Bjelorusija je opet u fokusu susjednih država. Iz Poljske poručuju da je vlast u Minsku pred slomom i da će se desiti vojna pobuna protiv Alexandra Lukashenka, dok Moskva radi na raspoređivanju taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiji i nastoji da tu državu pripoji Rusiji.
Prije tri godine u Bjelorusiji je počeo proces sličan onome koji je doveo do ukrajinske krize 2014. godine. U želji da se odmetne od Moskve Lukashenko je igrao opasnu igru, povezujući zemlju sa Zapadom, čak i u oblasti nafte, što je bilo nezamislivo nekoliko mjeseci ranije. Sa tadašnjim američkim državnim sekretarom Mikeom Pompeom potpisao je sporazum o kupovini američke nafte, što je šokiralo Moskvu, budući da je Rusija decenijama isporučivala energente susjednoj zemlji po niskim cijenama, s ciljem da je drži blizu sebe.
Lukashenkov potez, iako se desio u prvim mjesecima pojave koronavirusa u Evropi, u Rusiji je upalio alarme za uzbunu. Ruski mediji ostali su zatečeni potezom Bjelorusije, računajući da će sljedeći biti dolazak prozapadne opozicije na vlast u Minsku, pozvali su Kremlj da djeluje.
Od Moskve i nazad
Da će Kremlj reagovati, nije bilo teško pretpostaviti. Naime, često se tvrdi da je Bjelorusija jedina država na svijetu zbog koje bi Rusija ušla u nuklearni rat, jer je geostrateška važnost susjedne zemlje prevelika. Bjelorusija leži u Evropskoj niziji koja se proteže od sjeverne Francuske, preko sjevera Njemačke i Poljske, do Moskve i dalje. To je jedini pravac kojim vojska može doći do Moskve sa zapada kontinenta, što potvrđuju pohodi Napoleona, Njemačke u dva svjetska rata i Rusije ka Berlinu na kraju Drugog svjetskog rata. Od granice sa Bjelorusijom Moskva je udaljena oko četiri stotine kilometara. Zapadna granica Bjelorusije je udaljenja od Varšave oko 160 kilometara i oko 100 kilometara od Kijeva.
Moskva je tada popustila Bjelorusiji, nastavljajući isporučivati jeftinu naftu i prirodni gas, ali trzavice nisu stale. Lukashenko je nastavio sa hapšenjem opozicionara i sklanjanjem svih koji bi mu mogli biti prijetnja. Tada je postao, vjerovatno, prva evropska meta plaćeničke grupe Wagner. Krajem jula u Bjelorusiji je uhapšeno preko trideset pripadnika te grupe pod optužbom da spremaju nerede i nasilno svrgavanje Lukashenka. Bjeloruski predsjednik je bjesnio, optužujući Poljsku i Rusiju da spremaju nemire pred predsjedničke izbore koji su ga očekivali u augustu te godine. I Kremlj je bio bijesan. Tražio je oslobađanje plaćenika, tvrdeći da su oni iz Bjelorusije planirali put za druge države i da nisu imali namjeru da ruše vlast.
Lukashenko nije imao dileme da je bio meta i rekao da će s Putinom o tome razgovarati. Dodao je da su pohapšeni vojnici, ali da njega zanimaju nalogodavci koji su u Moskvi. Lukashenko je zatim ubjedljivo pobijedio na predsjedničkim izborima, prethodno pohapsivši opozicione prozapadne lidere. Izbili su protesti, a građani su tvrdili da su izbori namješteni i tražili su da se ponove. Lukashenkova glavna protivkandidatkinja Svetlana Tikhanovskaya ušla je u utrku jer je lider opozicije, njen muž Sergei Tikhanovsky, zatvoren. Protesti, za koje je Minsk optužio Zapad, su ugušeni, dvoje je ubijeno, šest hiljada zatvoreno. Zapad je uveo sankcije, a Lukashenko se opet okrenuo Putinu. Zapad je tako ostao bez šanse da Lukashenko promijeni stranu.
Najava intervencije u Ukrajini
Rusija je tada stala uz Lukashenka, ponudila vojnu pomoć i zaštitu od Zapada te ga ponovo počela tjerati da se dvije države ujedine. Lukashenko se opirao, tvrdeći da će ga Bjelorusi „živog pojesti“ ako dođe do ujedinjenja. Njemu je jasno da bi ujedinjenjem sa Rusijom bio njegov politički kraj, jer bi vlast bila u Moskvi. Mediji su tvrdili da je više puta izazivao antiruske sentimente u Bjelorusiji kako bi usporio pridruživanje.
Najava Moskve da je Minsku spremna pružiti vojnu pomoć zabrinula je Zapad. Tadašnji premijer Češke Andrej Babiš je na Twitteru napisao da se Bjelorusiji sprema intervencija kao njegovoj zemlji 1968. godine i pozvao Evropsku uniju da stane iza Minska. Osamnaest mjeseci poslije, ruski tenkovi su išli ka Kijevu neočekujući značajan otpor.
Lukashenko se tokom ljeta 2021. godine sukobio sa Poljskom, Litvanijom i Ukrajinom, u namjeri da se osveti za sankcije koje mu je Brisel uveo. Otvorio je avionske linije za nekoliko iračkih gradova, dovevši desetine hiljada migranata na granicu EU. Poljska i Litvanija su izvele vojsku, počeli dizati žičane ograde, a Lukashenko je ironično pitao EU zašto tako tretira „jadne migrante“. Poljska se, zahvaljući jakoj vojsci, odbranila od priliva migranata, a Litvanija se ogradila bodljikavom žicom i izolovala.
Zatim je Bjelorusija prestala koristiti litvansku luku Klaipeda za uvoz i izvoz. Tokom 2019. godine Bjelorusija je preko te luke prometovala 14,1 milijardu tona robe. Kaznio je litvansku željeznicu, zabranivši ukrajinskim vozovima da idu ka Klaipedi, odakle je tokom 2019. godine Kijev izvezao 20,6 milijardi eura robe (gotovo pola otpada na poljoprivredne proizvode), a uvezao za 25 milijardi. To se desilo osam mjeseci pred agresiju Rusije na Ukrajinu u kojoj je Lukashenko uzeo učešće jer je ustupio teritoriju ruskoj vojsci.
Potresi u Minsku
Kako je rat u Ukrajini odmicao, tako je Minsk bio u težoj situaciji. Vidjevši da Putinova operacija ne ide po planu, počeo je predlagati pregovore zaraćenih strana, dok se špekulisalo o bjeloruskom napadu na susjednu zemlju. To je Kijevu nanijelo veliku štetu, jer uz granicu sa Bjelorusijom Ukrajina drži trupe u iščekivanju napada.
Bivši komandant poljskih kopnenih snaga, General Waldemar Skrzypczak sredinom sedmice uzdrmao je javnost izjavom da se u Bjelorusiji vjerovatno sprema ustanak i vojna pobuna koja će krenuti kada ukrajinska ofanziva protiv Rusije počne davati rezultate. Skrzypczak tvrdi da bi Bjelorusi, koji se bore na strani Ukrajine, mogli napasti Lukashenka i da će ih bjeloruski narod podržati. „Pripremimo se za ustanak u Bjelorusiji, jer će se on dogoditi. Činjenica je da ne možemo propustiti ovaj trenutak. Moramo biti spremni podržati trupe koje će provesti operaciju protiv Lukashenka. Imamo razloga da im pomognemo, kao što pomažemo Ukrajincima" rekao je Skrzypczak. Lukashenko „više nema vojni kapacitet da spriječi takav ustanak. Rusija mu neće puno pomoći, jer će imati svojih problema“, dodao je.
Izjava poljskog generala došla je dok je Lukashenko bio odsutan iz javnosti, što je podgrijalo sumnju da se njegova vladavina približava kraju. Lukashenko se, međutim, ubrzo pojavio i rekao da je zdrav i da će dugo vladati. Glasnogovornik Kremlja Dmitry Peskov je, govoreći o izjavi Skrzypczaka, rekao da će Rusija braniti Minsk. „Naravno, Ruska Federacija ima obavezu osigurati sigurnost Bjelorusije, što ćemo i učiniti pred takvom očiglednom prijetnjom“, rekao je Peskov, dodajući da je Poljska „neprijateljska“ država koja ima namjeru da se miješa u unutrašnje stvari susjeda.
Ruski obruč oko Lukashenka se steže. Jučer su dvije zemlje potpisale sporazum o raspoređivanju ruskog taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiji i to „pod kontrolom“ Moskve. Ruski ministar odbrane Sergei Shoigu je izjavio da Zapad protiv Rusije i Bjelorusije vodi „neobjavljeni rat“, što unosi nemir u Poljskoj koja postaje sve važniji faktor u političkoj i sigurnosnoj arhitekturi istočne Evrope i NATO-a.
Bjelorusija se, zahvaljući Lukashenkovim potezima, našla na liniji vatre između Zapada i Rusije, što posebno brine dok rat u Ukrajini traje, a na istoku Evrope nalaze se ogromne NATO snage. Problem za Poljsku je veći činjenicom da u Bjelorusiji živi nekoliko stotina hiljada Poljaka, a da trenutnu vlast u Varšavi očekuju izbori na jesen. Istovremeno, Moskva na Minsk vrši pritisak da se potpuno integriše u Rusiju, što ne odobarava veliki broj Bjelorusa. Koliki je strah Lukashenka od narodne volje govori i njegova izjava iz augusta 2021. godine da, ukoliko se ponove pomenuti predsjednički izbori, „Bjelorusija će umrijeti kao država“. Dakle, Lukashenku, pored straha od nezadovoljnog naroda nad glavom visi i Kremlj, mnogo toga je dužan Kijevu i Varšavi, a on nikad nije bio ranjiviji.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.