Posljednjih dana ukrajinska vojska munjevito napreduje u oslobađanju svoje zemlje. Iz dana u dan dolaze informacije o novim oslobođenim naseljenim mjestima i nije isključeno da takve vijesti slušamo i u narednom vremenu. Koliko je to važna pobjeda ukrajinske vojske govori i podatak da su Ukrajinci za samo nekoliko dana ovladali prostorom koji je ruska vojska od njih preuzimala šest mjeseci. Ovaj uspješan manevar ukrajinske vojske, naravno, ne znači i konačnu pobjedu, ali u strateškom smislu znači mnogo i dodatno ojačava pozicije Zapada koji svojim novcem i oružjem, ustvari, pokreće ukrajinsku armiju.
Agresija Rusije na susjednu Ukrajinu ne ide po planu, iako to Moskva otvoreno ne priznaje. „Specijalna vojna operacija“, kako ovu invaziju na susjednu zemlju zove Rusija, izvjesno došla je u fazu gdje će dvije strane nadmetati po principu mačke i miša, odnosno u fazu kada ogromna teritorija Ukrajine daje priliku i jednim i drugim da napadaju na širokom frontu i nanose gubitke protivničkoj strani. Smjene u vojsci koje je ruska vlast provela potvrda su činjenice da se stvari ne odvijaju željenom dinamikom, kao i da promjena komandnog kadra ne može promijeniti činjenicu da je ogromna površina Ukrajine i front dug oko 2500 kilometara prevelik zalogaj za do sada angažovanu rusku vojsku.
Nakon više od dvije stotine dana ratovanja jasno je da ovim načinom borbe rat neće biti okončan brzom ruskom pobjedom, smjenom vlasti u Kijevu i uništavanjem ukrajinske vojske. Svi ti planovi sada su pali u vodu, ukoliko ne dođe do radiklane promjene.
Strateška kalkulacija
Da je neko prije početka rata Ukrajincima nudio ovakve rezutate, u ratu sa Rusijom nakon više od šest mjeseci, sigurno bi bili prezadovoljni činjenicom da ih ruska armija nije uništila i da im se otvorila prilika da pokreću velike ofnazive. Sa druge strane, Rusija sigurno ne bi krenula u ovu operaciju da je znala da će ovakav ishod biti nakon 200 dana ratovanja. Desetine hiljada mrtvih i ranjenih ruskih vojnika, ogroman broj uništene vojne tehnike, međunarodne sankcije i udar na reputaciju ruske vojske i politike sigurno je bila cijena koju nisu bili spremni prihvatiti. Uostalom, to dokazuje i način na koji su ruske snage upale u susjednu zemlju i nakon toga doživjele velike gubitke kod Kijeva i Harkiva. Procjena da će ih ukrajinski narod dočekati kao prijatelje bila je kobna i skupo je plaćena.
Plan da se Ukrajina porazi koristeći relativno male snage sada je i zvanično propao, a od Zapada zavisi koliko će ukrajinska strana imati snage da i dalje napada. Ono čemu sada Rusija mora pribjeći, ako još jednom nije redukovala ciljeve svoje operacije, jeste dovlačenje većeg broja vojnika iz Rusije. Za rusku armiju to znači da će biti oslabljenje njene pozicije uzduž ogromne ruske državne granice, a državna kasa će imati ogromne troškove. Takva odluka bi mogla donijeti velike probleme Vladimiru Putinu, jer pitanje je kako bi slanje trupa u rat i masovnu mobilizaciju prihvatio narod u trenucima kada ekonomska kriza kuca na vrata porodica širom svijeta.
Ukrajina nema takvih problema sve dok je podrške sa Zapada. Ukrajinska ekonomija trpi ogromne štete, ali uz pomoć novca sa Zapada ta država ipak funkcioniše i vodi rat. Prema dostupnim informacijama Ukrajina nema problema ni sa regrutacijom novih vojnika. Čini se da su milioni Ukrajinaca spremni da idu u rat. Pobjede koje bilježi ukrajinska armija nacionalni naboj za borbom dodatno će pojačati.
Pregovarački stol
U prvim danima napada na Ukrajinu, ruska strana je na pregovore sa Kijevom slala delegaciju u kojoj su bili uposlenici ministarstva kulture. Na tim pregovorima u Bjelorusiji Moskva nije pokazivala volju da se dogovori sa Ukrajinom, već je manje-više tražila kapitulaciju Kijeva. Nekoliko mjeseci nakon toga, Rusija je ozbiljnije krenula u pregovore koji su vođeni u Turskoj. Nakon posljednjih uspjeha ukrajinske vojske pitanje je da li Kijev želi pregovarati sa Rusijom i pod kojim uslovima.
O tome je prije dva dana govorio i ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov. On je izrazio spremnost Rusije da pregovara, ali i sumnju da li Kijev to želi. „Rusija ne odbacuje pregovore s Ukrajinom, ali što ih Kijev bude više odlagao, to će biti teže da se postigne sporazum s Moskvom“, izjavio Lavrov. Prema riječima Lavrova, Kijev smatra da pregovori mogu da se održe tek poslije njihove pobjede i da će biti spremni da razgovaraju tek kada Rusija napusti Ukrajinu, prenose ruski mediji. „U tome ih aktivno podržavaju, čak im povlađuju u Londonu, Washingtonu, Briselu. Ako je ovo njihov izbor, onda mi znamo kako možemo da ostvarimo ciljeve koje je postavio ruski predsjednik Vladimir Putin u okviru specijalne vojne operacije“, dodao je Lavrov.
Poruka Zapadu
Ovakve izjave ruskog ministra vanjskih poslova upućene su prije svega Zapadu i tamošnjoj javnosti. Moskva smatra da je ključ za okončanje rata, koji Rusiju sve više košta, da Zapad pritisne Ukrajinu i da država koja je napadnuta učini ustupke pred napadačem. Iako se stvar ovako postavljena čini kao nepremostiva zamka za Zapad, stvari su potpuno drugačije. Naime, mnogi su sa Zapada poručili da u ovome ratu nije cilj Rusiju poraziti, već samo je iscrpiti. Takav pristup nije nepoznat i nije novost. Šta više, same Sjedinjene Američke Države godinama se pribojavaju da će doći do „prenaprezanja“ (overstretching) i „prezauzimanja“ (overcommitment) njihovih vlastitih snaga, što u konačnici znači da od nekih ideja i projekcije moći u određenim dijelovima svijeta mora odustati.
Zato bi dugotrajan rat Rusije sa Ukrajinom bio nastavak politika iz hladnog rata kada su se Washington i Moskva utrkivali u podršci neprijateljima suprotne strane. Dobro je poznata pomoć Moskve, na primjer, Kubi, Sjevernoj Koreji ili Vijetnamu s kojima su SAD vodile dugotrajne sukobe, ili pomoć Washingtona talibanima u Afganistanu i nizu evropskih država koje je Mosva željala staviti pod svoju kontrolu. Takvi sukobi su crpili resurse Washingtona i Moskve, a do direktnog vojnog sukoba dvije sile nikada nije došlo.
Apeli iz Moskve i ovaj put su upućeni ka Washingtonu. Putinova vlast ne može mirno gledati kako ruska vojska bilježi stravične gubitke, ali pitanje je šta može učiniti. Iako su oči svijeta uprte u Ukrajinu, vijesti iz te zemlje su šture ili dolaze iz vladinih izvora. Kako se odvijaju borbe u Ukrajini teško je reći, budući da na terenu ima malo, ili nimalo, novinara koji prenose „sirove“ informacije sa fronta. Međutim, stvari na političkom planu izgledaju jasnije – pregovaračke pozicije Zapada u odnosu na Rusiju bitno su ojačane i snažnije su svakom ukrajinskom vojnom pobjedom.