Dvije godine Josepha Bidena na čelu SAD: Kakav to svijet želi najveća svjetska sila?
Izbor Josepha Bidena za 46. američkog predsjednika bio je jedan od događaja koji su promjenili Sjedinjene Američke Države, a posebno odnos najveće svjetske sile prema njenim saveznicima. Prije dvije godine Biden je počeo svoj predsjednički mandat. U januaru 2021. godine veliki dio svijeta je sa olakšanjem dočekao njegov ulazak u Bijelu kuću. Bio je to trenutak da se počne sa novom politikom, bitno različitom od one koju je je vodio njegov prethodnih Donald Trump.
Kada je Biden došao na vlast svijet se suočavao sa koronavirusom. Biden je preuzeo zemlju u vjerovatno najtežem periodu za SAD od Drugog svjetskog rata. Milioni ljudi su bili zaraženi koronavirusom, a mnogi su već borbu protiv virusa izgubili. Zemlja je bila podjeljena čak i po mjerama koje su provođenje protiv širenja virusa. To je postalo političko pitanje na kome su se sukobile Trumpove i Bidenove pristalice. U uslovima kada je veliki dio zemlje zatvoren ispašta ekonomija. Dakle, Biden se kod kuće suočavao sa političkom, ekonomskom i zdravstvenom krizom bez presedana. Pitanje koronavirusa izašlo je iz okvira zdravstva i postalo prvorazredno političko, ekonomsko i čak ideološko pitanje, otvorivši niz drugih pitanja, čak i uz sumnje u izborni proces, a što je okončano upadom demonstranata u Kongres.
Biden je morao da misli o čitavom svijetu budući da se nalazi na čelu najveće svjetske sile, a saveznici su očekivali da se SAD vrate kao lider. U ovome feljtonu osvrnućemo se na Bidenovu vanjsku politiku, a manje na unutrašnje američke probleme, svjesni činjenice da je vanjska politika često preslikana unutrašnja politika zemlje. U nekoliko nastavaka pisaćemo o planovima, dometima i učincima Bidenove administracije u Evropi, Aziji, Pacifiku i na koncu se osvrnuti kako je ta politička postavka uticala na balkanske prilike čiji problemi nisu u vrhu vanjskopolitičke agende SAD već decenijama.
Trumpov odlazak
Trumpov način vladanja često je više radovao američke rivale, nego američke saveznike. To se vidi i danas u mnogim analizama koje tvrde da bi sa Trumpom u Bijeloj kući Rusija odustala od napada na Ukrajinu i da ne bi imali sadašnju ekonomsku i energetsku krizu gotovo u čitavom svijetu. U toj pomalo čudnoj postavci mnogi tvrde da bi Trumpov odgovor na taj rat bio potpuno drugačiji – Washington ne bi pomagao Ukrajinu i Rusija bi rat brzo završila. Ne treba ni sumnjati da bi takvo američko ponašanje kod američkih kritičara bilo uzeto kao krunski dokaz da Washington ne štiti i ne pomaže saveznike, što bi ih dalje navelo na zaključak da se svijet promjenio i da SAD više nisu najveća sila.
Taj hipotetički scenario rusko-ukrajinskog rata, čak i kao takav, ima propusta. Sukob koji je uzdrmao čitavu Evropu, na granici NATO-a, morao bi dobiti odgovor SAD. Razlog zašto Rusija nije ranije napala Ukrajinu leži dijelom i u strahu Moskve od nepredvidivog republikanskog predsjednika. Kakav bi Trumpov odgovor bio ako bi Rusija prešla crvenu liniju koju je sam nacrtao? U januaru 2020. godine, nekih 13 mjeseci prije ruskog napada na Ukrajinu, Trump je naredio pogubljenje iranskog generala Qasema Soleimanija u susjednom Iraku. Mediji su pisali da su nadležne službe pred predsjednika stavile tri opcije kako da se odgovori na iransko djelovanje na Bliskom istoku, a da je Trump izabrao po Irance najtežu – likvidaciju visokog iranskog zvaničnika.
Vođenje SAD kako je to radio Trump moralo je biti okončano. To je bila prva Bidenova poruka kada je prije trideset mjeseci krenuo u kampanju. Čim su rezultati izbora bili saopšteni, a koje Trump ni danas ne priznaje, Biden je poslao budućeg državnog sekretara Antony Blinkena da posjeti ključne uporišne tačke američke politike. Uprkos koronavirusu Blinken je prenosio američku poruku saveznicima u Evropi, na Bliskom istoku i Pacifiku.
Bidenova vizija
Čitav Bidenov vanjskopolitički program mogao bi se pojednostavljeno opisati kao borbu za obnavljanje savezništava koje je Trump uzdrmao, jačanje NATO-a u Evropi, očuvanje postojećeg poretka na Bliskom istoku uz jačanje Izraela i obuzdavanje Kine na Pacifiku.
Dolaskom Bidena na vlast Rusija nije bila na listi prioriteta, iako se kod velikog broja američkih političara podrazumjeva sukob sa Moskvom, koja je od 1945. godine opisivana kao jedina prijetnja američkoj prevlasti. Međutim, još od administracije Baracka Obame u kojoj je Biden bio potpredsjednik, bilo je jasno svima onima koji promišljaju američku politiku da se fokus prebacuje na Pacifik, dakle na Kinu.
Prije toga su ispisane nebrojne stranice teksta, ali je Obama o tome govorio otvoreno sa pozicije američkog predsjednika. SAD su se polahko povlačile sa Bliskog istoka kako bi svom silom pritisle Kinu koja je sila u usponu. Taj stav SAD nije bio iznenađujući budući da svjetska historija uči da sila u usponu u nekom trenutku mora izazvati veću silu. SAD naprosto žele bolje pozicije u nadmetanju koje će neminovno doći, a čiji je početak donekle odgodio, ili preoblikovao, rat u Ukrajini koji je blizu svoje prve godišnjice. Cilj SAD nije bio da svojim povlačenjem sa Bliskog istoka, ili iz Evrope, ostave prazan prostor. SAD bi zamjenile njeni saveznici, a o otvorenim pitanjima sa rivalima bi se pregovaralo na jednakim osnovama. Bidenov sastanak sa Vladimirom Putinom u Ženevi u septembru 2021. godine dokaz je tome. Ako se vratimo u to vrijeme, sjetićemo se pomirljivih poruka dva predsjednika i promjene retorike nakon njihovog sastanka kojim je formalno potvrđeno ono što su dvije administracije dogovarale. Nakon Ženeve, a do početka ruske agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. godine, ni pod pritiskom medija Biden nije koristio teške riječi za Putina. Po ulasku u Bijelu kuću Putina je nazivao „ubicom“.
Promjena fokusa američke politike prema Kini može se pratiti u nastupima tri zadnja američka predsjednika. Obama je 2015. godine vidio rivlastvo sa Pekingom u terminima saradnje sa „stabilnom i prosperitetnom Kinom“, Trump im je uveo brojne sankcije na polju ekonomije i tehnologije, a Biden je nastavio tamo gdje je on stao. Može se reći da je jedna od rijetkih tema oko koje se Trump i Biden ne razlikuju jeste želje i upornost da se kineski rast ograniči i zaustavi. Naravno, nastup i pristup dva predsjednika je potpuno drugačiji. Međutim, ne treba imati iluziju da Biden ima bitne razlike sa Trumpom po pitanju Kine. Tako je, na primjer, Trump radio na povlačenju američkih kompanija iz Kine i pokretanju proizvodnje u zemlji prijeteći kaznama, a Biden to radi obećavajući državnu pomoć. Ili, odlučnost SAD, iskazana u vremenu Trumpovog predsjednikovanja, da proizvodnju čipova zadrže samo za sebe, čitavu svjetsku ekonomiju godinama suočava sa problemima. Čipova nedostaje čak i u Njemačkoj.
Bez obzira na sve poteškoće koje će nastati zbog okršaja dvije najveće svjetske ekonomije, saveznici su sa radošću dočekali dolazak Bidena na vlast. To se posebno odnosi na one koji sebe smatraju političkim centrom ili ljevicom, ali i na većinu onih koji su desnica. NATO saveznici su bili sretni da je savez opstao i da je Biden iskazao želju da ga se očuva i unaprijedi što je kasnije krunisano agendom „NATO 2030“. Emmanuel Macron je tada izjavio da su se SAD vratile kao „kooperativni lider slobodnog svijeta“. Boris Johnson je Bidenov dolazak na vlast je opisao kao „veliki dah svježeg vazduha“. Rusija je negodovala zbog planova da NATO ojača, Peking je bio bijesan što je Zapad zajednički poručio da će se suprostaviti narastajućem uticaju Kine. A kineski susjedi su Bidenov izbor doživjeli kao jedinu šansu da se odupru Kini koja ne planira da uvaži njihove zahtjeve u Južnom kineskom moru i na Pacifiku.
U nastavku 13. januara 2023. godine: Kako izgleda američka politika na Pacifiku? Koji su glavni američki aduti u obuzdavanju Kine? Kako je Južno kinesko more postalo jedna od najvažnijih geopolitičkih tačaka svijeta?
Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba.