Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću brine mnoge, ako ni zbog čega drugog onda zbog njegovog neobičnog načina vođenja politike i komunikacije sa saveznicima, neprijateljima i sa javnošću. Ali da li bi njegov dolazak na vlast značio radikalnu promjenu američke politike?
Foto, ilustracija: Kačket koji nose pristalice Donald Trumpa
Posljednjih godina američka politika se mijenja. Promjene su došle i do Bijele kuće, institucije koje je decenijama imala veoma važnu ulogu za američki imidž u svijetu. Javni nastupi američkih predsjednika, njihovo pojavljivanje u javnosti, stil i maniri, bili su do detalja planirani. To se promjenilo onoga trenutka kada je u Bijelu kuću ušao milijarder, showman i čovjek u kome su milioni ljudi vidjeli spasioca, od kojih su neki konzervativci i vjernici. Osnažen titulom predsjednika i vođenjem najveće svjetske sile, Trump je postao problem i za najbliže saradnike.
Da je Trumpa teško kontrolisati i predvidjeti njegove poteze, čak i onda kada radi uz prisustvo svojih saradnika, govori i primjer likvidacije iranskog generala Qasema Soleimanija u Bagdadu 3. januara 2020. godine. Prema američkim medijima, Trumpovi saradnici su predsjedniku ponudili više opcija kako poslati poruku Iranu, odnosno kako odgovoriti na djelovanje generala Soleimanija. Trump je tada izabrao onu najopasniju – likvidaciju dronom zvaničnika druge države.
Žestok iranski odgovor, raketiranje američkih baza u Iraku, po logici stvari trebao je biti korak ka eskalaciji, odnosno daljnji okršaj dvije vojske, jer ne dešava se svaki dan da neko razara američke baze. Ipak, do vojne eskalacije nije došlo, vjerovatno usljed toga što je u Trumpovom okruženju bilo onih sa „hladnom glavom“ i sposobnošću predviđanja šta bi takav konflikt značio i koliko bi nanio štete američkim interesima na Bliskom istoku.
Trumpov način vođenja države, kao da se radi o vođenju neke kompanije koja treba munjevite i rizične poteze svog vlasnika ili menadžera, pokazao je i u vođenju ekonomske politike, gdje bi se to najmanje očekivalo za čovjeka koji decenijama posluje sa ljudima iz cijelog svijeta. U rekordnom roku povukao je Sjedinjene Države iz važnih ekonomskih ugovora koji su Washingtonu decenijama davali važan alat za djelovanje u drugim krajevima svijeta, otvarajući prostor za druge velike ekonomske sile, prevashodno za Kinu.
Prema svjedocima, Trump je od njemačke kancelarke Angele Merkel tražio više puta na istom sastanku da dvije države potpišu sporazum o trgovini, što je ona više puta odbijala objašnjavajući da je njena država dio Evropske unije i da Washington ugovor treba potpisati sa čitavim blokom.
Trump kao političar i odnos prema saveznicima iz NATO-a
Ovakvi potezi američkog predsjednika plašili su i najbliže saveznike, a trenutak kada na samitu NATO-a odguruje crnogorskog premijera Duška Markovića otvorio je pitanja njegovog odnosa prema drugim stranim zvaničnicima, čak u stvarima koje su nezamislive za takve formate sastanaka, poput diplomatskog protokola, pristojnosti, poštivanja druge strane i poruke koje se šalje saveznicima iz vojnog saveza koji zbog vas trebaju ići u rat.
Ipak, Trumpova politika prema NATO-u i Kini su neke od rijetkih politika koje su imale uspjehe i koje je nastavio njegov nasljednik Joseph Biden.
To je dokaz da, daleko od očiju javnosti, unutar američke administracije, baš kao i svake druge, imaju ljudi koji neke stvari ne prepuštaju onima koji su tu s kratkim mandatom. Čuveni njemački sociolog Max Weber je takve stvari pripisivao birokratiji i njenoj snazi da se odupre promjenama, nekad i samovoljno, a danas mnogi koriste termin „duboka država“.
Posljednjih sedmica mnogo se citira Trumpov govor na predizbornom skupu u Južnoj Karolini, odakle je još jednom poručio Evropljanima da zaštitu moraju platiti, ili ulagati u odbranu u skladu sa obavezom članica NATO-a koje moraju odvajati dva posto svog bruto društvenog proizvoda za takve namjene, u protivnom Washington ih neće braniti od Rusije.
Trumpova poruka iz Južne Karoline za neke je krunski dokaz da će Trump razoriti NATO u svom drugom mandatu, ako ga osvoji budući da protiv sebe ima medije, establišment, nevladine organizacije, dio „njegovih“ republikanaca i optužnice koje mu prijete da ga odvedu u zatvor na doživotnu robiju. Međutim, činjenice pokazuju drugačije – u Trumpovom mandatu krenulo je masovno naoružavanje evropskih saveznika, a što je ruska invazija na Ukrajinu i Bidenova politika širenja NATO-a dodatno unaprijedila. Prije Trumpovog mandata, Sjedinjene Države su izdvajale mnogo novca za odbranu Evrope i u tome bile gotovo usamljene, osiguravši saveznicima stabilnost i mogućnost da se ekonomski razvijaju.
U toku mandata Trumpa i Bidena 18 od 32 članice NATO-a su ispunile zadati cilj izdvajanja za odbranu. Od juga do sjevere Evrope, Grčka, Rumunija, Mađarska, Slovačka, Poljska, Litvanija, Latvija, Estonija i Finska, sve članice na istočnom krilu NATO-a, osim Bugarske koja je na putu da to postigne, već izdvajaju famoznih dva posto. Nedavno je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg rekao da se već sada mora razmišljati o dva posto kao donjoj granici. Predsjednik Poljske Andrzej Duda je prošle sedmice, pred sastanak sa Bidenom u Bijeloj kući, izjavio da njegova država traži da članice NATO-a izdvajaju za odbranu najmanje tri posto svog BDP-a.
Dakle, Trumpove prijetnje i Bidenove lijepe riječi oživjele su NATO nakon što je bio „klinički mrtav“, kako je to formulisao francuski predsjednik Emmanuel Macron, a što je na svojoj koži osjetila Rusija čiji su vojnici došli pod udar najsavremenijeg oružja Zapada, odnosno Vladimir Putin i drugi ruski zvaničnici koji su diplomatski izolovani iz Evrope i drugih dijelova svijeta.
Aktuelni trendovi govore da se evropske države brzo naoružavaju, da je primarni dobavljač oružja i oruđa Washington, što je svakako vijest koja raduje Bidena, Trumpa, američke kompanije i zvaničnike. Ukoliko se taj trend nastavi zašto bi ga neko iz Washingtona prekinuo? Da li bi se tog silnog novca odrekao moćni američki lobi proizvođača oružja, kojeg neki optužuju da je preko američkog potpredsjednika Dicka Cheneya Washington gurnuo u afganistanski i irački rat.
Drugi primjer zajedničkog napora Trumpa i Bidena je slučaj Kine. Bivši predsjednik je snažno i glasno započeo, a aktuelni nastavio temeljito i tiho, sistematsko kažnjavanje Kine uvodeći razne sankcije. Prošli mjesec američki mediji su javili da je prvi put u posljednjih dvadeset godina Meksiko prestigao Kinu kao država iz koje su Sjedinjene Američke Države kupile najviše dobara. Dakle, sankcije su dale rezultat i Bidenova administracija nije najavila da će taj trend zaustaviti.
Trumpov novi krug
Mogući povratak Trumpa, s pravom, plaši mnoge širom svijeta, dok ga drugi sa nestrpljenjem očekuju. To se posebno odnosi na Izrael koji je bio u vrhu liste prioriteta Trumpove administracije, pa su lične veze premijera Benjamina Netanyahua i jevrejskog biznismena i Trumpovg zeta i savjetnika Jareda Kushnera bile dodatni podsticaj takvoj politici.
Njegova nepredvidivost sigurno plaši Moskvu i Peking. Ako je mogao likvidirati Soleimanija, važnog iranskog zvaničnika i omiljenju ličnost kod miliona šiita širom Bliskog istoka, ko može garantovati da ne bi likvidirao ruskog vojnika u Ukrajini? Neki vjeruju da je jedan od razloga zašto Rusija nije napala Ukrajinu ranije, upravo Trump u Bijeloj kući, odnosno njegova nepredvidivost. Njegove izjave da Putin nije napao nikoga dok je on bio u Bijeloj kući, kao i izjave da će brzo okončati rat u Ukrajini, ovu postavku čine još zagonetnijom i opasnijom. Drugim riječima, ko bi se usprotivio njegovim zahtjevima i nakon toga bio siguran da Trump neće povući naredni potez?
Način na koji je Trump vodio politiku sigurno ne zvuči kao ubjedljiva garancija saveznicima da će Washington i dalje predvoditi Zapad kako to trenutno radi Bidenova administracija. Ali bilo bi i pogrešno vjerovati da će sve svoje predizborne najave ostvariti ako se dokopa Bijele kuće.
Naprosto, Trump je odlučio kontrirati Bidenu u svim njegovim politika, barem javno. Izolacija iz glavnih američkih medija, pored Trumpov neobičnog stila, sigurno dijelom uslovljava i njegove nastupe. Jedan od načina za razbijanje medijske izolacije su skandali i teške riječi, a što Trump redovno praktikuje. Uspavani, usporeni i nakrivljeni Joe, samo su neka od imena koje je koristio za aktuelnog predsjednika, tvrdeći da mentalno nije sposoban za obavljanje dužnosti, skandal je sam po sebi i američke predsjedničke utrke ne pamte takve incidente. U svrhu širenja svog narativa, oktobru 2021. godine osnovao je vlastitu društvenu mrežu pod nazivom Istina (Truth) kao alternativu Facebooku i Twitteru, a koja izgledom i načinom rada podsjeća na ovu potonju.
Povrh toga, svi američki predsjednici u svom prvom mandatu, tražeći reizbor od prvog dana u Bijeloj kući, posvete se domaćim temama, pa bi Trump (77) upao u sukob sa mnogo protivnika koje je dobio u posljednjih osam godina. Neki tvrde da je spreman i na lične osvete, što bi svakako pokrenulo obračune kod kuće koji bi zaokupili pažnju i snagu čovjeka u ozbiljnim godinama.
Na vanjskom planu, pored pitanja Ukrajine, Trump bi morao dati prioritet Kini, što se otvoreno zagovara još od Baracka Obame, iako su o tome američki naučnici još ranije ispisali bezbroj knjiga i studija. Kina je, odnosno američka pacifička politika, vjerovatno najsveobuhvatnija operacija obuzdavanja i nadmetanja koju bi Washington morao provesti. Američki zvanični dokumenti kažu da je Kina najveća prijetnja američkoj hegemoniji i da je jedina sila koja ima kapacitete da tu premoć Washingtona ospori. U takvim okolnostima teško je vjerovati da bi Trump želio izgubiti saveznike u Evropi, posebno sada kada rade ono što je od njih tražio u prvom mandatu.
Oni koji vjeruju da bi se Trump u rekodrnom roku mogao pomiriti sa Putinom trebaju računati da je u odnosu na njegov prvi mandat geoplitika Evrope bitno izmjenjena. Švedska i Finska su postale članice NATO, a sankcije koje su uvedene Moskvi od strane Zapada ostaće još dugo godina, bez obzira šta Trump mislio o tome. Primjera radi, neke američke sankcije može poništiti samo onaj koji ih je i donio – dakle, američka zakonodavna tijela. Obzirom na američki politički sistem, može se desiti da Trump nema kontrolu nad tim tijelima. Pored toga, treba imati na umu da je odnos prema Moskvi u Sjedinjenim Državama kompleksno pitanje i da tradicionalno postoje različita viđenja kako se nositi sa Rusijom.
Ipak, Trumpov ulazak u Bijelu kuću ne bi bio bez posljedica i mnoge promjene bi se desile, posebno na domaćem planu, jer bi vjerovatno ušao u obračun sa politikama protiv kojih se bori i sad, kao što su nelegalne migracije, zelena agenda, te pokrenuo deregulaciju tržišta i smanjenje poreza za najbogatije, pokušao ukinuti ostatake socijalne države u Sjedinjenim Državama na čijem su održavanju radili Obama i Biden, obračunati se na medijima i društvenim mrežama…
Na vanjskom planu sigurno bilo bi promjena, jer današnji svijet se ubrzano mijenja i promjene kao takve su neophodne. Svi oni koji vjeruju da bi sa Trumpom u Bijeloj kući započela faza mira, jer kako kažu njegove pristalice „Trump ne pokreće ratove“, trebaju se sjetiti pomenutog napada u Bagdadu, raketiranja Sirije i njegovog priznanja da je o tome obavjestio kineskog predsjednika Xi Jinpinga dok su jeli „najbolji dio torte“. Trumpova nepredvidivost sigurno ne raduje ni američke saveznike ni američke neprijatelje i zbog toga će mnogi od njih priželjkivati Bidenovu pobjedu.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal