• Armin Sijamić

Ukrajinski rat sve više košta Kinu: Incijativa Pojas i put na važnom ispitu

Napad Rusije na Ukrajinu 24. februara je događaj koji je uzdrmao države širom svijeta. Kako se ukrajinski rat produžava, tako se otvaraju nova pitanja i redefinišu raniji odnosi. Kina, koja sigurno nije željela rat u Ukrajini, već sada postaje žrtva odluke svog saveznika da napadne Kijev koji je do početka rata imao odlične odnose sa Pekingom i desetljeća strateške saradnje.


Diplomatski pritisci na Kinu da se odredi prema sukobu u Ukrajini sada su dobili novu dimenziju, budući da Tajvan postaje mjesto oko kojega se čak i zvecka oružjem i to u trenucima dok se Xi Jinping priprema za novi mandat na čelu partije i države. Upravo tenzije oko Tajvana dale su povod Litvaniji da u maju obznani da se povlači iz kineske inicijative Pojas i put, a prije desetak dana to su uradile Estonija i Latvija. To praktično znači da kineski planovi o dolasku ekonomskog koridora do Evrope, što je i krajnji cilj Pekinga, gube svoje važne „stanice“ na tom putu. Kinesko držanje u ukrajinskom ratu, ukoliko aktuelna ukrajinska vlast uspije da se održi u Kijevu, naznaka je da bi Peking mogao izgubiti i ulaz na južne kapije Evrope.


Istočna i centralna Evropa


2011. godine Kina je krenula u realizaciju ambicioznog plana o saradnji Kine i država centralne istočne Evrope. U narednih deset godina inicijativa je jačala, ekonomski i politički, pa su Kini ruku saradnje pružile Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Češka, Estonija, Grčka, Hrvatska, Latvija, Litvanija, Mađarska, Poljska, Rumunija, Sjeverna Makedonija, Slovačka, Slovenija i Srbija. Međutim, sada je došlo vrijeme da se taj broj država u inicijativi smanjuje i sve tri baltičke države su je napustile. U budućnosti se može očekivati da neke druge krenu putem baltičkih država, prije svih članice EU i NATO-a, čime bi ova kineska ideja bila na neko vrijeme ugašena.


Ovakav razvoj situacije sigurno ne raduje Kineze koji su nastojali da se drže na neutralnim u ukrajinskom ratu i da u slučaju Tajvana pokažu volju da se odupru politici Zapada. Ali takav stav već sada košta Kinu i pitanje je da li Peking ima načine da zaustavi ovaj trend. Primjer baltičkih država je indikativan i veoma važan, iako je ekonomski potencijal ovih država, u poređenju sa Kinom, simboličan.


U geostrateškom smislu ove države su jako važne u kineskim planovima – to su kapije centralne, zapadne i sjeverne Evrope koje je Kina vidjela kao tačke s kojima se mora povezati i kopneno, prije svega putem željeznica preko Rusije. Iz baltičkih luka najrazvijeniji dio Evrope je na dohvat ruke. Tome u prilog govori i činjenica da je Litvanija 2020. godine postala hub za kinesku poštu u Evropi, odnosno mjesto na koje vozovi iz Kine dovlače poštu koja se kasnije šalje širom evropskog kontinenta. Stoga je Kina u početku pokazivala dobru volju da se dogovori i sa Litvanijom koja je prošle godine dozvolila Tajvanu da otvori neku vrstu diplomatskog predstavništva u Vilnijusu. Konačan ishod tog sukoba je litvansko napuštanje inicijative Pojas i put i ojačavanje veza sa Tajvanom te poziv ostatku evropskih zemalja da istupe iz kineskih projekata.


Peking je mogao naslutiti da se sprema otvaranje pukotine u saradnji zemalja centralne i istočne Evrope sa Kinom još u februaru 2021. godine kada je na virtuelnom samitu, na kome je govorio kineski predsjednik Xi Jinping, grupa zemalja (Rumunija, Slovenija, Bugarska. Latvija, Estonija i Litvanija) bila zastupljena samo ministrima. Kako se radi o američkim saveznicima u Pekingu nisu imali dileme da ove zemlje slijede administraciju Josepha Bidena koja je već tada bila posvećena obuzdavanju Kine na različite načine. Sada je pitanje vremena koja je sljedeća evropska država koja će se distancirati od ove kineske inicijative, bilo suštinski kao što su uradile baltičke države ili će naprosto „zalediti“ planirane projekte.


Brisel, Peking, Kijev


Mogućnost Kine da se odupre pritiscima Zapada na tlu Evrope sve je manja. Uostalom, potiskivanje Kine iz evropskih ekonomskih tokova je postala zvanična politika Evropske unije, iako taj dokument nije tako nazvan. Naime, EU je početkom decembra 2021. godine usvojila inicijativu „Global Gateway“ kojim se želi suzbiti „Pojas i put“, iako u samom dokumentu Kina nije spomenuta. Tim dokumentom Brisel se obavezuje da će izdvojiti 300 milijardi eura za ulaganje u infrastrukturu, privredu, nauku, ekologiju, obrazovanje, digitalne tehnologije i druge oblasti važne za EU i korisnike tih sredstava. Međutim, za razliku od kineskog neuslovljavanja država korisnica ovakvih fondova, EU će insistirati da se u tim državama poštuju vrijednosti za koje je EU zainteresovana, u prvom redu demokratski poredak, ljudska prava i ekologija.


„Države koje imaju iskustva s kineskim ulaganjima i s nama znaju da smo drugačiji. Znaju da iza naših ulaganja ne postoje zamke i dugovi. Mi iza sebe imamo privatni sektor, što nije slučaj s Kinom“, rekla je tada predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, sugerišući da su tačne optužbe da Kina plasiranjem kredita drugim državama iste pretvara u svoje dužnike. „Global Gateway“ je samo dio onoga što Zapad planira. Paralelno se radi i na pokretanju i uvezivanju sa druge dvije inicijative: „Build Back Better World“ (B3W) i „Clean Green“ koje su pokrenule SAD i Velika Britanija u saradnji sa članicama G7. Sve ove inicijative sigurno će biti ojačane i činjenicom da je rat u Ukrajini stvorio novu realnost na terenu, odnosno novu političku podjelu. I sama Ukrajina, ukoliko se sadašnja vlast zadrži u Kijevu, biće u prilici da se odluči da li će opet pružiti ruku Kini s kojom je imala ozbiljne i jake veze.


Te dvije zemlje decenijama su gradile strateške odnose. Kratko rečeno, Kina je od Ukrajine kupovala hranu i tehnologiju SSSR-a, a u drugom smjeru su išle mašine, roba široke potrošnje i investicije u važne grane ukrajinske privrede. Tako je 2019. godine Kina pretekla Rusiju na listi trgovinskih partnera Ukrajine sa bilansom od 11 milijardi dolara. Trideset godina saradnje dvije države obilježilo je nekoliko važnih stvari, a to se prije svega odnosi na ukrajinske žitarice koje su preplavile kinesko tržište, što se posebno odnosi na kukuruz koji je činio trećinu kineskog uvoza te žitarice. Zatim, da je Ukrajina Kini prodala njen prvi nosač aviona koji je ostao toj zemlji nakon raspada SSSR-a i da su ukrajinski stručnjaci imali važnu ulogu u razvoju kineske industrije naoružanja, posebno u poljima u kojima je Kina zaostajala za Rusijom i SAD (proizvodnja raketa, aviona, motora, raketnih goriva i sl.). Sa druge strane, Ukrajina je iz Kine dobila investicije i povlašten status u kineskim planovima u okviru inicijative „Pojas i put“ gdje je ta zemlja trebala postati „kapija“ za veći dio južne i istočne Evrope, odnosno mjesto sa kojeg bi Kina putem željeznica i morskih luka širila svoje poslovanje prema okolnim državama. Napad Rusije na Ukrajinu mogao bi staviti tačku na bliske veze dvije države, a dosadašnje kinesko držanje u ovome ratu ukazuje da vlasti u Kijevu nemaju razloga da Kini daju povlašten status.


Rat je uzdrmao Peking


Odluka Vladimira Putina da napadne Ukrajinu u februaru ove godine sigurno nije obradovala Peking. Špekulacije da je Putin planove za napad otkrio kineskom kolegi Xiiju ovim postaju i uvjerljivije, jer je i Moskvi i Pekingu jasna važnost Ukrajine i njen geostrateški položaj na Crnom moru. Kina je na tu činjenicu posebno računala zbog inicijative Pojas i put. Šest mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu, stvari za Peking izgledaju posve drugačije. Zapad je zaoštrio odnose i sa Rusijom i Kinom, a Ukrajina je izdržala prvi val ruskih napada. Ukrajinske vlasti u Kijevu kontrolišu najveći dio zemlje, a krajnji ishod i dužina trajanja rata teško su predvidivi.


Međutim, za Peking su mnoge stvari jasnije, barem kada se govori o inicijativi Pojas i put. Ukoliko ovaj sukob potraje i SAD nastave da pritiskaju Kinu, pomenuta inicijativa će biti prilično reducirana jer se i fizički odvaja najmnogoljudnija zemlja svijeta od bogatih evropskih tržišta. Naime, zatvaranje baltičkih država za kineske projekte i odbijanje ukrajinskih vlasti da u njima učestvuju moglo bi dovesti do toga da Kina odustane od namjere da uspostavi ekonomske koridore od svojih granica do Zapadne Evrope. U konačnici to bi značilo da se kineska inicijativa Pojas i put završava u Moskvi i Minsku, a to Peking nije planirao.