Uloga Kine i Rusije u izraelsko-iranskom ratu: Intenzitet sukoba diktira politiku, ali ne mijenja cilj

Prošlo je sedam dana od iznenadnog izraelskog napada na Iran. Od tada obje strane napadaju protivničku, dok velike sile procjenjuju razvoj situacije u odnosu na njihove interese. Sjedinjene Američke Države nemaju dileme i stoje uz Izrael, a Kina i Rusija dosta suzdržanije stoje uz Iran.

Foto:

Decenijama svjedočimo sve jačim vezama Rusije, Irana i Kine, savezništva koje je nastalo na muci, odnosno na želji da se suprostave Sjedinjenim Američkim Državama i saveznicima. O tome je napisano bezbroj radova širom svijeta i tu je gotovo sve jasno.

Međutim, savezi se testiraju na pojedinačnim slučajevima i tada neke države odgovore onako kako se (ne)očekuje. Izraelsko-iranski rat, koji traje sedam dana, jedan je od takvih događaja. Taj sukob je na samom svom početku i nije moguće precizno predvidjeti njegov razvoj, iako su jasne njegove osnovne postavke i dileme.

Ruski i kineski odgovor na napad na saveznika u Teheranu predmet je interesa svih kojih se tiče Bliski istok. Njihovo držanje vjerovatno će odrediti i ulogu drugih, uključujući Sjedinjene Države, bliskoistočne sile i regionalne aktere. Tako, naprimjer, svaku destabilizaciju Irana u Pakistanu vide kao prijetnju svojim interesima, posebno ako će vladu izabirati Zapad i Izrael.

Ali u slučaju Rusije i Kine stvar je posve drugačija. Iako nemaju dilemu da je sadašnja vlast u Teheranu njihov saveznik, Moskva i Peking imaju komotniju situaciju, jer intenzitet i trajanje rata između Irana i Izraela na različite načine utječe na njihove interese.

Zato ovdje razmotrimo opciju kratkotrajnog sukoba, koji neće eskalirati u sveopšti rat koji će zahvatiti čitavu regiju i dovesti do konačnog poraza Izraela ili Irana.

Ruski pogled

Odnosi Rusije i Irana posljednjih godina su na svom historijskom vrhuncu. Saradnja dvije države obuhvata sve oblasti. Posljednja potvrda je ove godine ratifikovani sporazum o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu Rusije i Irana.

Ali, taj sporazum ne znači da su Rusija i Iran unaprijed bezrezervno izabrali stranu u odnosima prema trećim državama. Dobri odnosi su podloga za razvoj specifičnih veza u raznim oblastima.

Prije nekoliko dana je ruski predsjednik Vladimir Putin, govoreći o izraelskom napadu na Iran, rekao da pomenuti sporazum Moskve i Teherana ne znači ulazak Rusije u iranske ratove. „Znate, jednom smo ponudili našim iranskim prijateljima da radimo na sistemu protivvazdušne odbrane. U to vrijeme, naši partneri nisu pokazali mnogo interesa. Što se tiče ugovora o našem strateškom partnerstvu koji ste spomenuli, u njemu nema članova koji se odnose na odbranu. To je druga stvar. Treće, naši iranski prijatelji to ne traže. Praktično nema o čemu da se razgovara.“

Iz ovog Putinovog stava jasno je da Rusija neće bezrezervno stati na stranu Irana, a prethodna iskustva govore da to neće uraditi posebno u slučaju Izraela. Treba se sjetiti da je Izrael godinama napadao sirijsku vojsku i iranske snage u Siriji, a Rusija mirno posmatrala iz svojih sirijskih baza. To je znatno oslabilo vlast Bashara al-Assada i iranske pozicije u regiji.

Rusija je sličnu politiku zauzela i u slučaju jemenskih Husa, nakon što su krenuli napadati Izrael u znak solidarnosti sa Palestincima u Pojasu Gaze. Rusija i Kina su u Vijeću sigurnosti dozvolili Sjedinjenim Državama i saveznicima da pokrenu vojnu operaciju protiv Husa, što se pokazala kao svojevrsna zamka koja je uzimala američke resurse i rušila kredibilitet Zapada.

Nema dileme da Rusija u trenutnom okršaju Izraela i Irana ima razne planove. Moskvi je jasno da su za operacije Izraela potrebne ogromne količine naoružanja i opreme sa Zapada i da će to dobiti. To znači da će te opreme, a vjerovatno i druge usljed povećanih troškova, biti manje za Ukrajinu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski to je lično potvrdio, prije nego je napad na Iran počeo, žaleći se da su američke rakete namijenjene njegovoj državi završile na Bliskom istoku.

Kineska računica

Od početka izraelskih napada na Iran neki mediji su, bez dokaza, tvrdili da su kineski transportni avioni u rekordnom roku sletjeli na iranske aerodrome i savezniku dostavili potrebnu pomoć. Vijest je zvučala kao tačna, jer niko nema dileme da Peking želi zadržati sadašnje odnose sa Iranom.

Mjesto Irana u kineskim planovima je više nego značajno. Pored toga što imaju prijateljsku vladu i preko nje pristup regiji, Kina u Iranu vidi važnu kariku u inicijativi „Pojas i put“. Kina je strateški ekonomski partner Irana. Pored toga što Kina kupuje najveći dio iranske nafte, kršeći američke sankcije, ona je i najveće tržište za iranske proizvode izvan naftnog sektora.

Kineska potreba za naftom važan je faktor u ratu Irana i Izraela. Ako se rat proširi i Iran odluči da zatvori Hormuški moreuz jedna od žrtava mogla bi biti Kina. To bi dovelo do povećanja cijene nafte, što bi Kinezima napravilo probleme u ekonomiji, jer bi je morali skuplje plaćati. Taj scenarij bi doveo do većih prihoda za Rusiju, Sjedinjene Države ili Venecuelu kao velike izvoznike nafte.

Ali ako bi iransko-izraelski okršaj bio ograničen na sadašnji nivo, to bi Kini moglo donijeti korist. Naime, još od vremena Baracka Obame Sjedinjene Države rade na svom okretanju Kini, odnosno Pacifiku. Za obuzdavanje Kine potrebni su ogromni resursi, pa je smanjenje prisustva na Bliskom istoku logična odluka Washingtona.

Ukoliko je Izrael u ratu i treba američku pomoć, Washington vjerovatno neće napustiti Bliski istok. To u slučaju Kine znači dodatno vrijeme za pripremu obračuna sa Sjedinjenim Državama, koje svakim velikim sukobom (Ukrajina i Rusija, ili Izrael i Iran) imaju sve veće troškove i sve manje kapacitete na raspolaganju. Trumpovo primirje sa Husima, nakon zamke u koju je upao njegov prethodnik Joseph Biden, Kini je dokazalo ispravnost takvog pristupa.

Upravljanje konfliktom

Zbog svega navedenog ne iznenađuje dosadašnje ponašanje Rusije i Kine. Čini se da su nakon početnog šoka i uspješnog izraelskog napada na Iran došli do zaključka da Teheran ima načine da uzvrati i da bi se sve moglo pretvoriti u konflikt koji neće dugo trajati ili u obračun koji se može kontrolisati, sve pod uslovom da se Sjedinjene Države direktno ne uključe u rat.

Takav stav vidi se i iz njihovih javno izrečenih stavova. Obje države su kritikovale Izrael za kršenje međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih nacija. Rusija je posebno bila oštra prema Izraelu zbog napada na nuklearna postrojenja, tvrdeći da to čitav region gura ka „velikoj nuklearnoj katastrofi“.

Rusija i Kina su poručile Washingtonu da se suzdrži. Kineski predsjednik Xi Jinping je rekao da „međunarodna zajednica, posebno velike sile koje imaju poseban utjecaj na strane u sukobu, trebaju djelovati na smirivanje situacije, a ne suprotno“ i da „strane u sukobu, a posebno Izrael, trebaju što prije prekinuti vatru kako bi se spriječila daljnja eskalacija i odlučno izbjeglo prelijevanje rata“.

Kineski predsjednik Xi Jinping je podržao Putinovu inicijativu da bude posrednik između Irana i Izraela u deesklaciji, što pokazuje da ruski predsjednik ima zavidan nivo odnosa sa Teheranom i Tel Avivom i da na taj način može zamijeniti nepredvidivog Trumpa. Nuđenje posredništva i blage osude Izraela govore da Moskva i Peking Tel Avivu nude ruku saradnje cijeneći dosadašnje odnose.

Tako su Moskva i Peking, baš kao u slučaju Husa i Bidena prije osamnaest mjeseci, Washingtonu prebacili vruć krompir, računajući na Trumpovu nespretnost i američku zauzetost širom svijeta. Iako su do sada pokazali dobre namjere prema Iranu, Rusija i Kina i ovaj put gledaju širu sliku – nova šansa da Washington dodatno oslabi i da se napravi još jedan korak od unipolarnog ka multipolarnom svijetu.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---