Ratovi su na kineskim granicama, a Peking pokazuje da je spreman za razne scenarije

Kina decenijama daje prioritet miru i ekonomiji, računajući da će je njen razvoj dovesti na mjesto najveće svjetske sile. Ova godina za Kinu na tom planu je loša, jer je rat došao na njene granice.

Foto: Ilustracija

Proteklih dana svijet bruji o sastanku američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovog ruskog kolege Vladimira Putina. Lokacija sastanka je Aljaska - strateški važna, jer je taj dio svijeta tačka gdje su Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina međusobno najbliže.

Upravo uz obale Aljaske, gdje će Trump i Putin razgovarati o ratu i miru u Ukrajini i Evropi, Kina je proteklih sedmica poslala pet brodova, uključujući prvi ledolomac domaće proizvodnje. Brodovi su, u skladu s međunarodnim pravom, plovili ispred obala Aljaske i potom otišli ka Arktiku.

To nije iznenađenje, jer je ranije Peking pokazao zanimanje za Arktik. Ali, to dolazi u vremenu kada se na Pacifiku postavlja pozornica za kinesko-američki obračun, koji nužno ne mora biti vojni, mada se ni takav ne isključuje, što potvrđuju rekordni vojni budžeti Pekinga i Washingtona.

Obaveze velike sile

Prošle sedmice Solomonska Ostrva šokirala su javnost u nekoliko država. Premijer Jeremiah Manele odbio je pozvati Sjedinjene Države i Kinu na najvažniji politički sastanak u regiji. Neki su ovo protumačili kao želju domaćina, koji trenutno ima prokineski stav, da sa sastanka eliminiše Tajvan jer ga neke države s tog foruma ne priznaju. Onima koji prate dešavanja na Pacifiku to je potvrda da traje američko-kineski okršaj za svako pacifičko ostrvo.

Ova dva primjera pokazuju da Kina ulazi u aranžmane koji je vode u sukob sa Sjedinjenim Državama i samouvjerenost Pekinga da to može uraditi. Na to su mnogi politolozi već upozorili govoreći o „Tukididovoj zamci“, kada sila u usponu želi smijeniti postojećeg hegemona, tvrdeći da je u većini slučajeva rat neizbježan.

Drugi tvrde da američko-kineski konflikt neće biti oružani i da dvije sile imaju mehanizme da to izbjegnu. Ipak, sve ne zavisi od njih samih i neki drugi akteri bi ih mogli uvući u direktan ili sukob preko posrednika. Na to upućuje i pogled na kinesku mapu nakon što su ovog ljeta otvorena nova žarišta u dijelu svijeta koji Kina vidi kao svoje dvorište.

Kineska geografija

Od Drugog svjetskog rata Kina je vodila razne konflikte. Kineska vojska je ratovala protiv američke, indijske, vijetnamske, ruske i japanske. Neki od tih konflikata i danas traju.

Iz kineske perspektive to izgleda kao da je država okružena ratnim zonama. Najveći kineski susjed Rusija je u ratu, a njima susjedna Sjeverna Koreja u višedecenijskom konfliktu s Južnom Korejom i Sjedinjenim Državama.

Nedavno su Indija i Pakistan bili na ivici velikog rata, nakon što su danima razmjenjivali napade. Indija i Pakistan važni su za stabilnost Afganistana s kojim Kina graniči i gdje pruža ruku saradnje talibanima u nastojanju da Centralna Azija ne potone u etničke sukobe.

Zatim, posljednjih godina Kina je u sukobu u Južnom kineskom moru s većinom susjeda. Kineske jednostrano iscrtane granice na moru ne priznaju Vijetnam, Malezija, Bruneji i Filipini.

U slučaju Filipina zadnja runda okršaja je bila prije dva dana kada su se sudarili kineski i filipinski brod. To je došlo nekoliko dana nakon prekida vatre u kratkotrajnom ratu u kineskom dvorištu između kineskog saveznika Kambodže i Tajvana - iza kojeg stoji Washington. Tajland se naslanja na Kini susjedni Mjanmar, gdje vojna hunta, saveznik Pekinga, ratuje protiv pobunjenika.

Na koncu, tu je pitanje odmetnutog kineskog ostrva Tajvan, koje ima američku vojnu i političku zaštitu, iako nema formalno priznanje kao nezavisna država.

Trumpova politika

Kinezima je jasno da će svaki pogrešni korak koji naprave Washington upotrijebiti protiv njih, baš kao što to oni rade protiv američkih interesa. Američki zvaničnici ne kriju da im je naredni veliki izazov obuzdavanje Kine i kažu da je to veći zadatak nego u slučaju SSSR-a kojeg su razbili na brojne države od kojih neke i danas ratuju.

Predsjednik Barack Obama svojevremeno je javnosti poručio da se fokus američke politike sa Bliskog istoka pomjera ka Pacifiku. Taj kurs su nastavili Trump u prvom mandatu, potom administracija Josepha Bidena, da bi povratkom u Bijelu kuću aktuelni predsjednik nastavio započeto.

Trumpov stil politike sigurno se ne sviđa Kini, ali u Pekingu ne mogu reći da je to iznenađenje. Trumpov prvi mandat obilježen je sankcijama za kineske kompanije, a drugi je počeo kao carinski rat s neskrivenom namjerom da ojača vlastitu ekonomiju na račun kineske.

Pregovori američke i kineske delegacije traju sedmicama i traže se načini da se izbjegne eskalacija, što će biti jako teško, odnosno jako skupo budući da svaki dogovor znači da će jedna strana izgubiti milijarde dolara. Međutim, to je jedina opcija ako se ne želi ići u daljnji okršaj.

Iz rijetkih konkretnih javnih kineskih komentara politike Pekinga može se iščitati da pojedini kineski autori Trumpovu ekonomsku politiku vide kao blef, uvjereni da Kina ima jače adute u eventualnom ekonomskom ratu.

Ali, Trumpova politika nije samo ekonomska. Najveća svjetska sila ima razne alate i Trump je pokazao da je spreman da ih upotrijebi. Stoga, ako Kinezi vjeruju da vrijeme radi u njihovu korist, u Washingtonu znaju da američki establišment ima prednost u iskustvu u odnosu na Kinu kada je riječ o politici velikih sila, iako Peking djeluje odlučnije od svoje do američko-ruske granice kod Aljaske.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---