Još od kada je prije desetak dana napadnuta kosovska policija, počela je operacija „kontrole štete“ koja pokušava da dokaže da zvanični Beograd nije kriv i da se teroristički napad mora čim prije zaboraviti i pretvarati se kao da se ništa nije desilo, a sve u interesu „regionalne stabilnosti.“
Od napada na kosovsku policiju u selu Banjska svjedočimo pokušajima da se od svake odgovornosti oslobodi Aleksandar Vučić predsjednik Srbije i „svih Srba“, kako su mu klicale pristalice.
Da se radi o podvali, pogrešnom i nefer pristupu prema građanima Srbije, Kosova i regiona govori i činjenica da javnost još nema precizna saznanja šta se ustvari desilo u Banjskoj, ko su ljudi koji su se sukobili sa policijom i kako su završili u srbijanskim bolnicama i u medijima šaljući pisma (Milan Radoičić) preko advokata koga kosovski Albanci pamte kao dio pravosudnog sistema koji je u vremenu režima Slobodana Miloševića provodio represiju.
Spašavanje "prozapadnog" Vučića
Spin majstori iz Beograda, dio njih do događaja u Banjskoj regiji se predstavljao kao prozapadni, napad su počeli pripisivati „odmetnutim“ kosovskim Srbima kojima upravlja Radoičić, a drugi dio njih Rusiji koja „ima interes“ da destabilizuje Balkan i odvuče fokus Zapada sa Ukrajine.
Da bi stvar postala još teže shvatljiva građanima Srbije na istim medijima pojavili su se i oni koji tvrde da iza napada stoje Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka i Sjedinjene Američke Države, pa čak i Albin Kurti koji je iscenirao napad da bi okrivio Vučića.
Zanimljivo, nema onih koji pozivaju na ostavke odgovornih, iako su četiri čovjeka izgubila život.
Tako se želi sačuvati zvanični Beograd, odnosno zaštititi politika koja od devedesetih godina prošlog vijeka predano radi na uništenju okolnih država i naroda. Želi se uvjeriti građane da će „reformisani“ Vučić i Ivica Dačić zemlju priključiti Evropskoj uniji i Srbiju odmaći od Rusije.
Zabluda da će se Srbija odmaći od Rusije je živa kod dijela država Zapada i nanosi ogromnu štetu okolnim državama.
Forsiranje priče da Kremlj upravlja procesima u Srbiji, odnosno da organizuje grupe koje napadaju susjedne države bez znanja zvaničnog Beograda to i dokazuje. Upravo taj narativ jako je zastupljen u Srbiji posljednjih dana, kao i poruka Zapadu da se Vučić ne osuđuje, iako su pod njegovom vlašću srbijanski mediji postali prokremaljski kao nikad ranije. Da li će Zapad progutati udicu, pokazaće vrijeme, a bilo bi logično zaključiti da takav Vučić sa sobom nosi ruski uticaj, čak iako se formalno približi Zapadu.
Sa druge strane, ako je tačno da Rusija organizuje privatne vojske u Srbiji da napadnu Kosovo, šta je onda garancija da neka druga naoružana grupa neće napasti Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Hrvatsku ili Srbiju? Koliko to „privatnih“ vojski ima u Srbiji, ako Radoičić ima jednu koja djeluje nezavisno od službenog Beograda? Koliko takvih naoružanih grupa ima u regiji?
I tako, prije nego je istraga počela, mediji su preplavljeni pričom da Vučić nije znao za napad, odnosno da njegov blizak saradnik Radoičić sam djeluje. Kosovska policija tvrdi da pronađeno oružje nakon napada u Banjskoj vrijedi pet miliona eura i da je proizvedno u Srbiji. Da li moguće da je Vučićev blizak saradnik nabavi toliko oružja, a da to Vučić i njegovi saradnici ne znaju?
Svako ko je i površno pratio medije iz Srbije mogao je proteklih godina vidjeti da se u Srbiji organizuju vojni kampovi, a na nekim učestvuju djeca. Pored toga, ratni zločinci su predavači na vojnim akademijama i „heroji“ koji se slave u medijima i na ulicama. Posljednjih dana situacija je još gora, pa vlast i mediji podstiču daljnje sukobe lažno optužujući sve osim pravih krivaca.
Sve to je bilo dovoljno i onima koji britansku parlamentarku Aliciu Kearns optužuju da izmišlja da se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi gomila oružje, da uoče da Vučićeva vlast vrši militarizaciju društva na uvjerenju da su Srbi žrtve ratova iz devedesetih koji će imati svoj nastavak.
Ta brutalna kampanja prema vlastititom stanovništvu mora proizvesti učinak, što je i cilj. Traži se homogenizacija i širenje antizapadnog narativa. Sve ružne riječi koje su upućene Albancima i Kurtiju proteklih dana u pristojnim državama bi značile kraj bilo kakvih daljnjih razgovora.
Regionalni aspekt i Vučićeve poruke Zapadu
Nije trebalo dugo da se napad iz Banjske počne povezivati sa Bosnom i Hercegovinom. Spin majstori iz Beograda upozoravaju da sa kriza iz Banjske može prenijeti i u našu državu. Da li nam to iz Beograda poručuju da se Bošnjaci i Hrvati spremaju napasti Srbe zbog Albina Kurtija?
Ova perfidna prijetnja je dokaz da je beogradski režim bio upoznat sa napadom u Banjskoj, a tezama o prelijevanju sukoba sa Kosova želi poslati poruku Zapadu da ih ne kažnjava, jer bi oni mogli „zapaliti“ susjednu državu. U takvim postavkama „Kurtijev teror“ bi mogao biti zamjenjen „terorom“ sudova, OHR-a ili Zapada jer onemogućavaju normalan život Srba u BiH.
U Srbiji se stvorila klima kao u godinama kada se na vlast penjao Milošević, kada je propaganda govorila da kosovski Srbi ne mogu živjeti od albanskog terora, a da Zagreb i Sarajevo rade na uništenju Srba. Kako javnost u Srbiji nije bila suočena sa nedjelima srbijanskog režima tokom devedesetih godina, onda takav narativ može im biti još jednom uspješno podvaljen.
Ali oni koji ne bi smjeli nasjesti na ove podvale su na Zapadu, jer oni kontrolišu političke, ekonomske, finansijske i gotovo sve druge procese u zemljama bivše Jugoslavije. Njihov odnos prema činjenici da naoružane grupe ubijaju policajce reći će nam šta ustvari misle o ovoj regiji i narodima koji tu žive. Koja je to tačka koja diskvalifikuje balkanske vođe u očima Zapada jedno je od najvažnijih pitanja nakon Banjske.
Građani koji su navikli da je prihvatljivo slaviti ratne zločince i da su kriminal i korupcija normalna pojava, sada bi trebalo da prihvate da je normalno ubiti policajca i dobiti zaštitu države? Ako naoružani ljudi mogu napasti kosovsku policiju, šta ih spriječava da u Beogradu napadnu koga žele? Kakvu to poruku Zapad šalje regiji koja je na „evropskom putu“?
Napad na Kosovu otvara pitanje da li će Zapad opet pogriješiti kao u slučaju Rusije. Angela Merkel je Vladimiru Putinu oprostila napad na Gruziju, otcjepljenje Abhazije i Južne Osetije, Donbas i aneksiju Krima, ali on se nije zaustavio i jurišao je na Kijev. To iskustvo govori da je povlačenje pred napadačem, ustvari, poziv da napadne opet. Hoće se li se Zapad povući ovaj put pred neuporedivo slabijom državom koju pokušava privući na svoju stranu i odmaći od Rusije?
Čekajući odgovore, sjetimo se primjera koji povezuje Beograd i rat u Ukrajini. Vučić je danima odbijao da napad Rusije osudi kao agresiju, dok je svoje obraćanje o tome odlagao, vjerovatno čekajući ishod ruskog napada na Kijev. Nakon toga je odugovlačio sa formiranjem vlade, iako za tim nije imao potrebe jer je imao ubjedljivu većinu. Zapad je takav manevar prešutno prihvatio.
Prema zadnjim njegovim istupima, Vučić se sprema za vanredne izbore u decembru, što neodoljivo podsjeća na navedeni primjer i odbijanje da se daju jasni i precizni odgovori. Ostaje pitanje da li će Zapad još jednom zažmiriti „vjerujući“ da Vučić čuva „regionalnu stabilnost“.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.