top of page
  • Armin Sijamić

Netanyahuov povratak na vlast: Šta se može očekivati od nove izraelske vlade?

Benjamin Netanyahu je još jednom uspio da formira vladu Izraela. Jučer je u izraelskom parlamentu dobio podršku da formira vladu koju će činiti i stranke ekstremne desnice koje je njegov bivši ministar Dan Meridor opisao kao rasističke. Najdugovječniji izraelski premijer će tako voditi vladu kakvu ranije ta zemlja nije imala. Koji su dometi takve vlade i šta ona može uraditi na domaćoj i regionalnoj političkoj pozornici?

Netanyahu je polaganjem zakletve jučer započeo svoj treći mandat premijera, odnosno nastavio svoj petnaestogodišnji premijerski staž. Podrška 64 od 120 članova parlamenta govori da nova koaliciona vlada ima prostora da djeluje, samo ukoliko ima jedinstva u koaliciji.


Izraelce više od povratka Netanyahua na vlast, nakon što je nešto više od godinu dana proveo u opoziciji sa svojom strankom Likud, plaši sastav te vlade. Naime, Netanyahu se udružio sa četiri ekstremističke stranke od kojih se pokušavaju ograditi i oni koji se nikad od Izraela nisu ogradili. Izbor ovih stranaka za partnere šok je za mnoge, ali Netanyahu nije imao drugu opciju u namjeri da se vrati na vlast. Sada već bivši premijer Yair Lapid vladu koja će nasljediti njegovu ocijenio je kao „najekstremniju vladu u historiji nacije“, što je dovoljan pokazatelj s kim Netanyahu, koji je i sam desničar, planira voditi zemlju.


Svi su protivnici


Tako se unutar Netanyahuove koalicije nalaze stranke koje ne žele Arape u državi, one koje su protiv sekularnih Izraelaca, one koje žele ukinuti obavezni rok za ortodoksne Jevreje, zatim one koji bi pooštrili uslove za doseljavanje u Izrael i onih sa jevrejskim korjenima, dok neki smatraju da ljekari imaju pravo da odbiju pružanje medicinske usluge LGBT osobama. Ta potonja namjera zasmetala je predsjedniku Izraela Isaaku Herzogu koji je izjavio da ga „čine zabrinutim“ takve „rasističke izjave“. Netanyahu je odbacio kritike i poručio da najave njegovih koalicionih partnera neće biti ispunjene. Iako se radi o iskusnom političaru, teško je vjerovati da će uspjeti uspostaviti punu kontrolu nad strankama koje svoje programe zasnivaju na učenjima od kojih ne žele da odstupe.


To se pokazalo sedam dana prije nego je vlada izglasana u parlamentu. Naime, Netanyahu je pristao na zahtjev Religijske cionističke stranke da se stave pod kontrolu Izraela 70 od 100 ilegalnih jevrejskih naselja na Zapadnoj obali, odnosno da ih se de facto anektira. Taj dogovor je ograničen rokom od šezdeset dana, što će biti ozbiljan razlog za nove nemire u Izraelu i Palestini. Pomenuti Lapid je takav odnos prema Zapadnoj obali opisao kao „recept za eksploziju“. Širenju jevrejskih naselja na Zapadnu obalu protive se Sjedinjene Američke Države i Evropska unija.


Dio izraelske javnosti brine i činjenica da će ekstremisti dobiti kontrolu nad mnogim državnim poslovima, pa čak i nad vojskom, policijom ili graničnom službom. U svom prvom obraćanju u Knessetu, nakon što je izabran za premijera, Netanyahu je rekao da će se nova vlada zalagati za zaustavljanje iranskog nuklearnog programa, razvoj infrastrukture i povezivanje centra i periferije zemlje te za reformu sigurnosti unutar zemlje i za reformu administracije. Zatim, planira se i reforma pravosuđa, proširivanje izraelskih naselja i mogućnost aneksije palestinskih teritorija te osnaživanje ultraortodoksnih zajednica u zemlji i u državnom aparatu.


Realizacija planiranog


Iz navedenog se vidi da nova izraelska vlada otvara mnogo frontova i kreira preduslove za nove sukobe. Lapidova vlada je u proteklom vremenu uradila mnogo na normalizovanju odnosa Izraela i susjeda, pružena je ruka Palestini, posebno Egiptu i drugim arapskim državama, pa je postignut historijski sporazum sa Libanom. Najavljene politike nove vlade sav taj Lapidov trud mogle bi uništiti i Bliski istok iznova učiniti još nestabilnijim. Sa druge strane, ako se Netanyahu bude protivio namjerama svojih koalicionih partnera onda će u pitanje doći većina u parlamentu, odnosno vlada. To bi praktično moglo značiti da će se nova izraleska vlada više baviti sama sobom i domaćim problemima nego regionalnim temama od kojih zavisi budućnost te zemlje.


Kreiranje novih neprijatelja, pored postojećih koje imaju, nije dobar plan. To zna i Izrael nakon sukoba sa Hamasom u maju 2021. godine kada je ta palestinska grupa prvi put uspjela da pruži ozbiljniji otpor jačem protivniku. Hiljade raketa koje su ispalili pogodile su izraelske fabrike, rafinerije nafte, aerodrome, autoputeve, vojne i civilne mete. Izrael je danima bio blokiran. Povodom najava da će nova izraelska vlast biti ovakva kakva je jučer izabrana, polovinom decembra oglasio se Hamas, saopštavajući da će odgovoriti na sve poteze Izraela i da će se suprostaviti sa „beskrajnim brojem raketa“. Pomenuti sukob iz 2021. godine pokazao je napredak koji je postigao Hamas kada su u pitanju rakete i dronovi. Javno su se tada zahvalili Iranu na pomoći.

Izraelska namjera da ograniči uticaj Irana mogla bi se posebno manifestovati u susjednoj Siriji gdje jača iransko prisustvo, ili u Libanu gdje je djeluje Hezbollah. Najava spriječavanja Irana da razvija svoj nukelarni program mogao bi dovesti do regionalnog sukoba, ili serije manjih sukoba sa različitim akterima u zemlji, ili van nje kada na red dođu sve teme koje zanimaju Netanyahuove koalicione partnere. Na to je sigurno mislio i Lapid kada je izjavio da je Tel Aviv dobio „prvu vladu u historiji Izraela koju SAD ne smatraju svojim najbližim saveznikom. Koalicija će naštetiti i Jevrejima svijeta. Reformski i konzervativni Jevreji, kao i većina američke jevrejske zajednice, neće moći smatrati Izrael svojom drugom domovinom. Ovo ne znači da SAD i dalje ne stoji iza Izraela, ali je jasno da sve poteze izraelskih vlasti SAD neće podržati. Joseph Biden se oglasio i najavio saradnju sa Netanyahuom i istakao namjeru SAD za rješenje sa dvije države, što je protiv planova da se Palestini oduzme teritorija.


Koliko će Netanyahu i koalicioni partneri ići daleko ostaje da se vidi, ali već sada je jasno da su se okolnosti na Bliskom istoku promjenile dolaskom nove vlade, kao i činjenicom da izraelski rivali u regiji jačaju. U tim okolnostima bilo bi logično da se da prednost dijalogu i dogovoru, čak i o iranskom nuklearnom programu na čemu je insistirao Barack Obama i njegov zamjenik Biden, a što je Donald Trump poništio potezom pera. Sukob u Ukrajini i odnos Zapada prema Rusiji Moskvu je stavio u poziciju da jača svoje veze sa Iranom koji će za pruženu ruku tražiti ustupke u Siriji ili u ruskoj tehnologiji. Oklijevanje Rusije da Iranu isporuči sve što žele ležao je i u činjenici da je Moskva imala odlične veze sa Izraelom i Netanyahuovom vladom. Ta promjena u odnosu Moskve prema Iranu i Izraelu govori da je Lapidova politika dogovora bila racionalnija od politike sukoba koju donosi realizacija politika Netanyahuovih koalicionih partnera. Zato je glavno pitanje da li će i u kojoj mjeri te ekstremno desne stranke odstupiti od svojih stavova i koliko je Netanyahu sposoban da upravlja njima. U protivnom, ozbiljan otpor rivala neće izostati.


Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba.

 

bottom of page