Primirje između Izraela i Irana ne znači i kraj rata: Šta je natjeralo Trumpa da traži pregovore?

Izrael i Iran završili su još jednu rundu sukoba koji je počeo prošle godine. Izraelu se u napadu ovaj put pridružio i Washington, da bi potom brzo došlo do primirja nakon dvanaestodnevnog rata.

Foto: Donald Trump

Ono što Josephu Bidenu nije uspjelo dok je bio u Bijeloj kući, Donaldu Trumpu je uspjelo barem za kratko - pokazao je izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu ko je jača strana u odnosima dvije države. Trump je, dok je diplomatija radila u tišini, preko društvenih mreža oštro pokazao da Bijela kuća vodi Zapad, iako ga je Netanyahu nešto ranije uvukao u rat protiv Irana.

To je ono što se sada sa sigurnošću može iščitati iz dvanaestodnevnog rata Izraela i Irana, odnosno izraelskih saveznika sa Zapada i u arapskom svijetu, i Irana i mreže njegovih savezničkih milicija na Bliskom istoku. Sve ostalo prekriveno je velom tajne, ili je, poslužimo se davnim opisom Rusije od strane Winstona Churchilla „zagonetka obavijena misterijom unutar enigme“.

Vijesti i izvještaji koji su stizali svakog sata, zavisno kroz koju prizmu bi ih gledali, daju dovoljno dokaza da se (pogrešno) zaključi da su Izrael ili Iran doživjeli katastrofu. Ali popisa štete nema, još uvijek mediji sa Zapada ne daju satelitske snimke mjesta udara (što smo posljednjih godina imali dan nakon bilo koje veće operacije zaraćenih strana širom svijeta), pa čak nema ni nezavisnih provjera za stanje onoga što je sigurno bilo pogođeno.

A lista meta je bila veoma duga i kao takva dokaz je kršenja međunarodnog prava. Pored vojnih ciljeva, gađana su nuklearna postrojenja, međunarodni aerodromi, ubijani naučnici i civili, rušena civilna infrastruktura, pogođeni su instituti i naučne institucije, bolnice, fabrike, rafinerije nafte, pomorske luke... Bez sumnje, šteta se mjeri u milijardama dolara na obje strane i to bez uključenih šteta na vojnim objektima i troškovima vojske prilikom izvođenja operacija.

Šta se, ustvari, desilo?

Ali zbrajanje žrtava i štete nekada nije parametar da se ocijeni ko je pobijedio u nekom sukobu. U ovom slučaju taj parametar nije dovoljan ni da se ocijeni šta se ustvari desilo, posebno zbog činjenice da je svima jasno da Netanyahu i Izrael, odnosno Washington, neće prestati napadati Iran u cilju rušenja posljednje države na Bliskom istoku koja nije podređena Zapadu. Dakle, u odnosu Zapada i Izraela prema Iranu dugoročno neće biti promjena, mada pristup se može mijenjati.

To što će Iran i dalje biti predmet interesa Netanyahua i Zapada dokaz je da u sukobu protiv Izraela i Sjedinjenih Država nije poražen, iako je u prvim satima napada pretrpio velike gubitke usljed zračnih i drugih napada te zbog djelovanja pete kolone, koja je za napadača obavila veliki dio posla nekada za samo par stotina dolara. Iran je još jednom pokazao da ga Izrael sam ne može poraziti, pa je zato u pomoć pozvan Trump, koji je trebao spasiti ugled Izraela i samog Netanyahua, pod uslovom da sadašnji izraelski premijer ima ikakav ugled nakon zločina u Pojasu Gaze i drugdje.

Sve ono što se kasnije desilo, uključujući američki napad na iranska nuklearna postrojenja i iranski napad na američku vojnu bazu u Kataru, u manjoj ili većoj mjeri određeno je kontaktima Washingtona i Teherana, direktno ili preko posrednika. Dokaz tome je i to što u američkim i uzvratnim iranskim napadima nije bilo ljudskih žrtava, što je potpuno neočekivano ako se radi o napadima na strateški važne lokacije u kojima borave hiljade ljudi. Trump je nakon iranskog napada na američku vojnu bazu rekao da su kontakti s Iranom postojali.

To nagovještava da je Trump ušao u igru da bi spasio Netanyahua ili ugled Sjedinjenih Država, jer da je Iran bio na koljenima ne bi drugačije prošao od Sirije ili Pojasa Gaze. Iranci su pružili otpor i Izraelu nanijeli teške udarce, uprkos tome što su iranske rakete i dronove presretale izraelska, američka i jordanska vojska. Iran je pokazao da njegove rakete kao sredstvo odvraćanja služe svrsi. U samo nekoliko dana Trump je od zahtjeva Iranu da izvrši „bezuslovnu predaju“ došao do toga da mora pregovarati.

Pored toga, Trump je očito ponovo ušao u pregovore o budućnosti iranskog nuklearnog programa, nakon što je isti napao, iako mu neki ne vjeruju da ga je uništio. Napad na nuklearno postrojenje Fordow, ukopano toliko duboko da navodno može izdržati i nuklearni udar, ostavio je brojna pitanja. Naprimjer, kako to da nema nuklearne radijacije na pogođenim objektima, šta su Iranci (prema satelitskim snimcima koji su u ovom slučaju objavljeni) u desetinama kamiona izvukli iz tog postrojenja nekoliko dana prije napada i gdje je sporni nuklearni materijal koji bi mogao biti upotrijebljen za nuklearnu bombu?

Trumpova kalkulacija, iranska pozicija

Ali šta ako je Trump upravu da su američke bombe uništile iranski nuklearni program na ciljanim lokacijama? U tom slučaju iranski nuklearni program bio bi usporen za nekoliko godina, a pitanje spora između Washingtona i Teherana bilo bi sklonjeno sa stola. Trump bi tako s ponosom mogao reći da je spriječio Iran da napravi nuklearnu bombu, što je Teheran oduvijek poricao, Izrael bi mogao biti zadovoljan da ostaje jedina nuklearna sila na Bliskom istoku, a Iranci bi mogli dobiti priliku da u pregovorima s Trumpom, ili čak bez pregovora, budu oslobođeni (dijela) sankcija, što su i sami tražili u zamjenu za razvoj nuklearnog programa u isključivo mirnodopske svrhe.

Uništenje nekoliko nuklearnih postrojenja i ubijanje nekoliko naučnika ne znači kraj nuklearnog programa. Jedan od ubijenih iranskih naučnika je u jednom televizijskom intervjuu rekao da je iza sebe ostavio preko dvadeset hiljada naučnika, a jasno je da znanja u ovoj oblasti jedan napad nije izbrisao. U pomoć će Iranu, prema ranijem dogovoru, uskočiti Rusija i napraviti nova nuklearna postrojenja, što bi Trumpu mogla biti garancija da tamo neće biti uranijuma za nuklearnu bombu.

Ako se stvari ovako budu odvijale, onda je Netanyahu najveći gubitnik u ovom sukobu. Nakon napada na Iran, on je rekao da Izrael ima tri cilja – spriječiti Iran da napravi nuklearnu bombu, smijeniti režim u Teheranu i prekinuti iranski raketni program. Kako Teheran oduvijek tvrdi da ne želi nuklearnu bombu, onda se može zaključiti da Netanyahu nije ispunio nijedan svoj cilj, dok je svojoj državi donio destrukciju i kritike širom svijeta. Ovih dana na američku i izraelsku politiku posebno su ljuti u Trumpovom pokretu MAGA (Učinimo Ameriku ponovo velikom), što je velika opasnost za Tel Aviv.

Ali, to nikako ne znači da Iran može dugo slaviti pobjedu već mora da se priprema za nove napade, diplomatske i vojne. Stratezi u Teheranu sigurno imaju na umu da je Izrael uništio irački nuklearni program 1981. godine, a 2003. smijenjen je irački režim. Libija se odrekla nuklearnog programa 2003. godine, nakon više od tri decenije razvoja, da bi 2011. godine Muammer Gaddafi bio mučen i ubijen. Sirijski nuklearni program Izrael je uništio u napadu na grad Deirez-Zor 2007. godine, da bi osamnaest godina kasnije Bashar al-Assad bio svrgnut s vlasti.

U narednom vremenu treba očekivati nove diplomatske kontakte Teherana i Washingtona u kojima nuklearni program neće biti jedina tačka pregovora. Aktuelna iranska administracija, u kojoj takozvani „reformisti“ i „liberali“ sada igraju važnu ulogu, otvorena je za diplomatiju, što su pokazali i tokom rata s Izraelom. Američku stranu će sigurno zanimati iranski budući odnos prema Rusiji i Kini, saveznicima koji su u ratu s Izraelom samo dijelom opravdali taj status.

Naime, u široj slici i Trumpovoj želji da obuzda Kinu i kinesku inicijativu „Pojas i put“, Iran može igrati ključnu ulogu. Samo petnaestak dana prije izraelskog napada na Iran, otvorena je željeznička linija koja povezuje Teheran i Kinu preko Turkmenistana, Uzbekistana i Kazahstana, što omogućava da dvije države trguju bez uplitanja Sjedinjenih Država i da putovanje morima s četrdeset smanje na petnaest dana. Iran je također ključna karika u povezivanju Rusije s Perzijskim zaljevom i zaobilaženja Evrope u sklopu koridora „Sjever-jug“.

Trumpova odluka da pregovara s Iranom odlična je prilika za Iran, jer je nepredvidivi predsjednik spreman na sve aranžmane, uključujući i da dogovoreno prekrši. Ali nakon što je vojni napad Izraela na Iran propao, možda je prava prilika Trumpu da interese Sjedinjenih Država ostvari pregovorima, nadajući se, kao i Iran, da politički procesi na Bliskom istoku i širom svijeta rivala dovedu do teškog poraza. U slučaju ovakvog pristupa Trumpova briga će biti Netanyahu i njegova politika prema regiji. Netanyahu je do sada dokazao da on prije svega bira silu. U slučaju da pregovori Trumpa i Iran propadnu ni nastavak rata ni iranska nuklearna bomba nisu isključeni.

Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

---