Već 13 mjeseci svijet se bori sa koronavirusom. Različite zemlje su izabrale različite modele kako se suprostaviti širenju virusa COVID-19, dok neke druge zemlje nisu donosile nikakve specijalne mjere. Do sada je koronavirusom bilo zaraženo preko 102 milona ljudi, a 74 miliona ljudi se već oporavilo. Nažalost, 2,2 milona ljudi je preminulo usljed zaraze koronavirusom. Ovako veliki brojevi privukli su i velike igrače, pa je tako zdravstvena kriza postala i politička kriza par excellence. I dok se ekonomski gubici još zbrajaju i njihova konačna suma nije poznata, velike farmaceutske kompanije i vlade pojedinih država krenule su u bespoštednu borbu za svaku prodatu vakcinu.
Pojava koronavirusa i njegovo brzo širenje do svih dijelova planete pokazalo je svima koliko je svijet povezan. U samo nekoliko sedmica virus je paralisao Iran, Kinu, Italiju i Španiju. Na rub katastrofe doveo Čile, Brazil, Belgiju, a tu se danas nalazi Portugal, Meksiko, Japan i Liban. Shodno tome bilo bi očekivano da svijet traži zajednički odgovor, jer je očito da državne granice nisu prepreka za širenje virusa te da stanje u jednoj državi ne može biti dobro ukoliko je susjedna država teško pogođena. Međutim, politika je imala drugačiji plan. Zapad (Sjedinjene Američke Države i Evropska unija), Kina i Rusija krenule su u borbu za pronalazak vakcine, a kasnije na tom putu su im se pridružile Indija, Iran, Vijetnam i druge države koje o svojim dostignućima u ovome polju još uvijek ne govore otvoreno.
Iz Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) su izrazili zabrinutost da siromašnim državama neće biti isporučene vakcine još dugo vremena, jer bogati sve uzimaju za sebe. Međutim, to za sada nije u potpunosti tačno. Vakcine dobijaju oni koji su u očima Zapada, Rusije ili Kine važne tačke političkog uticaja. Tako, na primjer, na listi država koja su već počele sa vakcinacijom, pored država proizvođača, nalaze se Bolivija, Izrael, Srbija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Island, Turska. Vakcina je na taj način postala i poluga političke moći, a što neodoljivo podsjeća na hladni rat kada su SAD i SSSR oružjem, tehnologijom i novcem „kupovali“ sljedbenike širom svijeta.
Širenje uticaja
Nakon što je Rusija saopštila da je prva proizvela vakcinu protiv koronavirusa sa Zapada je poručeno da se radi o proizvodu koji nije valjano testiran. Ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov je tada odgovorio da je njegova država sila koja je imala i prve ljude u svemiru, pa proizvodnja vakcine nije nešto što treba da čudi. Ubrzo nakon toga nekoliko kompanija sa Zapada i Kine su saopštile da i oni imaju vakcine. Proces testiranja valjanosti vakcine počeo je širom svijeta u nacionalnim institucijama zaduženim za takve vrste poslova.
Paralelno s tim krenulo je se u narudžbe vakcine i pravljenje listi onih koji će vakcine dobiti. Već tada je bilo jasno da će medicinsku struku i etiku potisnuti politički interesi. Nedavno je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić izjavio da su propali svi pokušaju distribucije vakcina preko međunarodnih organizacija te da je bio primoran da bilateralno sklapa ugovore. Za kratko vrijeme Srbija je dobila prve doze vakcine iz SAD, Kine i Rusije, čime je pokazala svu svoju neodlučnost na koju stranu se treba okrenuti kada je budućnost države u pitanju.
Natjecanje tri velika igrača u ovome polju bio je povod da u američkom magazinu Foreign Policy pojavi se termin „vakcinaška diplomatija“, opisujući širenje kineskog i ruskog uticaja na Bliskom istoku preko vakcina, čak i u zemljama koje su dugogodišnji američki saveznici. Indija ima iste strahove budući da Kina vakcinama želi opskrbiti svoje susjede s kojima ima dosta otvorenih pitanja. Odgovor Indije je bio besplatno ustupanje vakcina za Bangladeš, Nepal, Šri Lanku, Butan, Maldive, Mianmar, Sejšele i Mauricijus. Prema pisanju indijskih medija, Bangladeš je imao ponudu i iz Kine, ali su na kraju prihvatili indijsku ponudu.
Rusija je svoje vakcine uspjela prodati Indiji (čak 100 miliona doza), Meksiku 32 miliona doza, Egiptu i Nepalu po 25 miliona doza te u drugih pedesetak država. Prema sadašnjim informacijama 1,2 milijarde doza ruskih vakcina Sputnik V biće dostavljeno širom svijeta. Kinezi će, između ostalih, svoje vakcine izvesti u Indoneziju i Filipine koji zajedno imaju oko 380 miliona stanovnika. Brazil, Egipat i Uzbekistan su se odlučile i za kineske i za ruske vakcine. SAD i tamošnja kompanija Pfizer proizvode vakcine za najrazvijenije države svijeta, pa će osim za američke potrebe vakcine biti dostavljene u Kanadu (40 miliona doza), EU (200 miliona doza), Veliku Britaniju (40 miliona doza) i za Saudijsku Arabiju, Oman, Kuvajt, Izrael i desetak drugih država. Evropske kompanija AstraZeneca i američka Moderna očekuju da će zajedno proizvesti preko 4 milijarde doza vakcina.
Etička dimenzija
Ovakav način trgovine lijekovima do sada nije viđen u modernom svijetu. Stanovnici nekih država su naprosto osuđeni na određene vakcine, ili da vakcine neće dobiti ni u narednih nekoliko godina. Vakcina je tako postala roba na slobodnom tržištu koju mogu dobiti oni koji najviše plate, ili oni koji najviše ponude u zamijenu za politički uticaj. Tako je, na primjer, Danska naručila 41 milionu doza vakcine različitih kompanija sa Zapada za potrebe svojih 5,8 miliona stanovnika. U isto vrijeme, ukrajinski parlament je donio odluku da u toj zemlji neće biti korištene ruske vakcine.
Multipolarni svijet, koji je danas de facto uspostavljen iako su još uvijek SAD najmoćnija država na planeti, pao je već na prvom velikom ispitu. Ne samo da velike sile nisu sposobne da surađuju u trenucima kada je čitav svijet ugrožen – barem zbog očitog zastoja ekonomije, već je kriza iskorištena za političko nadmetanje. Kao i do sada, najsiromašniji će platiti najveću cijenu. Pored toga što će čekati vakcinisanje, pod uslovom da su za vakcinaciju opredjelili, siromašne države mogu upasti i u nove probleme ako se uvede tzv. „covid pasoš“, odnosno dokument koji potvrđuje da je neko vakcinisan i da kao takav može putovati u druge države. Danska je jedna od zemalja koja radi na razvijanju ovoga „dokumenta“, Estonija testira „digitalni imunološki pasoš“, a australska aviokompanija Qantas je najavila da će u budućnosti ovakav dokument biti potreban kako bi se koristile njihove usluge.
Međutim, ono što još više zabrinjava je odnos prema budućim kriznim situacijama ove vrste. Na primjer, šta ako se pojavi virus koji je neuporedivo smrtonosniji od COVID-19 i ako lijek bude koštao nekoliko desetina hiljada eura? Da li će siromašne zemlje lijek moći kupiti i da li će im neko biti voljan da proda taj lijek i po kojoj cijeni?