• Armin Sijamić

Poraz u Lymanu Rusija nije mogla sakriti

Ukrajinska vojska sve se uspješnije brani od agresije Rusije. Ukrajinci sedmicama izvode napade širom zemlje i oslobađaju nove teritorije. Na ogromnom teritoriju kakav je ukrajinski pomjeranja na frontu ne moraju značiti mnogo u datom momentu, ali i u takvim okolnostima postoje bitke čiji ishod ima veliki strateški značaj. Bitka za grad Lyman je jedna od njih.

Prije nekoliko dana ukrajinske vlasti su potvrdile da je njihova vojska oslobodila grad Lyman, a ubrzo su to potvrdili i različiti ruski izvori. Rusko priznanje poraza u Lymanu rijedak je događaj kada obje zaraćene strane saopšte istu vijest, što govori o važnosti ovoga malog grada na istoku Ukrajine. I prije rata, ovaj grad je bio važno željezničko čvorište na istoku zemlje u Donetskoj oblasti, gdje je prošle godine živjelo oko 20 hiljada ljudi, uglavnom etničkih Ukrajinaca. Do 2016. godine grad je nosio ime Krasny Lyman, odnosno Crveni Liman kako su ga nazvali boljševici.


Prošlosedmična pobjeda ukrajinske vojske u Lymanu bila je treća velika bitka za ovaj važan grad u posljednjih osam godina. Tokom 2014. godine ukrajinska vojska uspjela je odbraniti grad nakon borbi sa proruskim separatistima, da bi 27. maja ove godine ruska vojska preuzela kontrolu nad Lymanom, čime je sebi stvorila dobru osnovu za daljnje napredovanje. Tri velike bitke za ovaj grad pokazatelj su koliko je on važan u strateškom smislu i koliko je važno kontrolisati ovo područje. Za obje strane ovo željezničko čvorište ima ogromnu važnost upravo zbog problema logistike na ogromnom frontu, ali i kao mjesto sa kojeg se može napredovati ka zapadu ili istoku zemlje. Kada je ruska vojska krajem maja ovladala ovim područjem, ruski mediji su izvještavali da je samo pitanje vremena da će pod udar doći Sloviansk i Kramatorsk, čime bi rat u Donbassu mogao biti okončan u korist Moskve.


Poraz koji je zabolio Moskvu


Ukrajinska vojska mjesecima je branila ove prostore, trpeći velike gubitke. Tadašnja ruska taktika ogledala se u snažnom napadu na uskom frontu, čime je do izražaja došla premoć ruske artiljerije. Ukrajinci su tada naučili lekciju i ponovo su, kao na početku rata, odlučili da napadaju ruske snage na širokom frontu i sa manjim brojem vojnika. Na ovu taktiku ruska vojska nije imala odgovora, a mobilizacija u Rusiji ima cilj da se popuni front i da se ovakva taktika ratovanja osujeti.


Za samo nekoliko dana Ukrajina je počela vraćati ono što je Rusija uzimala mjesecima. Padale su ruske linije oko Kharkiva, Ukrajina je oslobodila Kupiansk - važno željezničko čvorište na sjeveroistoku zemlje, zatim Izium i brojne druge manje gradove. Ruska vojska je tamo razbijena i Ukrajinci danima ulaze u prazne i napuštene gradove i sela. Sve te poraze ruska propaganda mogla je još jednom predstaviti kao „strateško povlačenje“ koje je dio „šahovske igre“ ruskih genijalnih vojskovođa, ali sa Lymanom to nije mogao biti slučaj. Taj grad je previše važan da bi se napustio nakon samo nekoliko dana borbi. Poraz u Lymanu bio je šamar Moskvi i na političkom i na vojnom planu.


Naime, Rusija je prethodnih dana izvršila aneksiju dijelova Ukrajine, a jedan od gradova koje je Moskva ukazom predsjednika podvela pod svoj teritorij jeste i Lyman. To znači da je poraz u Lymanu za Rusiju de facto poraz na vlastitom teritoriju i da je to prvi grad u ovome ratu koji je oduzet od Rusije. Drugo, ruska vojska u Lymanu imala je ozbiljne snage, a neke od njih su bile i elitne. Ruski mediji ovo nisu mogli da prešute. Alexander Sladkov, bivši ruski oficir koji godinama radi kao novinar iz ratnih zona, u svom komentaru koji se širi društvenim mrežama detaljno je opisivao svoj boravak u Lymanu i pokušao dočarati raspad ruske odbrane. „Ponizili su nas“, konstatovao je Sladkov i rekao da je se sistem komunikacije i kordinacije u vojsci naprosto raspao. Po njegovim riječima ruska avijacija nije mogla da djeluje, jer im niko nije mogao javiti koji su ciljevi koje treba gađati niti gdje se nalaze ukrajinske i ruske snage. Tako je nekoliko hiljada dobro opremljenih ruskih vojnika napustilo grad u paničnom bijegu, ostavljajući iza sebe oružje, opremu i zalihe (hrana i lijekovi) dostatne za nekoliko mjeseci, otkrili su kasnije ruski i ukrajinski izvori. Ruska javnost se pita zašto je brojna i opskrbljena vojska napustila položaje, čak iako im je prijetila opsada, budući da obruč oko njih nije mogao biti jak sa svih strana i da bi pomoć iz pravca Luhanska stigla u narednim danima.


Čečenski vođa Ramzan Kadyrov se na društvenim mrežama obrušio na ruskog generala Alexandera Lapina, između ostalog zaduženog i za Lyman, poručivši da bi ga on lišio nagrada i činova, poslao na front i dao mu pušku da „krvlju spere sramotu“. Ovu objavu Kadyrova na Telegramu vidjelo je oko sedam miliona ljudi za 48 sati. Osnivač grupe Wagner Yevgeny Prigozhin je na mreži VK podržao Kadyrova zbog ove izjave. Poraz u Lymanu nije promakao ni gostima u emisiji kod jednog od najuticajnijih ruskih novinara Vladimira Solovyova. Bivši general Andrei Gurulyov je rekao da on „ne može objasniti predaju Lymana“. „Ovo je vjerovatno prijelomni trenutak i to ne samo vojni, već i politički“, dodao je Gurulyov. Na taj način vijest o Lymanu došla je do desetina miliona Rusa u trenucima dok traje djelimična mobilizacija. Ovaj poraz u „specijalnoj vojnoj operaciji“ odjeknuo je Rusijom i sigurno ne ide u prilog ruskom političkom i vojnom rukovodstvu.


Rusija traži način da odgovori


Poraz u Lymanu zadao je ogromne probleme Moskvi, a konačan bilans gubitaka još uvijek nije poznat. Naime, ukrajinska vojska iz ovoga grada ima mogućnost da prodre u regiju Luhansk i na taj način poništi sve ruske vojne uspjehe na ovome frontu od početka rata 24. februara. Prvi na udaru bi mogli biti gradovi Kremina, Rubizhne, Lysychansk i Sievierodonetsk, a onda i regija Luhansk koja se naslanja na te gradove. Čitava teritorija regije Luhanska došla je pod kontrolu ruskih snaga veoma brzo od početka ruskog napada, a sada se razvučene ruske snage suočavaju sa ukrajinskom vojskom koja napreduje munjevito i ozbiljno ugrožava ruske pozicije. Ovdje nije samo riječ o problemima za rusku vojsku, već za čitavu civilnu administraciju Luhanska, budući da je ukrajinska vojska presjekla željezničke pruge kojima je vršena opskrba prvih linija fronta. Ruskim snagama nisu u potpunosti odsječene linije snabdjevanja, ali sada su za veliki dio fronta mnogo duže, što dostavu čini skupljom i sporijom. Taj problem posebno dobija na težini zbog ukrajinske taktike da sa manjim jedinicama napada na više mjesta istovremeno.


Vladimir Putin je stavljen pod pritisak da umiri javnost i da Rusiji donese pobjedu u ukrajinskom ratu, barem u važnim bitkama. Prethodnih osam mjeseci Putin je mijenjao generale i oficire, slao elitne jedinice, koristio hipersonično oružje i strateške bombardere, a sada je u rat pozvao Wagner i dobrovoljce iz čitavog svijeta i počeo djelimičnu mobilizaciju stanovništva. Mediji špekulišu da bi mogao biti smjenjen i ministar odbrane Sergey Shoigu. Pitanje je šta više od toga može uraditi i da li postoji način da se porazi motivisana, obučena i naoružana ukrajinska armija. Ruski apeli upućeni Zapadu da se dogovore sa Moskvom i da prekinu pomagati Ukrajinu za sada nisu naišli na otvorena vrata.


U takvim okolnostima sve je više onih koji misle da će Rusija posegnuti i za nuklearnim oružjem, pa se licitira sa taktičkim i strateškim oružjem te vrste. Putinova poruka da će teritorij Rusije braniti svim sredstvima koje ima na raspolaganju ove špekulacije dodatno je podgrijalo, a ukrajinska vojska već je napala rusku teritoriju i to ne samo onu koja je anektirana proteklih dana već i Krim koji je Rusija otela od Ukrajine 2014. godine i Belgorod koji je unutar ruskih međunarodno priznatih granica. Poraz u Lymanu sigurno je najteži udarac koji je Rusija pretprila posljednjih mjeseci.


Američki predsjednik Joseph Biden sinoć je govorio o mogućoj upotrebi nuklearnog oružja, čime je strahove svjetske javnosti dodatno pojačao. Biden je poručio na skupu svojih stranačkih kolega u New Yorku da Putina poznaje veoma dobro i da se ruski predsjednik „nije šalio kada je govorio o upotrebi taktičkog nuklearnog oružja, biološkog ili hemijskog“ i da je svijet najbliži „nuklearnom Armagedonu“ još od Kubanske raketne krize iz 1962. godine. Biden smatra da je Putinova prijetnja stvarna, jer njegova vojska ne stoji dobro u Ukrajini.


Sve ovo upućuje da je na raspolaganju Rusiji jako malo opcija i da su sve predvidive, a da produžavanje rata nosi novu neizvjesnost i velike gubitke za čitavu rusku državu i cjelokupno društvo. Vojni stručnjaci procjenjuju da je još samo nekoliko narednih sedmica moguće vršiti veće vojne operacije u većem dijelu Ukrajine, jer dolazi zima i tada bi front, uglavnom, trebao mirovati do proljeća. Operativna pauza sigurno je sada potrebnija Rusiji nego Ukrajini, a mirno stanje na frontu je još jedna prilika za pregovore (javne i tajne) između Moskve, Kijeva i Zapada. Međutim, aneksija novih dijelova Ukrajine svaki razgovor čini težim i udaljava zaraćene strane. U takvim okolnostima glavno pitanje je da li je moguće da se pronađe dogovor koji će zadovoljiti sve strane.