Izazovi za Bidena - SAD, Kina i susjedi: Strah pokreće sve
U prvom dijelu feljtona osvrnuli smo se na Bidenov dolazak na vlast i njegov pokušaj da popravi ono je Donald Trump krivo uradio. Povratak SAD kao sile koja vodi, što je Emmanuel Macron opisao kao „kooperativnog lidera slobodnog svijeta“, desio se i na kineskim granicama, odnosno pred obalama najmnogoljudnije zemlje svijeta. Danas ćemo se govoriti upravo o tome zašto je Južno kinesko more postalo toliko važno i kako izgleda američka politika na Pacifiku
U našim medijima često prevladava narativ da je Kina država koja ne koristi vojnu silu i koja se uvijek zalaže za mirno rješavanje sporova u međunarodnoj areni. Tom narativu se pripisuje i „strpljenje“ koje ima ta država kao nasljednik čitave jedne civilazcije. Kinesko strateško mirovanje, kako ga takve analize vide, proizilazi iz interpretacije da Kina ima „drugačije shvatanje vremena“ i da igra na nezamislivo duge staze. Međutim, stvar je bitno drugačija i odmah recimo da to nije tačno, barem ako pitamo kineske susjede.
Naime, decenijama traje sukob Kine i drugih država za Južno kinesko more. Peking drugim državama ne priznaje gotovo nikakva prava u Južnom kineskom moru, a zahtjeve Vijetnama, Filipina, Malezije ili Bruneja ne uzima u obzir, čak ni onda kada međunarodni sudovi (slučaj Filipini protiv Kine) drugim državama daju za pravo. Kina, štiteći svoje interese, odustane od mirnog rješavanja sporova i beskonačno dugog čekanja i reaguje – izgradi umjetne otoke na koje smjesti brodove, avione, raketne sisteme... Tada pomenute države mogu samo da prihvate postojeće stanje. Govoreći o ovome slučaju, bivši filipinski predsjednik Rodrigo Duterte je ustvrdio da od pomenute presude nema koristi i da je Kina ne priznaje, pa stoga njegova zemlja presudom ne dobija ništa. Sličan pristup Kina ima i u Istočnom kineskom moru, u odnosu sa Japanom, gdje prisvaja otoke Senkaku koje naziva Diaoyu Dao.
Peking želi da ono što druge države vide kao svoje teritorijalne ili međunarodne vode, odnosno kao svoju ekonomsku zonu, pretvori u svoje unutrašnje pitanje.
Zbog toga su SAD više nego poželjne u ovome dijelu svijeta. Strah od Kine natjerao je čak i Vijetnam da se približi SAD i počne od njih kupovati oružje, primati američku mornaricu i američke zvaničnike. Vijetnam i Kina, iako obje nominalno komunističke države, imaju burnu prošlost, pa čak i rat oko granice 1979. godine. Za Washington kineske mape o razgraničenju ne važe i najveći dio Južnog kineskog mora oni vide kao međunarodne vode u kojima slobodno plove, odnosno pokazuju Kini ko je još uvijek najveća svjetska sila. Dolaskom Bidena na vlast SAD su potpisale važne sporazume sa Japanom, Indonezijom, Singapurom, Filipinima, Tajvanom, Australijom i sa namjerom da Indiju uključe u obuzdavanje Kine. Biden pravi široki front država koje su u strahu od Kine spremne da, pod okriljem SAD, Pekingu pruže otpor gradeći svoje mornaričke, vojne i druge kapacitete.
Cilj borbe za kontrolu nad Južnim kineskim morem koje je drugi najprometniji plovni put na svijetu i kuda se preveze polovina svjetske robe, jeste kontrola Malajskog prolaza i odsijecanje Kine od najvažnjih plovnih puteva prema Bliskom istoku i Evropi, dok Kinine susjedne države žele i dio resursa koji se nalaze u pomenutom moru. Američki nastup u ovom dijelu svijeta, pored pomenutih država, podržavaju i Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Južna Koreja, pa i Njemačka koja je tamo poslala svoje ratne brodove. Zato su mnogi autori zaključili da će američka politika u 21. stoljeću biti, prije svega, okrenuta ka Aziji koja istovremeno postaje centar ekonomske aktivnosti svijeta. Shodno tome, politike velikih sila sudarat će se u Aziji, blizu kineskih i indijskih obala, a okolne zemlje u razvoju će postati poligon za obračun.
U američkim strateškim dokumentima, poput „Bidenove doktrine“, otvoreno se govori o tome. U pomenutom dokumentu na „prijetnju“ iz Kine otpada najveći dio teksta i naziva ju se „najvećim geostrateškim izazovom za SAD“, budući da je to jedina sila koja može „preoblikovati“ međunarodni poredak. Ponašanje SAD prema Kini od dolaska Bidena na vlast to jasno pokazuje. Tako, naprimjer, američka želja da samo za sebe i saveznike zadrži proizvodnju čipova i da iste uskrati Kini, pokazuje da najveća tehnološka sila osjeća strah od kineskog razvoja u polju naprednih tehnologija, a koja bi u jednom trenutku mogla postati i vodeća u svijetu. To isto je pokušavao i Trump koji je uvodio različite vrste sankcija kineskim tehnološkim kompanijama.
Kinesko-američki obračun uz jasna pravila Kini je potpuno jasan američki plan i u skladu s tim djeluje. Primarni kineski partneri u ovom dijelu svijeta su Rusija, Sjeverna Koreja i Mjanmar, a ekonomijom Peking pokušava privući Tajland, Bangladeš, Šri Lanku, Kambodžu, Indoneziju i Filipine, dok po pitanju Tajvana Kina, čini se, drži sve karte na stolu. Jedan od kineskih planova o kojem se govorilo proteklih godina jeste i prokopavanje kanala u Tajlandu, po uzoru na onaj u Panami, čime bi se izbjegao Malajski prolaz i osujetio američki plan blokade. Pored toga, Kina munjevito razvija svoju ratnu mornaricu, a okolne države tu brzinu razvoja ne mogu da prate.
Odatle je njihova procjena da samo uz pomoć SAD mogu zaštititi svoje interese. Kina računa i na to da se sve događa pred njenim obalama i da su SAD relativno daleko. Bidenovim imenovanjem SAD su približile regionu i prve mjesece svog predsjednikovanja, osim Evropi i Izraelu, on je posvetio ovome dijelu svijeta, odnosno kako to Amerikanci zovu Pacifičkoj regiji koja se prostire od njihovih zapadnih granica, do Australije i južnih i istočnih dijelova Azije. Iako se čini da su SAD jako daleko od azijske obale, to nije istina. SAD imaju svoje teritorije širom Pacifika. Američke prekomorske teritorije uključuju ostrva Hawai, Midway, Wake, Howland, Baker i druge, kao i ostrvo Guam gdje su smještene ozbiljne američke snage.
Koliko je Guam važan govori i podatak da je Kina svoju balističku raketu „Dong-Feng 26“ u medijima prozvana i „ubicom Guama“. Ovolika gužva pred kineskim obalama, čemu Peking sam doprinosi jer ne uvažava zahtjeve susjeda, brine različite centre odlučivanja. Sukob i prekid opskrbe svijeta robom za Kinu i iz Kine napravio bi neuporedivo veću ekonomsku krizu nego li je to učinio rat u Ukrajini. Stoga su SAD i Kina postavili određena pravila. Sastanak Bidena i kineskog predsjednika Xi Jinpinga iz novembra prošle godine rezultovao je, prema pisanju kineskih medija, „jasnim pravcem“ odnosa dvije sile kako ne bi „američko-kineski odnosi bili van kontrole“ i kako bi se pronašao način „koegzistencije dvije velike sile“. Tadašnji kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi je sastanak dva predsjednika ocijenio kao „konstruktivan“ i sa „dalekosežnim uticajem“ na buduće odnose, ističući da je pitanje Tajvana najvažnije za Kinu.
Bidenov fokus iz navedenog, a što je samo dio onoga što dvije sile rade, jasno je koliko velika igra se vodi u Južnom kineskom moru i šire na Pacifiku. Američka želja da obuzda Kinu je ono čime se Biden primarno mislio baviti u svom mandatu. U gore pomenutoj Bidenovoj doktrini govori se o zadržavanju prednosti nad Kinom, nikako o uništenju te države. Kineska računica je slična, budući da Kina ne želi slom svog najvećeg ekonomskog partnera, odnosno države koja je zaslužna za kineski ekonomski rast, jer su američke kompanije u tu zemlju donijele napredne tehnologije. Želja za profitom dovela je do toga da su veliki dijelovi SAD ostali bez industrije, a da su daleke kineske provincije postale mjesta proizvodnje modernih tehnologija.
Sadašnja želja Washingtona jeste da se Kina obuzda i pretvori u državu koja slijedi SAD ili barem da ne izaziva američko liderstvo kao što to nije činila decenijama, dok Kina želi smjenu na vrhu svjetskih sila, ali na miran način i uz što manje potresa bilo koje vrste. Međutim, američki saveznici strahuju od sukoba u regiji. Japanski premijer Fumio Kishida je prije šest mjeseci izrazio strah da bi ono što je Ukrajina danas „mogla biti istočna Azija sutra“.
Apeli saveznika iz Azije sigurno su u Bijeloj kući pažljivo saslušani, ali SAD su se još jednom morale vratiti u Evropu kako bi se pozabavile Ukrajinom, starim rivalom Rusijom i najvećim vojnim savezom na svijetu NATO-om. Dva fronta u isto vrijeme, protiv Kine i Rusije, ne raduju Washington, a rat u Ukrajini se nastavlja i nakon gotovo jedanaest mjeseci od svog početka.
U nastavku, 20. januara 2023. godine: Kako je rat u Ukrajini odvukao pažnju SAD sa Pacifika? Kako se to odrazilo na Evropu i NATO? Da li SAD vide Evropu na isti način kao prije početka rata u Ukrajini?
Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba.