Godina masovnih protesta u Srbiji: Vučić je imao dozvolu Zapada da Srbijom vlada kako želi

Prije četiri dana Srbija je obilježila prvu godišnjicu pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Tada je život izgubilo šesnaest osoba, a sudski proces o tome ko je odgovoran za tu tragediju i dalje traje. Ali, protesti su pokrenuli političke procese koje Zapad ne može ignorisati.

Foto: Detalj s protesta u Beogradu

Prvog novembra prošle godine Srbija je još jednom zavijena u crno. Nakon dva pokolja, u školi u Beogradu i u selima kod Mladenovca, Srbija je opet oplakivala žrtve. U Novom Sadu život je izgubilo četrnaest ljudi, da bi se broj kasnije povećao na šesnaest. To je bio povod za proteste s kojih je traženo da se odgovorni za tragediju sudski kazne. Vlast je odgovorila omalovažavanjem i pokušala čitav slučaj zataškati raznim trikovima.

Na ulice su prvo izašli studenti, a protest se za nekoliko mjeseci pretvorio u narodnu pobunu. Pored traženja odgovornosti za pad nadstrešnice, građani su od protesta do protesta iznosili razne zahtjeve. Svaki novi protest, a bilo je i onih na kojima su bile stotine hiljada ljudi, porađali su nove zahtjeve, dok su paralelno rasli policijska brutalnost i pritvaranja demonstranata pod raznim izgovorima. Neki su kažnjeni teže nego oni privedeni zbog pada nadstrešnice.

Ono što je srbijanske građane posebno zaboljelo jeste da je vlast predsjednika Aleksandra Vučića razbijala proteste uz pomoć, kako ih opozicija i demonstranti zovu, „batinaša“ - ljudi s kriminalnim dosjeima, koji brane prostorije vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), državne institucije, prebijaju demonstrante, zavode red po sportskim priredbama, blokiraju ulice, ojačavaju policijske kordone...

Šutnja Zapada

Sve ovo se dešavalo uz šutnju Zapada. Evropska unija se uglavnom zadovoljila kritikama u svom parlamentu, a što nikoga ne obavezuje da poduzme bilo kakve poteze. Suštinski, tako je ubijana ideja dijela građana Srbije da bi njihova zemlja trebala postati članica Evropske unije i zasnovati svoju politiku na stavovima koji su različiti od onih koji dominiraju beogradskom politikom više od tri desetljeća - politika koju su vodili Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj.

Takav stav Zapada je legitiman i legalan, ali je višestruko opasan, ne samo za one koji žive u Srbiji. Osim što je Vučić, prema optužbama opozicije i demonstranata, u odgovoru na proteste studenata pokušao izazvati nemire u većinski bošnjačkom Novom Pazaru i slovačkom Bačkom Petrovcu, slične optužbe protiv Beograda vežu se i za događaje u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu.

Tako, na primjer, ovih dana neki terete vlast u Beogradu za nemire u Crnoj Gori - gdje su podivljale mase gonile po ulicama državljane Turske, a iz Prištine poručuju da je na kosovskoj strani granice ranjen i kidnapovan kosovski državljanin i etnički Srbin kojem se ljekari u Nišu bore za život. Taj incident umnogome podsjeća na smrtonosne događaje kod pravoslavnog manastira Banjska u septembru 2023. godine, koji do danas srbijanski sudovi nisu riješili.

Takav način upotrebe raznih grupa podsjeća na devedesete godine prošlog vijeka, kada je zvanični Beograd na hrvatska, bosanskohercegovačka i kosovska ratišta slao vojnike, policiju i kriminalce skrivene pod velom „dobrovoljačkih“ jedinica. Kasnije je i na sudovima dokazano da su ta lica radila za javne i tajne srbijanske službe. Po priznanju haškog osuđenika i „četničkog vojvode“ Vojislava Šešelja, kod kojeg je Vučić u Srpskoj radikalnoj stranci stjecao političko iskustvo prije nego će formirati SNS, Miloševićeva vlast je naoružavala njegove „četnike“ kojima se pripisuju zločini u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i kasnije na Kosovu.

Ako je tokom raspada Jugoslavije Zapad mogao tvrditi da nije bio upućen u rad njenih tajnih službi, a koje su decenijama uspješno djelovale širom svijeta, danas to nije moguće reći. Zapad je stavio pod kontrolu gotovo sve segmente društva u državama nastalim raspadom Jugoslavije. To implicitno znači da je Zapadu jasno na koga se Vučić oslanja, čak i dok regiji prijete sukobi i dok novcem Zapada kupuje rusko i kinesko oružje.

Izražavanje „zabrinutosti“ zvaničnika sa Zapada došlo je u fazu kada ljudi o tome na društvenim mrežama govore kao o lošoj šali, uvjereni da je Evropska unija u politici prema Srbiji napustila norme koje važe za njene članice, zaboravila sve vrijednosti koje agresivno zagovara na međunarodnoj sceni i okrenula se realpolitičkom djelovanju u svom dvorištu.

Godišnjica događaja koji je podijelio Srbiju

Obilježavanje prve godišnjice pada nadstrešnice u Novom Sadu bilo je dostojanstveno. Studenti i građani su došli iz raznih dijelova Srbije, uprkos tome što je bio zakrčen saobraćaj prema Novom Sadu. Kao i kod ranijih velikih protesta u proteklih dvanaest mjeseci, prekinut je željeznički saobraćaj, dojave o postavljenim bombama paralisale su neke institucije, a ceste su bile zakrčene.

Ipak, desetine hiljada ljudi su odale počast nastradalim. To je istovremeno šokiralo i uplašilo Vučića, koji se izvinjavao za svoje ružne riječi koje je uputio demonstrantima u proteklih godinu dana, a u danima prije i poslije toga nastavio s vrijeđanjem tih isti ljudi. Takva reakcija pokazuje da mu je bilo važno da taj skup ne prođe onako kako je prošao, jer su jedan od zaštitnih znakova Vučićeve politike veliki skupovi na kojima se slave njegovi uspjesi.

Skupovi koje organizuje Vučić, koristeći stotine autobusa da iz Srbije i okolnih država dovede ljude, više nisu masovni kao ranije. To možda znači da se dio Vučićeve biračke baze umorio ili da njegova stranka taktizira s ovim aktivnostima, štedeći resurse za nove bitke.

Protesti protiv Vučićeve vlasti ne jenjavaju, iako je umor prisutan i na toj strani. To što je počela školska godina u mnogim obrazovnim institucijama, nakon višemjesečnog štrajka, važna je pobjeda za vlast, ali ne i konačni trijumf nad pobunjenim građanima.

Pojedina istraživanja javnog mnijenja u Srbiji, prema pisanju tamošnjih medija, pokazuju da je Vučić ušao u fazu kada nastoji da održi svoje biračko tijelo, jer više nema gdje tražiti nove birače. Ako uspije da zadrži svoje biračko tijelo to će mu omogućiti da i dalje bude dominantna ličnost na političkoj sceni, jer ne postoji niti jedna druga ličnost koja ima približno takvu podršku.

To znači da će se obračun s pobunjenim građanima nastaviti na dosadašnjim linijama i da će jedna od dvije strane prevagnuti - jer vlast ne želi da popusti, pošto je postalo očito da se ne mogu približiti u stavovima. Poraz studenata i ljudi koje okupljaju znači da bi mnoge od njih Srbija mogla izgubiti, budući da bi zbog represije mogli napustiti svoju domovinu.

Nakon što su stotine hiljada mladih i školovanih ljudi napustili Srbiju tokom devedesetih godina, ne želeći da učestvuju u Miloševićevim ratovima, sada bi poraz demonstranata mogao biti novi udarac ideji da zvanični Beograd prestane biti prijetnja svojim i građanima susjednih država. Takav scenarij neminovno vodi jačanju politika koje su izašle ispod šinjela Miloševića i Šešelja.

Zapad politikom prema zvaničnom Beogradu može odrediti da li će ljude koji žele promjene ostaviti u Srbiji ili će im otvoriti svoja vrata kao i ranijih godina. To što je Srbija dovedena u situaciju da svaki ishod ovog političkog okršaja bude poraz, isključiva je krivica zvaničnog Beograda, odnosno onih koji tamo vladaju od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---