Rubiov obračun s 'ljevicom' širom svijeta, izbori u Brazilu i neprijatelji novog Zapada

Američki državni sekretar Marco Rubio je polovinom ovog mjeseca najavio da kreće u pohod protiv onog što je opisao kao „teror krajnje ljevice“ i svoje planove obznanio pred dužnosnicima šezdesetak država koje je pozvao u Washington.

Foto: Ilustracija

Jedino iznenađenje u tom činu jeste što je Rubio pozvao strane zvaničnike da im saopšti ko je novi protivnik sadašnje američke administracije, jer je obračun sa onim što bi se moglo podrazumijevati pod pojmom „radikalna ljevica“ najavio američki predsjednik Donald Trump, čiji su ulazak u Bijelu kuću pomagali neki od najbogatijih ljudi na svijetu.

Kada najveća svjetska sila targetira nekoga kao neprijatelja, onda bi po logici stvari trebalo da se radi o nekoj ozbiljnoj grupi, političkoj ili vojnoj. Ali, u ovom slučaju radi se prije svega o obračunu s idejom, iako nije jasno šta se sve pod njom podrazumijeva. Izolovano nasilje nekog pojedinca ni u kojem slučaju se ne uklapa u nešto što bi se opisalo kao „teror ljevice“.

Rubio, naravno, nije objasnio kada je ljevica teroristička i da li nasilje pojedinca kompromituje čitavu ideju te koji je to momenat kada se uključuje najveća svjetska sila da joj se suprotstavi.

Odatle je jasno da je ovo najava obračuna s nekim političkim idejama koje su preživjele takozvani „treći put“ britanskog „ljevičarskog“ premijera Tonyja Blaira, a koji je početkom ovog stoljeća socijaldemokratiju, kao „blažu“ verziju socijalizma, pomakao prema centru i stavio u službu krupnog kapitala. Od te Blairove reforme evropska ljevica se još nije oporavila, dok je on u međuvremenu služio imperijalnim projektima na Bliskom istoku i drugdje.

Ko je neprijatelj?

Rubiova objava rata krajnjoj ljevici, ma šta pod tim da podrazumijeva, sigurno će mnoge posjetiti na slučaj iz 1995. godine, kada je generalni sekretar NATO-a Willy Claes, nakon što se SSSR raspao, rekao da je islamski fundamentalizam „barem jednako opasan“ za Zapad kao što je to bio komunizam. Claes je poslije pokušao „pojasniti“ svoju izjavu, rekavši da „NATO nije u zavadi s islamom“.

Njegovu izjavu drugi su protumačili kao traženje razloga da NATO postoji, jer je savez formiran da spriječi širenje uticaja SSSR-a na ostatak Evrope, a Moskva je već tada bila na koljenima. Izjava generalnog sekretara došla je u vremenu otvaranja dijaloga NATO-a s pet država Afrike i Azije - Marokom, Mauritanijom, Tunisom, Egiptom i Izraelom.

Ono što će uslijediti u narednim godinama pokazalo je tačnost izjave Claesa da NATO nema ništa protiv islama kao takvog, kao i tačnost izjave da je savez morao pronaći novog rivala. Tako je NATO, a posebno Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, u narednim godinama učestvovao u rušenju, uglavnom, socijalističkih, sekularnih i nacionalističkih režima (na primjer, u Iraku, Siriji ili Libiji), a partneri u tome bile su im arapske i muslimanske države koje decenijama finansiraju pokrete koje na Zapadu često vide kao fundamentalističke i islamističke.

Za razliku od Claesa, Rubio svoje izjave nije mijenjao. Štaviše, one su u skladu s onim što je Trump više puta govorio u svom obračunu s politikama koje on pripisuje američkoj i međunarodnoj ljevici, oslanjajući se na silu koju ima kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Američko dvorište bez ljevičara

Obračun Washingtona s ljevicom južno od granica Sjedinjenih Država traje decenijama. U tom dijelu svijeta od Drugog svjetskog rata djeluje jaka ljevica, kako ona koja se za svoje ideje bori na izborima, tako i ona koja se oslanja na nasilje i povezana je s organizovanim kriminalom.

Rubio od prvog dana na poziciji državnog sekretara vodi borbu s latinoameričkom ljevicom. Kao potomak kubanskih migranata, Rubio poznaje taj dio svijeta, govori španski jezik i dugo je uključen u političke i ekonomske procese u Washingtonu koji se odnose na Latinsku Ameriku. Isticao je da Trump daje prioritet ovom dijelu svijeta, što se kasnije pokazalo kao sasvim tačno.

Panama, Kuba, Venecuela, Argentina, Čile i nedavno Kolumbija, samo su neke od država gdje je Rubio ostavio svoj otisak. Ljevičarske vlade dvije godine padaju širom Latinske Amerike, a Sjedinjene Države ne biraju načine da ih slome - od pobjeda na slobodnim izborima, na primjer u Argentini, do otmice predsjednika države, u slučaju Venecuele. Washington koristi i pomorske blokade, vojne napade, sankcije, investicije, carine...

Posljednji primjer američkog upliva u države Latinske Amerike bili su izbori u Kolumbiji. Tamo je na predsjedničkim izborima poražen ljevičarski kandidat. Novi desničarski predsjednik Abelardo Gabriel de la Espriella Otero želi najbolje odnose sa Washingtonom i Trumpom.

Ali, da bi pobjeda Washingtona u Latinskoj Americi bila potpuna, barem u Trumpovom mandatu, potreban je trijumf desničara na brazilskim predsjedničkim izborima u oktobru. Aktuelni ljevičarski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, čovjek koji je iz siromaštva izvukao milione Brazilaca, prema želji Washingtona mora biti poražen.

Pripremajući se da ugosti pomenute zvaničnike u Washingtonu, Rubio je na društvenoj mreži X napisao da Sjedinjene Države uvode Brazilu carinu od 25 posto na „većinu proizvoda“, jer „predsjednik Lula i njegova vlada ne pregovaraju sa SAD-om u dobroj vjeri“ i da su Luline „ekonomske politike loše i za Amerikance i za Brazilce“.

Lulina vlada je najavila odgovor na carine, potvrđujući da želi zadržati svoj politički kurs. Ipak, odgovor mora biti strogo proračunat, jer bi Washington daljnjim mjerama mogao dodatno kazniti najveću ekonomiju Južne Amerike i nanijeti udarac predsjedniku koji za par mjeseci ide na izbore.

Tako je najveća i najmoćnija država Latinske Amerike opet došla na udar Washingtona, a ranije predmet spora bila je regulacija društvenih mreža, hapšenje bivšeg desničarskog predsjednika Jaira Messiasa Bolsonara, narkoterorizam... Uvođenje carina Brazilu dio je Trumpove politike koja je obznanjena i koja se uveliko provodi.

Sumorna slika desnice i svijeta

Sumornu sliku svjetske desnice Rubio neće popraviti obračunom s ljevicom. Nasilje koje pripisuje ljevici ne može se porediti s nasiljem koje posljednjih godina čine oni koji se zovu desnicom. Tako su, naprimjer, posljednjih godina velike ratove pokretali desničari. Ruski predsjednik Vladimir Putin napao je Ukrajinu, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu i Trump više država. U tim ratovima na drugoj strani također nema ljevičara.

Spuštajući se na nacionalni nivo, slika postaje jasnija. Naprimjer, skupu u Washingtonu prisustvovao je i ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić, blizak saradnik notornog Aleksandra Vučića. Đurić je rekao da zvanični Beograd „ima šta da kaže“ o borbi protiv političkog nasilja, da se ono desilo u Srbiji prošle godine, ali i nasilje na Srbima uopšte. Đurić je vjerovatno mislio na „nasilje“ pobunjenih studenata nad vlastima, a nasilje nad Srbima zvanični Beograd dugo razumijeva kao otpor drugih naroda i država politici zločinca Slobodana Miloševića.

Drugim riječima, neprijatelj navodno desničarske vlasti može biti svako ko pruži bilo kakav otpor, pa čak i onakav kakav je Đurić pružao u mladosti, nastojeći da sruši Miloševića.

Govoreći na skupu u Washingtonu, Rubio je rekao da je prijetnja islamskog militarizma „značajno umanjena“ zahvaljujući koordinisanim međunarodnim naporima“, a da je sada „neosporna stvarnost“ nasilje ljevice. „Možemo i moramo identifikovati i mapirati ovu prijetnju i iznova sagraditi arhitekturu protivterorizma kako bismo je porazili“, rekao je Rubio, dodajući da te ljude karakteriše mržnja prema Zapadu. Treba se sjetiti da je Rubio ne tako davno u Minhenu evropskim saveznicima „držao lekciju“ o tome kako Zapad treba da se vrati na pravi put.

Koja je to ljevičarska organizacija u nasilju premašila, naprimjer, Al-Qaidu i ISIL, Rubio nije rekao. Ipak, zaslužili su da se njima bavi i američki državni sekretar. Dugo se u Sjedinjenim Državama govori o „Antifi“ kao ljevičarskoj prijetnji, pa je prošle godine proglašena za „domaću terorističku organizaciju“, nakon što je ubijen desničarski aktivista Charlie Kirk.

Međutim, „Antifa“ nema ni vođe ni organizaciju. Drugim riječima, svako može biti „Antifa“, ili tako biti predstavljen. BBC je u septembru prošle godine, baveći se Trumpovim obračunom s „Antifom“, pisao da je pregledao pet nezavisnih studija koje su se bavile politički motivisanim napadima u Sjedinjenim Državama i da je svaka od njih pokazala da je više takvih djela počinjeno od onih koji se prije mogu podvesti pod desnicu.

Neprijatelj (ne)postoji

Čini se da je sadašnja američka administracija odabrala novog protivnika, a da će mu se kasnije pripisivati grijehove. Glavni grijeh mogao bi biti, kao i u ranijim vremenima, poziv na pravilniju raspodjelu društvenog bogatstva, otpor ratu ili traženje jednakopravnosti po bilo kojoj osnovi.

Dio toga je tražila i Trumpova izborna baza nazvana MAGA (Make America Great Again), koja se osipa od njegovog povratka u Bijelu kuću.

Nedavno je američki demokratski senator Bernie Sanders, koji se dugo bavi ovim temama, rekao da je „977 milijardera, nakon što su od Donalda Trumpa dobili najveće porezne olakšice u historiji, postali bogatiji za 2,2 triliona dolara kroz samo jedan zakon“.

Ova ekonomska previranja iz drugog ugla komentarisao je i republikanski kongresmen Thomas Massie. On je ove sedmice na društvenoj mreži X napisao da država izdvaja dvanaest milijardi dolara pomoći farmerima za gorivo i đubriva, kao posljedicu rata protiv Irana, povećanja cijene opreme i rezervnih dijelova zbog Trumpovih carina i niže prodajne cijene robe zbog trgovinskih sporova s Kinom. Na kraju ironično je dodao da se republikanci tako „bore protiv komunizma“.

Trumpova administracija gradi političke i ekonomske trendove koji bogate čine bogatijima, a srednju klasu guraju u siromaštvo. Istovremeno, kao krivce za takvo stanje optužuje migrante, radnike, političke stranke koje traže regulaciju poslovanja i solidarnost, i sve one koji ne misle da će im milijarder Trump, podržan puno bogatijim od sebe, donijeti blagostanje. Rubio je to pretočio u politiku koja će, ako bude potrebno, insistirati da je bilo koji ljevičar, bilo gdje na svijetu, potencijalno problematičan i opasan za Zapad na čijem je čelu Trump.

Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

---