Ovoga vikenda Hrvatska će glasati za novi saziv državnog parlamenta, a glavna bitka vodi se između Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Andreja Plenkovića i koalicije Restart sa Socijaldemokratskom partijom Davora Bernardića. Treća opcija koja pokušava da pomrsi račune HDZ-u i SDP-u je Domovinski pokret koji predvodi Miroslav Škoro. Svi ostali bi bili presretni ako bi prešli izborni prag, a ako to učine onda će biti samo slabiji koalicijski partner ili slabašna opozicija.
Hrvatska politička scena bitno je drugačija od ostatka političke scene u bivšoj Jugoslaviji. U Hrvatskoj mnogi problemi koji su tema u susjednim državama nisu u fokusu medija, mada za mnoge postoji ogromno interesovanje javnosti, što pokazuje Škoro i njegov Domovinski pokret, okupljajući nezadovoljnje kategorije stanovništva koje uglavnom podržavaju desnicu. Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju i NATO savez donio je i novu paradigmu u tamošnjoj politici – političari su postali profesionalci sličnog ponašanja kao njihove kolege sa Zapada, ali balkanske navike neefikasne države, korumpiranih političara i nesposobnih kadrova još uvijek ostaju.
Naime, kako je Hrvatska išla prema Briselu mnogo manjih političkih stranaka je jednostavno zbrisano sa političke scene. Neki su doslovno nestali, a drugi se pridružili u tabore HDZ-a i SDP-a. Nekoliko zadnjih godina javlja se treća opcija. To je na prošlim izborima bio Živi zid sa politikom suverenizma ljevičarskog predznaka i sa snažnom kritikom liberalnog kapitalizma, posebno kapitalizma na balkanski način. Sada na sceni je Škoro, prvo kao predsjednički kandidat na izborima ove godine te kao predsjednik stranke koja sa pozicija desnice pokušava uzdrmati etablirane političke elite.
Etablirane elite kao profesionalni političari
Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Zoran Milanović, Ivo Sanader, Joško Klisović, Goran Jandroković, Orsat Miljanić, Davor Ivo Stier, Bianca Matković, Miro Kovač i mnogi drugi, kao okosnice hrvatske politike zadnjih decenija, imaju zajedničku nit. Svi oni su od sticanja hrvatske nezavisnosti radili su u ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske i to ne slučajno, već pomno izabrani od strane državnog vrha. Naime, hrvatski diplomata Ivan Šimonović je ministru vanjskih poslova Hrvatske Mati Graniću predstavio program svojevrsnog lova na najbolje studente u Hrvatskoj, pisali su svojevremeno Jutarnji list i Večernji list. Granić je ideju prihvatio, a u narednim godinama u to ministarstvo su došli mnogi koji su imali zadatak da rastu zajedno sa hrvatskom diplomatijom. U državnu upravu kooptirani su i stranački kadrovi svih tih godina.
Na taj način za nekoliko godina Hrvatska je dobila kadrove koji su bili spremni za različite funkcije, pa su za kratko vrijeme iz iste grupe ljudi izabrani predsjednici, premijeri, predsjedavajući Sabora, ministri vanjskih poslova, članovi Sabora i Parlamenta EU, predstavnici u Evropskoj uniji i NATO savezu, zatim diplomati i državni činovnici.
Ta bliskost tada uspostavljena u narednim godinama je postala sve vidljivija. Bitne razlike koje su u politici imali, recimo, Franjo Tuđman i Stjepan Mesić odnosno Ivica Račan, danas su „ispeglane“ do te mjere da je onima koji ne prate hrvatsku političku scenu vjerovatno teško razlikovati stranačke dresove kod pripadnika dvije najjače partije. Televizijska debata premijera Plenkovića i lidera SDP-a Bernardića protekle sedmice je to temeljito i pokazala. Razlike dvije stranke su u suštini minimalne, a uz nekoliko ličnih uvreda debata je više ličila na zbrajanje grešaka druge strane, nego na dva suprostavljena programa desnice i ljevice. Plenković i Bernardić su pokušali u gotovo dva sata debate pokazati ko je napravio više grešaka u proteklim godinama, precizno iznoseći različite statističke podatke koji njihov nastup čini uvjerljivim.
U suštini, obje stranke žele nastaviti aktuelni kurs politike, vješto upravljajući krizama koje se periodično pojavljuju i na taj način nastaviti dominaciju dvije stranke koje postojećem sistemu političkih i društvenih odnosa u Hrvatskoj ne vide nikakvu alternativu i o tome čak i ne debatuju, a problemi običnih građana nemaju značajniji tretman i precizna rješenja. Recimo, glavno pitanje današnje Hrvatske je masovni odlazak stanovištva iz te države. HDZ i SDP nemaju niti jedan sveobuhvatan program kako prekinuti tu pogubnu praksu koja će, ako se nastavi ovim tempom, dovesti u pitanje i održivost državnog sistema, jer tamo gdje nema ljudi nema niti države. Međutim, etablirana elita vješto će izbjeći razgovore o ovoj temi, kao da se radi o problemu neke druge države.
Periodične krize, nacionalistički ispadi pojedinaca ili grupa, verbalni okršaji sa zvaničnicima iz Srbije i poneka afera pojedinih ministara popuniće medijski prostor do sljedećih izbora. Ta prepucavanja sa zvaničnicima iz Srbije uvijek dolaze u vremenu izbora, a okidač može biti izjava nekoga iz Beograda, fudbalski navijači ili otvaranje tema o Drugom svjetskom ratu i ratovima devedesetih.
Škoro i lovci na komuniste
Ovakva politička scena u Hrvatskoj neminovno izaziva pojedince, ili grupe, da ponude nešto drugačije od postojećeg. Pojava Živog zida završila je neslavno, a stranka je u slobodnom padu. Jedan izborni ciklus je liderima te stranke bio dovoljan da izgube sjajnu priliku i veliku podršku hrvatskih glasača, posebno onih mlađih koji su budućnost Hrvatske. U jednom trenutku, ankete su pokazivale, Živi zid je bio popularan koliko i SDP. Nezadovoljne u Hrvatskoj, koji je mnogo, ovaj put okuplja Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret.
Škoro je stranku osnovao krajem februara ove godine, nakon što je prethodno napravio zapažen rezultat na predsjedničkim izborima na kojima je pobijedio Zoran Milanović. Za samo nekoliko mjeseci Škoro je skupio oko sebe, kako ih sam naziva, „domoljube“ i „suvereniste“, a u suštini se radi o ljudima koji su nezadovoljni politkom HDZ-a o odnosu prema ratu devedestih, Drugom svjetskom ratu, abortusu, homoseksualcima, migrantima, susjedima i drugim pitanjima o kojima traje žestoka rasprava u Hrvatskoj, ali i u drugim državama. Recimo, pitanje istospolnih brakova, usvajanja djece od strane istospolnih brakova, abortus, uloge crkve i slična pitanja teme su oko kojih većina društava nikada ne nalazi zajednički jezik. Škoro je oko sebe okupio one koje u ostatku Evrope zovu desnicom ili čak ekstremnom desnicom.
Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Ante Prkačin, Davor Domazet-Lošo, Hrvoje Zekanović, Željko Sačić, Ivan Penava, Ruža Tomašić, Stjepo Bartulica, ratni zločinac Dario Kordić kao i mnogi drugi koji ranije nisu bili članovi niti jedne stranke, dio su Domovinskog pokreta, ili su iskazali podršku istom javnim nastupima, ili pravljenjem koalicije. Teme koje zanimaju pomenute su različite. Od ekonomskih pitanja, preko želje da se sa vlasti uklone SDP i HDZ, pa sve do ljudi koji u komunizmu i Jugoslaviji vide uzroke problema današnje Hrvatske. Jedan od njih je i general Željko Glasnović, dobro poznat u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini gdje je obavljao važne funkcije kao general Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Glasnović je nosilac nezavisne liste u izbornoj jedinici za dijasporu (koja obuhvata i BiH), a podršku mu je dao Škoro i njegova stranka.
„Kultura smrti, apatija kao novi ateizam, jednopartijski mudovez, jednopartijski karakteri, Stevan Mesić, krkani, boljševički sotonisti, pederluk, ekofeministi, glodavac koji iskače iz rupe, prerijski ćuko, anacionalni kadrovi, sociopati, tikve glave, AVNOJ face, sektaši, nasljednici tifusara, nasljednici najubojitije ideologije u povijesti čovječanstva, boljševički sotonizam koji je iznjedrio rodnu zbunjenost i napad na obitelj, mentalni Jugosloveni, peder parade, antifa krkani, genetski anarhisti“, samo su neki od neprijatelja Glasnovića. Sve ovo, ali i mnogo drugoga, Glasnović je izgovorio u televizijskoj emisiji koja traje kraće od sat vremena. Glasnovićevi pozivi za reformu izbornog zakona u Hrvatskoj, zakona o lustraciji, boljeg položaja bivših vojnika i njihovih porodica i boljih veza Hrvatske i iseljeništva ostaju u sjeni govora nabijenih teškim kvalifikacijama njegovih političkih protivnika.
Tuđman i današnja Hrvatska
I u ranijim istupima generala Glasnovića, kao i nekih drugih iz Domovinskog pokreta, provlači se jedna nevjerovatna teza. Naime, po njima Hrvatskom i danas vlada tajna jugoslovenska policija UDBA, komunisti i danas vladaju preobučeni u stranačke dresove, velikosrpske ideje pokreću hrvatske političke tokove, a komunizam je trajno preoblikovao hrvatskog čovjeka. Ti ljudi su proveli kriminalnu privatizaciju u Hrvatskoj, raselili ljude, posvađali dijasporu i maticu, zaboravili su Hrvate u BiH, ponizni su prema Srbiji i izdali su hrvatske borce. Pri tome, bivši komunistički general i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije krivac. Njega se i danas slavi, a u jednom spotu Domovinskog pokreta Tuđman i Škoro su predstavljeni kao prirodan slijed jedne političke ideje.
Djeluje nevjerovatno da Tuđman nije znao kako je, recimo, obavljena privatizacija u Hrvatskoj, šta se desilo sa Srbima iz Hrvatske ili kako su bosanskohercegovački Hrvati bili preseljeni sa svojih ognjišta u različite dijelove Hrvatske i BiH. Ta teza neodoljivo podsjeća na toliko puta prepričanu priču, koja služi kao ilustracija odnosa vođe i naroda, kada vojnici SSSR-a u Ukrajini uzimaju ljetinu od seljaka, a uplakana žena govori „da samo vidi drug Staljin šta nam rade.“
Kakva je uloga EU i NATO saveza u današnjoj Hrvatskoj, ako tamo vladaju jugoslovenski komunisti i srpska tajna služba, pitanje je koje niko od novinara u Hrvatskoj nije postavio zagovornicima ove sulude teze.
Škoro kao papa Franjo?
Sa druge strane, Škoro pokušava, u stilu iskusnih političara, svoju biračku bazu proširivati u svim smjerovima. Većina njegovih nastupa je umjerena i vjerovatno mnogim građanima u Hrvatskoj djeluje kao osvježenje nakon desetljeća u kome se raspravlja ko je gore vladao državom, HDZ ili SDP. U jednom televizijskom intervjuu, Škoro je imao nekoliko veoma zanimljivih opservacija i orginalnih odgovora o svom političkom programu. Škoro je tada rekao da on nije niti lijevo niti desno, jer je ta podjela zastarjela. Sebe je definisao kao desničara kada se govori o hrvatskoj državi, nacionalnom interesu i suverenitetu, a kao ljevičara kada se govori o radničkim pravima i socijalnim davanjima jer je vjernik kršćanin. Zatim je postavio pitanje „da li je papa Franjo lijevo ili desno“ i konstatovao da je on tamo „gdje je papa“ te zaključio da je „prosječan“ pripadnik hrvatskog naroda.
Škoro je zatim izjavio da nije klasičan političar „odgojen u političkom inkubatoru“, vjerovatno ciljajući na vodstvo HDZ-a i SDP-a, već je njegov cilj da mijenja Hrvatsku uz korištenje referenduma na kojem će se građani očitovati o svim važnim pitanjima. Škoro traži i poresku reformu, reformu javne uprave, reformu ekonomije u cijelini, promjenu izbornog zakona, ali u svom programu navodi nekoliko besmislica, poput „domoljublja“, ili „promicanja nacionalnog ponosa“, a što može značiti bilo šta.
Međutim, program Domovinskog pokreta i stručni ljudi koje Škoro nudi, ipak nisu garancija za uspjeh na izborima. Koketiranje sa ustaštvom, slavljenje tog režima i osuda komunista i antifašista, ipak su prva asocijacija na Domovinski pokret za mnoge glasače. Ide se čak i dalje od toga, pa se ratove devedesetih često predstavlja kao nastavak Drugog svjetskog rata, a na jednoj strani su komunisti i Srbi, dok su na drugoj strani domoljubi. Ova implicitna poruka može se primjetiti u gotovo svakom javnom nastupu pojednih članova Domovinskog pokreta, koalicionih partnera i simpatizera stranke. O tome koliko je to pogubno za Hrvatsku i hrvatski narod, ispisani su nebrojni članci i knjige u Hrvatskoj i BiH.
Postizborna matematika
Različite ankete koje se provode u Hrvatskoj govore da niti jedna strnaka neće imati nadpolovičnu većinu da formira vlast. Pretpostavlja se da će SDP partnere tražiti u svim stranakama osim HDZ-a i Domovinskog pokreta, a HDZ u svim ostalim. Miroslav Škoro bi mogao postati ključni faktor u sastavljanju u nove vlade, a vlastito profiliranje kao nekoga ko nije niti lijevo niti desno, može biti odlična podloga za koaliranje pod uslovima koje sam postavi. Hrvatski analitičari predviđaju da su moguće i vlade SDP-a ili HDZ-a sa manjim strankama koje možda uđu u Sabor, ali te većine bi bile blizu granice od 76 od 151 poslanika koliko taj parlament broji članova.
Neki tvrde da su mogući i ponovljeni izbori jer se neće moći formirati većina u parlamentu. Ponovljeni izbori najviše odgovaraju HDZ-u i SDP-u jer imaju infrastrukturu i novac za kampanje bilo koje vrste, za razliku od drugih učesnika izbora.
Međutim, poslije ovih izbora ostaje glavno pitanje da li je Škoro prolazni fenomen na političkoj sceni, ili se radi o stranci koja će jačati u narednim godinama, uzimajući, prije svega, glasače HDZ-a. A pitanje snage HDZ-a u Hrvatskoj je najvažnije pitanje hrvatske politike zadnjih trideset godina, jer ovisno o njihovoj snazi/slabosti svi ostali su tražili vlastite pozicije na političkoj sceni.
Comments