naredni korak znači manju ili veću štetu po američke interese.

Foto: Mapa Hormuškog moreuza

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, iako od Trumpa i Teherana prisiljen da ograniči operacije razaranja Libana pod izgovorom da na svakom ćošku gađa „skrovišta“ šiitskog Hezbollaha, može biti donekle zadovoljan razvojem situacije u ratu protiv Irana koji je toliko želio.

Napad na Iran nije dao željene rezultate za Netanyahua, štaviše u nekim segmentima je ojačao vlast u Teheranu i njegovu moć da djeluje izvan iranskih granica, ali je izraelskom premijeru dao važnu taktičku pobjedu – rat protiv Irana postao je Trumpova briga i na američkog predsjednika se gleda kao nekoga ko će popraviti što se popraviti može, ako već nije u stanju da vojno porazi Iran i promijeni vlast u Teheranu. U takvoj postavci Izrael se u medijima sve manje spominje.

To je u ponedjeljak primijetio i njemački kancelar Friedrich Merz, rekavši da rat protiv Irana nije prošao onako kako je zamišljeno i da je Teheran sada jači nego prije rata. Merz se tu nije zaustavio, pa je dodao da je američka „nacija ponižena“ od iranskog rukovodstva.

Merz, koji je vatreni branilac Izraela, ovom opaskom udario je na Trumpov ego, jer je jasno da Iranci nisu ponizili američki narod i da od prvog dana rata vode politiku kojom ne žele da razljute američki narod, kojeg žele kao saveznika u obračunu s američkom političkom elitom.

Dan kasnije, Trump je na svojoj društvenoj mreži Truth Social odgovorio Merzu. Uz tvrdnju da mu ide dobro u politici prema Iranu, Trump je rekao da Merz „nema pojma“ o čemu govori i da „nije čudo“ što Njemačka pod njim izgleda tako „jadno“ i „ekonomski“ i „na druge načine“.

Teški pregovori

Srž zastoja u pregovorima Sjedinjenih Država i Irana je Hormuški moreuz, mada i jedni i drugi u javnosti tvrde drugačije.

Amerikanci poručuju da se Iranci moraju odreći želje za nuklearnim oružjem, a iz Teherana traže da Amerikanci uklone „blokadu“ iranskih luka koju provode na otvorenom moru i stotinama kilometara od iranskih obala. To su, navodno, glavne prepreke za sporazum.

Ali, stvari stoje drugačije: Iranci godinama tvrde da ne žele nuklearno oružje i pitanje je samo do koje granice će obogaćivati uranij, a Amerikanci „ulove“ po neki brod u odgovoru na iransku kontrolu prolaza kroz Hormuški moreuz.

Pregovori u Pakistanu, prema raznim izvještajima, vrtjeli su se oko Hormuškog moreuza, jer kontrola tog koridora znači kontrolu nad dvadesetak posto svjetske nafte i prirodnog gasa.

Iranski Hormuški moreuz

Amerikancima, Izraelcima i mnogim drugim se ne sviđa ideja da Iran kontroliše Hormuški moreuz, jer to Teheran pretvara u važnog svjetskog igrača, što je puno više od uloge koju su imao pred američko-izraelski napad 28. februara.

Iran kontrolom Hormuškog moreuza može da utiče na politiku Trumpa, Zapad i više arapskih država. Od kraja februara, tvrde iranski izvori, Iran prodaje rekordne količine nafte i istovremeno naplaćuje prolaz kroz moreuz kome i kada hoće, birajući čak i valutu. Američka strana je svjesna toga i očigledno to trpi iz dva razloga, pokazujući da još uvijek ima prostora za diplomatiju.

Prvi razlog je izbjegavanje nastavka rata ako upotrijebe silu u moreuzu, nakon dvosedmičnog primirja koje je isteklo i niko ga ne produžava, što tehnički znači da rat traje, iako na Iran i iz Irana niko ne puca. Drugi je pristanak da Iranci kontrolom moreuza naplate dio pretrpljene štete u ratu. Naime, Iran je tražio od Washingtona da plati odštetu kao dio mirovnog sporazuma. To američka strana ne može prihvatiti i to bi bilo poniženje, ako se poslužimo Merzovim terminima.

Treba podsjetiti da je u prvim danima rata u opticaju bio iranski prijedlog da Washington plati odštetu u vrijednosti od oko stotinu milijardi dolara. Ta cifra se podudara s iznosom zamrznutih iranskih sredstava u bankama, kojima Iran ne može da pristupi zbog američkih sankcija.

Kontrola nad Hormuškim moreuzom Iranu može donijeti taj novac, a Washington ne mora ukinuti sankcije. Prije 28. februara kroz moreuz je dnevno prolazilo u prosjeku 128 brodova s raznim teretom, odnosno preko 46 hiljada u godini. Iran je od tada prolaz naplaćivao do dva miliona dolara po brodu. Dakle, uz rekordnu prodaju nafte, na koju je Washington privremeno ukinuo sankcije, i naplatu prolaska kroz moreuz, Iran bi vrlo brzo mogao doći do iznosa od stotinu milijardi dolara.

Diplomatija koja košta

Polovinom aprila Trump je u jednoj objavi na društvenim mrežama Hormuški moreuz nazvao „Iranskim moreuzom“, a Bijela kuća na svojim profilima to podijelila. Nešto kasnije, nezadovoljan držanjem evropskih saveznika prema vojnoj opciji u otvaranju Hormuškog moreuza, Trump je poručio da njegovo otvaranje Sjedinjenim Državama nije potrebno i da bi ga mogli otvarati oni kojima nafta i prirodni gas trebaju.

Ove izjave pokazuju da je Trumpu jasno ko kontroliše moreuz i šta to znači. Trump zna da bi iranska kontrola nad moreuzom mogla donijeti korist i Sjedinjenim Državama kao velikom izvozniku nafte i upravljaču venecuelanske nafte, pod uslovom da cijene nafte ostaju visoke. Ono što Trumpa brine je inflacija kod kuće i nevolje koje imaju evropski i arapski saveznici.

Naplata tankerima prolaska kroz Hormuški moreuz najmanji je problem za Trumpa, jer će na koncu to platiti krajnji potrošači. Ono što Trumpa brine jeste što to Iran pretvara u svjetsku silu. Primjera radi, Rusija kontroliše oko dvanaest posto svjetske nafte, oko sedamnaest posto prirodnog gasa, petinu svjetske proizvodnje vještačkih goriva i oko šest posto aluminija. Iran kontrolom Hormuškog moreuza u svojim rukama ima oko četvrtine svjetske nafte, petine tečnog gasa, trećinu svjetske proizvodnje vještačkih goriva i oko petine svjetske proizvodnje aluminija.

Takav razvoj situacije bi Iran za kratko vrijeme pretvorio u regionalnog hegemona, koji ima novac, vojsku, saveznike, kulturu i ideologiju. To se ne sviđa nekim arapskim državama, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ova država je jučer odlučila da napusti OPEC i OPEC+, što upućuje da taj američki i izraelski saveznik ima druge planove kako i kome prodavati svoju naftu i kako voditi politiku.

Zbog ovoga, ali i drugih faktora, Trumpova pregovaračka pozicija je teška. Iranska vojska je u ratu, koji je trajao četrdesetak dana, iranskim pregovaračima osigurala da ne moraju pristati na svakakav dogovor, a Trump je shvatio upozorenje da s Iranom nema lahkih odluka i brzih pobjeda.

Trajni dogovor Washingtona i Teherana, pored njih samih, priželjkuju mnogi širom svijeta. Ali, do tada neki procesi i poslovi idu svojim tokom i dvije strane tako sebi daju dodatno vrijeme za pregovore o brojnim temama. Zato ne bi bilo iznenađenje da se ovakvo stanje na terenu produžava, ili da u svakom trenutku ponovo počne rat.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

---