Slučaj Katar: Pokušaj uspostavljanja Netanyahuovog novog poretka na Bliskom istoku

U utorak je Izrael napao ciljeve unutar Katara, državi koja je od njega udaljena više od 1.720 kilometara. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, u sklopu svoje nove političke doktrine, želio je poručiti da njegova država ima mogućnost i snagu da uradi sve što želi na Bliskom istoku.

Foto: Mapa Bliskog istoka

U jeku rata s libanskim šiitskim Hezbollahom i dok se urušavao režim sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, izraelski premijer Benjamin Netanyahu govorio je o stvaranju „novog Bliskog istoka“, tražeći od Izraelaca još malo strpljenja i podrške u borbi na više frontova kada se činilo da država ide iz rata u rat i bez jasne perspektive kada i kako ih završiti.

Ti događaji su se podudarali s dolaskom nove administracije u Washingtonu, iako predsjednik Joseph Biden u svoju biografiju može upisati da je u njegovom mandatu srušen Assad, nakon decenija napora Sjedinjenih Američkih Država da se to desi.

Donald Trump je, kao prvi izbor proizraelskog lobija na novembarskim izborima u Sjedinjenim Državama, prije ulaska u Bijelu kuću rekao da bezrezervno podržava Netanyahua. U prvom njegovom mandatu, Assad je ironično rekao da je to najbolji američki predsjednik, jer govori istinu. Trump je prethodno ispričao kako je uzeo naftu u Siriji i da je zbog toga tamo poslao vojsku.

Američki arapski saveznici

Na dobre veze s Trumpom računale su brojne arapske države, posebno one u Perzijskom zaljevu. Imale su na umu Trumpove riječi da im Washington „obezbjeđuje sigurnost“ i da bez američke pomoći „vjerovatno ne bi postojale“. Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i drugi obećali su stotine milijardi dolara investicija u Sjedinjene Države, naručili ogromne količine oružja koje nikad u punom obimu neće iskoristiti i svrstali se na američku i izraelsku stranu u konfliktima u Libanu, Siriji, Jemenu i drugdje u, kako kažu, strahu od Irana.

Katar je u maju Trumpu poklonio avion vrijedan 400 miliona dolara, decenijama ugošćava američku vojnu bazu Al-Udeid, koju je u junu gađao Iran, i gotovo dvije godine je posrednik u pregovorima Hamasa i Izraela zbog rata u Pojasu Gaze. Katar je dom rukovodstvu Hamasa dugo godina, a katarska vlada finansirala je vlast u Pojasu Gaze. Katarski premijer šeik Mohammed bin Abdulrahman al-Thani tvrdio je da je ugostio rukovodstvo Hamasa po zahtjevu Washingtona.

Sve to nije spriječilo Netanyahua da napadne Katar, odnosno vođe Hamasa. Prema izvještajima medija, rukovodstvo grupe je preživjelo. U napadu u Dohi život je izgubilo pet ljudi, uključujući sina Khalila al-Hayye - Hamasovog vođe za Gazu i glavnog pregovarača za uspostavljanje mira.

Ubistva pregovarača, u njegovim očima terorista, Netanyahu je naredio više puta od 7. oktobra 2023. godine. Ubijen je još jedan pregovarač Hamasa, napadnut iranski pregovarač o nuklearnom programu, i likvidiran vođa Hezbollaha, nakon što je, navodno, pristao na primirje.

Mediji sa Zapada, pozivajući se na izraelske ili na razne tajne izvore, kažu da je Bijela kuća bijesna zbog ovih napada i da Netanyahu nema podršku za takve poteze. Međutim, u to se teško može vjerovati. U samo 24 sata, mjereći od napada u Kataru, Izrael je bombardovao i Siriju, Liban, Pojas Gaze i Jemen. Pored njih, od početka rata u Pojasu Gaze, Izrael je bombardovao i Irak i Iran.

Drugim riječima, Netanyahu poručuje svima u regiji, čak i političkim i vojnim vođama, da mogu biti meta i da Washington neće poduzeti ništa da zaštiti svoje saveznike ako se zamjere Izraelu.

Novi Bliski istok

Reakcije iz Sjedinjenih Država na napad u Dohi su očekivane. Neki tvrde da je Bijela kuća znala za napade, a drugi da nije. Ali prava istina je da su Sjedinjene Države znale za ovaj napad. Naime, iz baze Al-Udeid se osmatra čitav region. Nije moguće da američke snage nisu na radarima vidjele izraelske avione, koji su uglavnom američke proizvodnje, dok lete preko 1.700 kilometara kroz zračni prostor više država. Ta baza bila je korištena za praćenje i obaranje iranskih raketa i dronova u više rundi okršaja Teherana i Tel Aviva, kao i za američke napade na Iran.

Netanyahuov napad na Katar dio je politike koju on sistematski provodi mjesecima. Ohrabren padom Assada, teškim udarcima koje je nanio Hezbollahu i razaranjem Pojasa Gaze pred očima svijeta, Netanyahu stvara regionalni poredak u kome će moći napasti kada i koga hoće. U tom poretku Sjedinjene Države, najveći dio Zapada i neke države regiona, pružaće mu podršku.

Treba podsjetiti da je pad Assada bio cilj i brojnih država regiona, da su neke branile Izrael od iranskih napada, da neke žele kraj libanskog Hezbollaha kao što to želi Izrael i da gotovo sve ne poduzimaju ništa da se pomogne civilima u Pojasu Gaze i Palestini u cjelini.

Ovakav stav može biti sagledan i kroz njihove partikularne interese. Ali, u tom slučaju ostaje pitanje kako to da niti jedna od njih nije učinila nešto protiv interesa Zapada i Izraela dok traje uništenje palestinskog naroda te kako nisu propustili nijednu priliku da, kada mogu, zadaju udarac njihovim rivalima, od Libana do Irana i od Pojasa Gaze do Jemena.

Kao odgovor na napad, iz Dohe poručuju da će organizovati sastanak država regiona i možda Netanyahua goniti pred međunarodnim sudovima. Iz Irana, koji ima dobre veze s Dohom, pozivaju na muslimansko jedinstvo, a vođa Hezbollaha Naim Qassem traži da se podrži njegova grupa koju ovih dana Izrael, Sjedinjene Države i Saudijska Arabija nastoje razoružati.

Jasno je da u ovoj igri Netanyahu igra bijelim figurama. Katar ne traži zatvaranje američke baze na svojoj teritoriji, druge arapske države nisu zatvorile zračni prostor za izraelske ratne avione, a Hamasovi rukovodioci i članovi i dalje će biti meta Izraela. Nakon što ih je Izrael gađao u Pojasu Gaze, Libanu, Siriji, Iranu i Kataru, samo još u Turskoj i Egiptu nisu bili napadnuti.

Drugim riječima, sada je pitanje ko je sljedeći koga će Netanyahu napasti uz (prešutnu) podršku Zapada. Ako ne bude adekvatnih odgovora napadnutih država, onda se može govoriti o novom Bliskom istoku koji Netanyahu priželjkuje i postepeno stvara gotovo dvije godine.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---