U nedjelju Italija je izašla na izbore. Uz rekordno nisku izlaznost dvije najvažnije činjenice su mogućnost da Giorgia Meloni predvodi novu vladu te da će u toj vladi učešće uzeti Silvio Berlusconi koji je godinama vodio Italiju i koji se danas zbog starosti i bolesti može kretati samo uz pomoć druge osobe. Međutim, van Italije glavna vijest je mogućnost da desničari formiraju vlast. Kakvi su dometi te moguće vlade i kakvu Italiju dobija ostatak Evrope?
Izbori u Italiji često prolaze u sjeni izbora u drugim državama Zapada, vjerovatno i zbog činjenice da ta zemlja ne spada u prvi red sila Zapada i da su vanredni izbori česta pojava u političkom sistemu koji usporeno funkcioniše zahvaljući mnogobrojnim političkim strankama koje brzo nastaju. Pobjeda Giorgije Meloni ipak je u dijelu medija izazvala buru, jer ona dolazi iz redova bivše neofašističke Nacionalne alijanse. Nevjerovatan rast popularnosti njene stranke Braća Italije u isto vrijeme otvara mnoga pitanja, ali i daje neke odgovore o stvarnom stanju na političkoj sceni te države. Na izborima od prije osam godina ova stranka osvojila je samo 2 posto glasova, prije četiri godine osvojila 4,4 posto, a na izborima u nedjelju čak 26 posto. Ovakav rast popularnosti jedne stranke rijedak je fenomen bilo gdje na svijetu, ali za prilike u Italiji to nije iznenađenje.
Naime, ova stranka je ojačala kada joj je pristupilo desno krilo partije Silvija Berlusconija koji je godinama bio zaokupljen sudskim procesima i medijskim skandalima. Zatim, dio glasača desnice koji je podržavao Mattea Salvinija dao je podršku Meloni i nekadašnju „zvijezdu desnice“ ostavio na manje od devet posto podrške. Ovo okupljanje nezadovoljnih Talijana pospješila je ekonomska kriza izazvana mjerama u borbi sa koronavirusom, povećan priliv migranata na jug zemlje i loša politika aktuelne vlade koju zadnjih 19 mjeseci predvodi Mario Draghi. Građani Italije odlučili su se za promjene i dali podršku Meloni.
Ko je Giorgia Meloni?
Giorgia Meloni tako je postala nada za milione stanovnika u svojoj zemlji, ali i žena koja je probudila strahove širom Evrope i zasjenila činjenicu da bi ona mogla postati prva premijerka u historiji Italiji. Različiti desničarski pokreti širom Evrope slavili su njenu pobjedu, ali to je već ustaljeni folklor i često neopravdani entuzijazam koji se raspadne na prvoj velikoj krizi, jer sukob desničarskih vlada nije rijetkost.
Biografija Meloni je veoma zanimljiva i možda daje odgovore na neka pitanja koja se postavljaju kada se govori o potezima buduće vlade. Rođena prije 45 godina, Giorgia Meloni već dugo je na političkoj sceni Italije. Nema fakultetsko obrazovanje, ali ima iskustvo u politici i medijima gdje je radila kao novinarka, a ranije i kao konobarica i dadilja. Još od srednje škole dio je različitih političkih pokreta (uključujući neofašistički) i bila je birana u različita tijela. Od 2008. do 2011. godine postaje ministrica, najmlađa u historiji zemlje, zadužena za mlade u vladi Silvija Berlusconija s kojim je veže i njen dugogodišnji partner i otac njihovog djeteta, a koji je uposlenik u medijskoj imperiji bivšeg premijera. Prestankom ministarskog mandata dolazi na čelo svoje sadašnje partije.
Do današnjeg dana Meloni je u središtu interesovanja domaćih i stranih medija i to najviše zbog svojih izjava, kao na primjer kada je 1996. godine rekla da je Benito Mussolini „najbolji političar u posljednjih pedeset godina“, 2014. godine svojatala je dio Dalmacije i Istre i redovno tereti Josipa Broza Tita za progone i ubistva Talijana u Drugom svjetskom ratu, ili 2019. godine kada je izjavila: „Ja sam Giorgia. Ja sam žena. Ja sam majka. Ja sam kršćanka.“ Potonja izjava zaštitni je znak je njene politike, a postala je i dio subkulture nakon što su te riječi postale dio jedne rap pjesme.
Političke pozicije
Iza ovakvih riječi, ipak, barem ne još uvijek, ne stoje konkretni potezi koji bi destabilizovali Evropu ili okolne države. Nebrojno puta do sada pokazalo je sa da političari njenog tipa promijene i retoriku kada dođu na vlast. Meloni nije protiv Evropske unije ili NATO-a, a najavila je i podršku Ukrajini u opiranju ruskoj agresiji. Njena neslaganja sa Briselom ogledaju se u kritici fiskalne politike unije, identitetskim pitanjima i sigurnosti granica. Mnogi smatraju da će ovi problemi biti naglašavani u vremenu koje slijedi, ali da vjerovatno bitnih promjena u politici Italije neće biti, jer će zemlja neće mijenjati zauzeti politički kurs.
Garancija tome je i Berlusconi koji će biti dio vlade sa svojim osam posto osvojenih glasova. Ovaj politički veteran poznat po mnogim skanadalima, ali i po prijateljstvu sa Vladimirom Putinom i Muammarom al-Gaddafijem, nije bitno odstupao od politika Brisela. Najbolji primjer tome je pomenuti libijski vođa koji je bio bombardovan i kasnije ubijen, a Berlusconi je podržao tu intervenciju, iako je izjavljivao da joj se protivi.
Ekonomska kriza godinama razara Italiju, posebno njen južni dio. Meloni to sigurno zna, kao i činjenicu da dug njene zemlje iznosi 152% državnog BDP-a. Kako je ekonomska politika dobrim dijelom u nadležnosti Brisela, a valutna politika u potpunoj nadležnosti grupe zemalja, Meloni je svjesna da se mora voditi politika koja je u najvećoj mjeri prihvatljiva za uniju. Već prve naznake o izgledu nove vlade sugerišu da će ona pokušati da udovolji svojim glasačima, ali da i ne naljuti Brisel od kojeg zavisi treća po veličini ekonomija Evropske unije. Italija se već suočava sa inflacijom i recesijom, a moguće i nedostatkom energenata. U takvim okolnostima Meloni mora tražiti saveznike, a ne neprijatelje.
Međutim, ono što se sigurno može očekivati jeste okršaj sa Briselom po pitanju nelegalnih migranata, zaštiti vanjskih granica EU i onome što njene pristalice nazivaju „tradicionalna porodica“. Meloni će sigurno investirati više u zaštitu talijanskih granica i pokušati da spriječi migrante iz Afrike da se dokopaju Italije. Godinama vlade ove države trpe ogroman pritisak zbog velikog priliva migranata, a zadnjih godina pobune stanovništva protiv takve politike su sve češće, što izborni rezultati i dokazuju. Meloni će gotovo sigurno ući i u sukob sa zahtjevima LGBTQ zajednice, jer njeni glasači i ona sama žele zadržati tradicionalne vrijednosti porodice.
U konačnici bi nova talijanska vlada mogla ličiti poljskoj, odnosno u sebi spojiti atlantizam, suverenizam i ultrakonzervativizam čime bi se stvorila politička agenda koja se obračunava sa unutrašnjim neprijateljima vladajuće politike, ali ne odstupa od davno utvrđenog strateškog kursa zemlje.
Na kraju, govoreći o političkim prilikama u Italiji sjetimo se i Massima D'Aleme koji je od 1998. godine vodio 18 mjeseci vladu ove zemlje i koji bi mogao biti neko s kim se može uporediti pobjeda Giorgije Meloni. Naime, D'Alema je bio prvi bivši pripadnik komunističke partije na čelu neke zemlje članice NATO-a i historija ga ne pamti kao nekoga ko je uspio podijeliti i oslabiti Zapad.
Razmatrajući domete vlade Giorgije Meloni treba imati na umu da se vlade u Italiji mijenjaju brže nego u drugim zemljama Zapada i pravo je čudo ako neka uspije da na vlasti ostane nekoliko godina. U tom kontekstu treba se zapitati koliko bi Briselu neposlušna vlada Giorgije Meloni mogla izdržati u borbi sa ekonomskim problemima, nezadovoljnim političkim strankama i građanima, ukoliko ostatak unije okrene leđa zvaničnom Rimu. U isto vrijeme, Berlusconi i Salvini, kao dio buduće koalicione vlade, sigurno gledaju kako vratiti dio glasača koje im je na ovim izborima oduzela Meloni.
Comments