• Armin Sijamić

Kineski problemi u vremenu koronavirusa: Da li Peking ima odgovor?

Dok još uvijek traje rasprava o porijeklu koronavirusa, kao i o tome da li „pušten“ iz labaratorije ili je to djelo prirode, traje i rasprava i o tome koja država stoji iza toga čina, ukoliko virus nije nastao prirodnim putem. Međutim, ako bi na sekundu pomislili da iza „puštanja“ virusa stoji Kina, onda bi morali konstatovati da bi se radilo o amaterskom potezu kineskih kreatora politike. Rasprava još traje, naučnici proučavaju virus, njegove mutacije i njegovo širenje. Ljudi širom svijeta čekaju odgovore. Dok ta pitanja ne dobiju odgovor, kinesko rukovodstvo ima drugih briga.

Ekonomska kriza u Kini uzima maha. To primjećuju i Kinezi, ali i ljudi širom svijeta. Kina od decembra prošle godine je upala u vrtlog iz kojeg će teško izaći bez ozbiljnih posljedica. Dešavanja u Wuhanu su natjerala Kinu da zatvori dio svoje industrije. To je Kina preživjela i početkom godine bilježila i blagi ekonomski rast, prvenstveno zbog opskrbe ostatka svijeta koji se našao u situaciji sličnoj kao Wuhan krajem prošle godine. Najveće svjetske ekonomije su usporene, a to se odmah osjetilo na kineskoj privredi. Već u maju mjesecu, pišu brojni svjetski mediji, potražnja za kineskom robom je smanjena, a broj nezaposlenih u Kini raste. Koliko je tačno ljudi ostalo bez posla je državna tajna u Kini, konstatuju mediji sa Zapada.

Nacionalizam kao provjereni metod


Zbigniew Brzezinski (1928 – 2017), jedan od najboljih poznavatelja svjetske politike, davno je zapazio da kinesko udaljavanje od komunističkih principa neće slomiti kinesku snagu i neće dovesti do promjene režima u Pekingu. Brzezinski je ispravno pretpostavio da će potisnuti komunizam zamijeniti kineski nacionalizam. Naravno, nacionalizam nije kineski izum i nije samo svojstven Kini. Taj virus zahvata široke mase, uglavnom, u trenucima velikih historijskih prekretnica, ili u trenucima neizvjesnosti pred nadolazećim događajima, odnosno u odsustvu mogućnosti planiranja bilo kakvog napretka zasnovanog na realnim osnovama. Nacionalizam je tada i „lijek“ za bolest i sredstvo kontrole kojim se manipuliše masama. Nama na Balkanu je taj fenomen više nego poznat.


Početkom ove godine kineski predsjednik Xi Jinping je govorio o odnosima sa Tajvanom (odmetnutim kineskim otokom i desetljećima de facto državom koja nema međunarodno priznanje) i poručio da proces pregovora dvije strane mora biti završen ujedinjenjem sa ostatkom države, a da je Kina spremna koristiti i vojne snage ukoliko se na otoku krene ka punoj nezavisnosti te da je taj potez uperen protiv „intervencije strane sile.“ The New York Times je primjetio da je poruka upućena Sjedinjenim Američkim Državama koji imaju tijesne veze sa Tajvanom i koji su najveći zaštitnik vlasti na otoku. Ujedinjenje bi bila pobjeda Pekinga, posebno što bi ujedinjene značilo da SAD gube uticaj na otoku. Takve poruke, a posebno pobjede, donose političku podršku. Međutim, direktne poruke ove vrste i ove oštrine najviši kineski zvaničnici rijetko daju.

Partija ipak (ne)odlučuje


Newsweek primjećuje da predsjednika Xiija brinu i njegove pozicije na čelu države i partije. Narastajući ekonomski problemi uzrokovani koronavirusom, ali i trgovinskim ratom s SAD i nepredvidivim Donaldom Trumpom, otvara pitanje i tranzicije vlasti u Kini. 20. partijski kongres je 2022. godine i Xi se pribojava reakcije partije, iako je već promijenio kineski ustav i sebi omogućio neograničen broj mandata.


Smanjena ekonomska aktivnost dovodi do miliona nezaposlenih u Kini. Također, država sa 1,3 milijarde ljudi ima problem i sa mladim obrazovanim ljudima. Kineska Xinhua je u oktobru prošle godine prenijela da će 2020. godine u Kini fakultetsku diplomu dobiti čak 8,7 miliona osoba, a što je za 400 hiljada više u odnosu na prošlu školsku godinu. Tada je Ministarstvo obrazovanja Kine upozorilo na problem pronalaženja posla za mlade Kineze. Problem mogu predstavljati i desetine miliona kineskih radnika koji će se vratiti u državu ako izgube posao u državama u kojima trenutno rade. Tokom krize 2008. i 2009. godine čak 20 miliona Kineza na taj način je ostalo bez posla, podsjeća South China Morning Post (SCMP). Ovaj put taj broj bi mogao biti i puno veći.

Socijalna nejednakost i kineske razlike između velikih gradova i provincija predstavljaju dodatni problem. Jedino rješenje ovoga problema je snažan ekonomski rast kojeg ove godine, a vjerovatno i narednih godina, u Kini neće biti. To se posebno odnosi na radnike koji dolaze sa sela i rade u kineskim gradovima. Čak 123 miliona njih vratilo je se na posao proteklih sedmica nakon što su poslani na prinudni odmor zbog mjera vlade u suzbijanju koronavirusa.


Od kineskog predsjednika koji je do sada uspješno vodio Kinu traže se konkretna i brza rješenja. Popuštanje Trumpu u trgovinskim pregovorima, usporavanje ekonomije i rast diplomatskog pritiska na Kinu zbog, kako optužuju zvanični Peking pojedine države poput Australije i SAD, zbog propusta u borbi sa koronavirusom, neće naići na plodno tlo kod kineskog naroda i tamošnjih zvaničnika. Kineska vojska, vlasnici velikih kompanija, menadžeri kao i drugi centri moći u Kini, mogu tražiti odgovornost aktuelnog kineskog rukovodstva. A prava katastrofa bi bila ukoliko bi milioni nezaposlenih i nezadovoljnih ljudi izašlo na ulice.


Otpor te vrste je realan i moguć. Tako je, prema pisanju Newsweeka, član Politbiroa Sun Chanlan bio prekinut u obilasku stambenog kompleksa u Wuhanu od strane građana. A kada je poslije njega Wuhan posjetio i Xi Jinping policija je raspoređena kako ta posjeta ne bi bila prekinuta.

Ekonomska kriza i odgovor Pekinga


Predsjednik Xi je svjestan odgovornosti i težine situacije u kojoj se Kina nalazi. Imidž uspješnog vođe on mora dokazati i ostvarivanjem proklamovanih ciljeva kineskih komunista, poput iskorjenjivanja siromaštva, borbe protiv socijalnih nejednakosti i pružanja prilike mladim ljudima da ostvare svoje snove. SCMP navodi da je skoro Xi podsjetio farmere u Datongu i tražio od lokalnih vlasti da ispune zadate mjere. „Kao članovi Komunističke partije Kine moramo težiti svim srcem ka sreći naroda,“ te „uraditi sve što možemo da pomognemo siromaštvom pogođenim porodicama da se usele u nove domove i osigurati im obuke kako bi našli posao i sretno živjeli.


Desetine miliona mladih ljudi sanjaju da imaju život sličan vršnjacima na Zapadu. Godinama je stvarana nova klasa Kineza koja ima jasne zahtjeve od države.


Kina je najavila poduzimanje velikog broja mjera za prevazilaženje ekonomske krize koja joj kuca na vrata. Veliki infrastrukturni projekti poput pruge Sichuan-Tibet, modernizacije željeznice uz rijeku Jangce i mreže autocesta u drugim dijelovima Kine, neće biti dovoljni. Kineski ekonomski rast, prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, u prvom tromjesječju ove godine bio je manji od dva posto. Kineskom divu su potrebne mnogo veće stope raste ili će doći do velikih ekonomskih poteškoća. Tamošnje rukovodstvo mora pronaći brze odgovore u mjesecima koji slijede.

Svi putevi vode ka Washingtonu


Igranje na kartu nacionalizma u slučaju Tajvana može biti faktor nacionalne kohezije u vremenima pojačanog nadmetanja sa SAD u najbližem kineskom susjedstvu, ali ne može biti jedino rješenje. Kina etnički nije monolitna, pa doziranje virusom nacionalizma mora biti dobro odmjereno. Pripadnika većinskog naroda Han je oko 92 posto, a osam posto se odnosi na nacionalne manjine od kojih neke broje i preko deset miliona ljudi. Ujugura i Tibetanaca kombinovano ima oko 14 miliona, a s njima kineske vlasti godinama imaju velikih problema. Mjere represije poduzeti protiv njih svijet je više puta osudio. Stoga rješavanje ekonomskih problema mora imati i preciznu političku notu. Zbog svega toga Xi ima priliku da postane jedan od najvećih kineskih lidera u historiji te države, a sve pod uslovom da nagomilane ekonomske i političke probleme uspije savladati u korist Kine.


Najveća briga Kine je vjerovatno Donald Trump koji svoje odluke saopštava putem Twittera i koji je spreman na razne poteze da bi pokazao američku snagu i svoje liderstvo kao predsjednik. Koliko američko ponašanje zabrinjava Kineze pokazuje i pisanje glavnog urednika kineskog glasila Global Times, Hu Xijina koji je nedavno napisao da Kina mora utrostručiti svoje nukelarne kapacitete kako bi obuzdale SAD. Postojećih nekoliko stotina nukelarnih glava naprosto nisu dovoljne, smatra on.


Međutim, da li je to dovoljno? Rusija već sedamdeset godina ima usporedive nuklearne kapacitete kao SAD, a po nekima možda i jače, ali ipak to očigledno nije dovoljno da bi najveća svjetska sila bila obuzdana. Štaviše, ona je mape izbrisala SSSR, a Rusiju je bacila na koljena. Iskusna ruska diplomatija je bila poražena, a SAD nije pritom ni koristila nuklearno oružje. Kineska diplomatija, posebno kada je riječ o prisutnosti u svakom dijelu svijeta, manje je iskusna od ruske, a izostanak ekonomskog rasta Kini izbija najvažniji adut borbe protiv Washingtona. Stoga, Kini treba pametan odnos sa SAD. Drugo je pitanje kakve planove ima Washington i koliko će ekonomska kriza pogoditi i njih same i da li će uspjeti iskoristiti trenutke slabosti Kine koji bi mogli brzo nastupiti. U svakom slučaju, sasvim je očigledno da se težište svjetske politike pomijera ka istoku Azije i na Pacifik gdje su pristune i Rusija, Japan, Južna Koreja, Sjeverna Koreja, Australija i Indija, a to otvara prostore za različite obrate i različite geopolitičke poteze svih strana.



DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.