Sedmicama mediji iz Crne Gore i njenog susjedstva izvještavaju o padu vlade Zdravka Krivokapića i smjeni čelnika parlamenta Alekse Bečića. I ovaj put, baš kao i kada je Krivokapićeva vlada formirana, glavni faktor promjena nalazi se izvan Crne Gore, a akteri su opet isti ali sa bitno različitim ulogama.
Kada je krajem augusta 2020. godine bilo jasno da heterogena opozicija ima jedan mandat više u odnosu na do tada vladajuću koaliciju prevođenu Demokratskom partijom socijalista (DPS) predsjednika Mila Đukanovića, na ovome mjestu smo pisali da izborne pobjednike očekuje težak zadatak i da njihova obećanja iz predizborne kampanje nisu ostvariva, te da će centri moći smješteni izvan Crne Gore odrediti glavne političke tokove u ovoj državi. Mediji su se tada utrkivali u davanju prognoza o dometima nove vlade, kao i sudbini njihovih političkih oponenata, pa je kraj augusta i početak septembra obilježen snažnim emocijama koje su se kretale od bezrazložnog optimizma i nade u transformaciju Crne Gore u bolje mjesto za život, do onih katastrofičnih da će Srbija i Rusija promijeniti identitet ove male balkanske države.
I tada je nekima bilo jasno, a sada je to svima postalo očito, da će Zapad imati odlučujuću prevagu u formiranju vlade, prije svega zbog činjenice da je Crna Gora članica NATO-a. Crnogorski mediji su od završetka pomenutih izbora do danas detaljno izvještavali o uplivu drugih država u crnogorske procese. Pored kritika upućenih zvaničnom Beogradu, podržanom od strane zvanične Moskve, da žele stvoriti „srpski svet“ i Crnu Goru izvesti iz NATO saveza, crnogorski mediji su pisali i o nastojanjima Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Njemačke da dođe do smjene vlasti DPS-a. Paradoksalno, o zakulisnim igrama govorio je više puta i Nebojša Medojević koji je dio koalicije koja je podržavala Krivokapićevu vladu sastavljenu voljom Srpske pravoslavne crkve (SPC).
Oni koji dobro poznaju crnogorske prilike, a većina njih je opredjeljena za nezavisnu Crnu Goru, mjesecima je upozoravala da vlada Zdravka Krivokapića nanosi ogromnu štetu državi kojoj je prijetio građanski rat. Zapad te primjedbe nije slušao sve do septembra prošle godine kada je na Cetinju došlo do sukoba policije i građana koji su nastojali da spriječe ustoličenje Jovana Mićovića (Joanikije) kao mitropolita SPC. Tada su na Cetinju osvanule barikade, među demonstrantima je bio i sam Đukanović, a Prvoslav Perić (patrijarh Porfirije) doletio je u crnogorskom helikopteru, pa okružen naoružanim ljudima obavio jedno od bizarnijih ustoličenja u pravoslavlju. Crnogorska vlada je, pomažući ustoličenje u ovakvim okolnostima, upalila alarme na obje strane Atlantika, a tada smo pisali da je plan Zapada da Abazović sa svojom slabašnom strankom kontroliše srpske stranke u Crnoj Gori propao i da se na scenu, barem privremeno, kao najvažniji faktor stabilnosti i nastavka crnogorskog puta ka Zapadu vraća Milo Đukanović.
Za samo nekoliko mjeseci od događaja na Cetinju stvar je vraćena na početak. Krivokapićeva vlada je oborena, razriješen je predsjednik skupštine Bečić, i sve to zahvaljući glasovima DPS-a i njegovih koalicionih partnera. Abazović je oborio vladu u kojoj je bio potpredsjednik, iako je i sam rekao da vlada nije radila loše. Karte su ponovo promješane i prave se novi planovi, dok se zbraja nastala šteta.
Crna Gora na prvom mjestu?
Krivokapićevo i Abazovićevo zaklinjanje u odanost Crnoj Gori tamošnji mediji su detaljno „pretresli“ više puta i zaključili da je se protiv te države vodio „specijalni rat“ po nalogu zvaničnog Beograda. Crnogorska „Pobjeda“ je pokušala navesti sve grijehe Krivokapićeve vlade i sačinila podužu listu. Krivokapiću i njegovoj vladi, ukratko, stavljaju na teret permanentnu političku krizu i urušavanje državnog sistema, gušenje crnogorskih kompanija, tjeranje stranih investitora, pogodovanje interesima Srbije i SPC te omogućavanje „srpskom svetu“ da „proguta“ Crnu Goru.
Trineast mjeseci Krivokapićevog vladanja Crnom Gorom obilježile su stalne političke i ekonomske krize. Godinama izgrađivani imidž stabilne države nestao je preko noći. Pri tome, niti jedan važan crnogorski problem nije riješen, a kao pozitivan potez mnogi vide povećanje minimalne plate u toj zemlji. Ovakvim razvojem situacije nisu zadovoljni ni u srpskim strankama u Crnoj Gori. Naime, oni su obećavali da će Crna Gora dati povlašten status SPC, korigovati biračke spiskove i knjige državljana (čime bi hiljade ljudi bilo uvedeno/izvedeno iz prava i tako bi bio promjenjen etnički i politički karakter zemlje), da će biti izvršen popis stanovništva, da će nova vlada povući priznanje Kosova kao nezavisne države, uhapsiti Đukanovića i Podgoricu vratiti pod kontrolu Beograda te napustiti NATO. Stoga su mjesecima tražili novu vladu i odlazak Krivokapića da bi se stvari ubrzale, a na koncu su pokušali održati tu istu vladu uz objašnjenje da je to „većinska volja naroda“ te da je Abazović izdao građane i bivše koalicione partnere.
Crna Gora tako ulazi u novo poglavlje u svojoj historiji, a stabilna vlada postaje sve teže dostižna, dok svi pomenuti problemi ostaju na stolu i moraju se rješavati u izmijenjenim okolnostima.
Stranke i politički pluralizam
Nakon što je Krivokapićeva vlada oborena, čini se da će Crna Gora dobiti manjinsku vladu koju će podržati DPS i njeni koalicioni partneri iz redova Bošnjaka i Albanaca. Ta vlada bi trebala da vodi zemlju do novih izbora koji će biti održani najdalje do 2024. godine. Ukoliko se takva vlada ne uspostavi, Crnogorci se izaći na nove izbore, a toga se u ovome trenutku pribojavaju gotovo sve stranke u zemlji. Krivokapićeva vlada nije uspjela da provede ono što je obećano, vanjski dug zemlje je porastao, ekonomija je pretrpila teške udarce, a koronovirus ozbiljno uzdrmala turizam. Razočarenje dijela građana u one za koje su glasali ne može se sakriti.
Kriza koja potresa Crna Goru vjerovatno vodi do usitnjavanja političkih stranaka, čime još više aktera dobija ključeve za sastavljanje ili rušenje vlasti. Krivokapić je već najavio da ostaje u politici i da će biti dio novog političkog pokreta. Neslaganje sa uspostavljanjem ili rušenjem nove vlade moglo bi se pojaviti i u drugim strankama, čime bi Crna Gora počela da živi talijanski scenario gdje decenijama vlade padaju više puta u toku jednog izbornog ciklusa, doprinoseći tome da problemi postaju dugoročno prisutni, dok se traži njihovo rješvanje u širokom konsenzusu. To će da pogoduje stranim i domaćim centrima moći koji će moći na različite načine uticati na naredne vlade.
Sve ovo upućuje da Crnu Goru očekuje razdoblje čestih političkih previranja i stvaranje vrtloga iz kojeg je teško izaći i nastaviti voditi istu politiku. Dokaz tome jeste i najava iz Demokratskog fronta da će „blokirati cijelu Crnu Goru“ ukoliko neko od njihovih bivših koalicionih partnera uđe u koaliciju sa DPS-om. Proteklih dana na ulice crnogorskih gradova izašli su manje grupe građana tražeći od Abazovića da ne obara vladu, optužujući ga za „izdaju“ volje birača.
Bilo kakav razvoj situacije u Crnog Gori nije nemoguć, ali neki scenariji će biti teže ili lakše provodivi zbog činjenice da Zapad ozbiljno motri situaciju u toj zemlji, svjesni da je destabilizacija Balkana moguća ukoliko se stvari prepuste stihiji. Mnogi upozoravaju da su se različiti kadrovi, negativno nastrojeni prema dosadašnjem političkom kursu zemlje, infiltrirali u sigurnosni i svaki drugi aparat u zemlji i da to može postati faktor nestabilnosti. Nezadovoljstvo građana, pristalica i vlasti i opozicije, svakim danom je sve veće, a čarobni štapić za izlazak iz krize ne postoji. Crnoj Gori predstoje sedmice i mjeseci političkih previranja, a mnogo toga će da zavisi od različitih adresa izvan te zemlje. Stabilnost koju je Crna Gora uživala prije nekoliko godina sada djeluje kao ideal koji može postati bitan faktor mobilizacije građana, ali i kao podsjetnik da svaka promjena ne znači da će stvari krenuti u boljem smjeru.