• Armin Sijamić

Ukrajinska kriza: Da li je kineska pozicija dugoročno održiva?

Agresija Rusije na Ukrajinu dovela je do globalnih poremećaja u polju politike, sigurnosti i ekonomije. Shodno tome, Kina je jedna od onih država koje u ovoj krizi moraju zauzeti određeni stav, ali ovaj put to je izuzetno teško i može da Peking košta jako mnogo.


Posljednjih sedmica često se špekuliše da su ruski i kineski lideri razgovarali o vojnoj intervenciji u Ukrajini i da je datum početka operacije pomjeren za kraj Olimpijskih igara koje je organizovao Peking. Ako je to bio slučaj, onda je vjerovatno glavna kineska želja bila da se vojna operacija okonča čim prije. Tada službeni Peking ne bi imao vremena da se prema toj činjenici postavi, pažljivo čuvajući veze sa Rusijom, Zapadom i sa samom Ukrajinom koja je važna tačka u kineskoj inicijativi „Pojas i put“, ali i stari prijatelj koji je Kini pomogao u transferu tehnologija i znanja nakon raspada SSSR-a.


Činjenica da Vladimir Putin i njegova vojska nisu uspjeli poraziti Ukrajinu u blitzkriegu i da se Zapad ujedinio u usudi Rusije, Kini je donijelo velike nevolje koje mogu postati i veće. Zvanični Peking tako je se našao u prilici da balansira između svog najvažnijeg geopolitičkog saveznika (Rusija) i najvećih ekonomskih partnera (Sjedinjene Američke Države i Evropska unija). Da li tu poziciju Peking može da održi i koliko to može da ih košta?


Neodređen stav


Napad Rusije na Ukrajinu u Pekingu bi vjerovatno željeli prespavati, ali to nije moguće. Budući da Kina želi postati globalno važan igrač u svim poljima ljudskog djelovanja, onda veliki historijski događaj, kakav je napad Rusije na Ukrajinu, treba i adekvatnu reakciju. Ta odluka za Kinu je veoma delikatna, jer bi mogla imati posljedice koje će trajati godinama ili čak desetljećima. Snažan ukrajinski otpor i produžavanje sukoba kineske dileme čini većim i teže rješivim, iako bi čitava kriza mogla biti prilika Pekingu da vidi šta se može desiti kineskoj državi ukoliko Zapad odluči da se prema njima postavi kao prema Moskvi.


Gledajući isključivo svoje interese i slijedeći principe svoje vanjske politike, Kina se prema ukrajinskom ratu postavila na način da direktno i u potpunosti ne podrži niti jednu stranu. Podržali su ruske stavove o razlozima napada na susjednu državu, baš kao i Moskva označili Zapad i NATO kao glavnog krivca za rat, ali i podržali teritorijalni integritet Ukrajine, odbijajući da priznaju samoproglašene države Donjeck i Luhansk. Peking je otišao i korak dalje, pa je odbio da osudi rusku invaziju na Ukrajinu, čak ni da je nazove tim imenom, iako je Kijev tražio od svojih kineskih prijatelja da osude agresiju na njihovu zemlju. Nakon toga zvaničnom Kijevu Peking je obećao poslati pomoć različite vrste, ali ne i vojnu. U isto vrijeme, Kina poziva obje strane na mir i pregovore.


Kinesko ponašanje u ukrajinskoj krizi nije mnogo iznenadilo sve one koji poznaju politiku Pekinga. Ovakav stav Pekinga prema ukrajinskoj krizi prošao bi manje zapažen da Zapad nije pritisnuo Kinu da se izjasni u ovom slučaju i da ne prijeti sankcijama. Brojni razgovori kineskih i američkih zvaničnika završili su na tome da će Kina biti sankcionisana ukoliko pomogne Rusiju, ali i stavom Pekinga da svoju politiku neće mijenjati i da neće uvoditi sankcije Moskvi. U kineskim reakcijama na pritisak sa Zapada korištene su i teške riječi, ali za sada sve je ostalo na tome. Sa druge strane, kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi poručuje da je prijateljstvo njegove zemlje i Rusije „čvrsto kao stijena“ i da će tako ostati.


Yiove riječi zvuče još uvjerljivije nakon što su se pojavile špekulacije da Rusija od Kine traži pomoć i to ne samo novčanu. O kakvoj bi se pomoći radilo, osim one novčane koju Rusija svakim danom sve više treba, teško je i pretpostaviti. To se posebno odnosi na vojnu pomoć, jer ruska armija nije obučena da upravlja naprednom kineskom tehnologijom. Ono što zvuči kao jedino moguće jeste da Kina vrati dio oružja koji je kupila od Rusije, a da Moskva naknadno proizvede novo i vrati ga Pekingu. Međutim, i to je malo vjerovatna opcija. Stoga je vjerovatno riječ o finansijskoj i ekonomskoj pomoći kako bi Rusija nadomjestila sve ono čega manjka na njenom tržištu nakon povlačenja kompanija sa Zapada, ali i pomoći u plaćanju trećim stranama zbog toga što je Rusija izbačena iz SWIFT-a.


Zapad i Kina: Simulacija sukoba


Sankcijama koje je Zapad uveo Rusiji pokazalo je se da Washingon i saveznici prolaze kroz redefinisanje svoje vanjske i sigurnosne politike. To je proces koji sigurno privlači kinesku pažnju, barem u dva važna segmenta koji mogu odlučiti sudbinu najmnogoljudnije države svijeta. Prije svega, radi se o mogućnosti da Zapad odluči da smanji svoju ekonomsku ovisnost o Kini, čime bi azijska država izgubila najbogatija i najveća tržišta, a zatim i o mogućoj reakcije Zapada ukoliko Kina odluči da vojno interveniše na Tajvanu ili protiv susjeda u Južnom kineskom moru.


Ukrajinska kriza je dovela Peking u situaciju da preispita opravdanost svoje strateške kalkulacije da zajedno sa Moskvom mogu poraziti Washington i američke saveznike. Ruski plan da se okrene istoku i Aziji, a nakon što je sebi intervencijom u Ukrajini zatvorila vrata Zapada, ovu stratešku kalkulaciju ponovo vraća na preispitivanje. Naime, Kina je tokom ukrajinske krize vidjela da je Zapad spreman povlačiti različite poteze, pa čak i one koji idu njima na štetu. Odluka da kazne Rusiju već sada donosi mnogo problema širom Evrope i SAD, a u narednom vremenu ti problemi bi mogli postati i veći. Čini se da je ovim potezom Zapad izašao iz vlastite zone konfora i počeo donositi mjere koje direktno utiču na život njihovog stanovništva. Sankcije, na primjer, Iranu nisu mnogo poremetile život ljudi na Zapadu, ali sankcije Rusiji i Kini to sigurno mogu.


Spremnost Zapada da uvede teške sankcije Rusiji poruka je i Kini koja se suočava sa ekonomskim poteškoćama. Očekuje se da će kineska ekonomija ove godine rasti za 5,5 posto, što je najmanja stopa rasta još od 1990. godine, ako se izuzme 2020. godina kada je koronavirus zaustavio svijet. Prošle godine kineska ekonomija je rasla 8,1 posto, čime je dijelom saniran gubitak koji je nastao u 2020. godini. Ovogodišnja očekivana stopa rasta od 5,5 posto je manja od donje granice od 6 posto koju je sebi Kina postavila kao ljestvicu koju svake godine mora preskočiti kako bi osigurala održiv razvoj i nisku stopu nezaposlenosti. Sankcije Zapada u ovome trenutku za Kinu bi mogle imati pogubne posljedice. Navedimo podatak da je zbog koronavirusa u jednom trenutku Peking morao poslati na prinudni odmor 123 miliona radnika koji sa sela dolaze u gradove da rade, nakon samo nekoliko sedmica „zaključavanja“ Kine i drugih država svijeta. Ozbiljniji i dugotrajniji poremaćaji mogli bi dovesti do socijalnog bunta kojeg kineski predsjednik Xi Jiinping želi izbjeći, a jedna od glavnih njegovih politika jeste osiguravanje boljih životnih uslova za stotine miliona Kineza.


Ukrajinski rat će se nastaviti, a mnogi stručnjaci tvrde da će trajati mjescima, ukoliko se prije toga ne postigne politički dogovor Moskve i Kijeva. Kina je jedna od država koja najviše priželjkuje mir u Ukrajini zbog vlastitih interesa. Manje od četiri sedmice rata u Ukrajini Kini je pokazalo koliko je teško biti svjetska sila i koliko je teško voditi politiku na svakom kraju svijeta.


Što rat u Ukrajini bude trajao duže, a ukoliko se pritisak Zapada bude povećavao, Kini će biti teže da ostane izvan sukoba. Ali ako Kina bude uvučena u sukob na bilo koji način, onda stratezi u Pekingu moraju da računaju sa različitim opcijama, poput onih da je prijateljska Ukrajina uništena pred njihovim očima, da je strateški partner Rusija ekonomski i vojno iscrpljena ili da je ojačana novom pobjedom, da ja Zapad zapao u krizu ili da im je isti pružio ruku saradnje. U svakom slučaju, ova godina u kojoj Kineska komunistička partija broji 100 godina svog postojanja mogla bi biti važnija i neizvjesnija nego li je to predvidio njen Centralni komitet u novembru prošle godine, slaveći uspjehe partije i države koje su „okrenute prema budućnosti“.