Decenijama je Španija ulazna tačka u Evropu za milione afričkih migranata. Broj ljudi koji se pokušava dokopati evropskog tla iz godine u godinu varira, baš kao i odnosi Španije i Maroka, dvije kraljevine smještene na strateški važnim tačkama. Sve te promjene u odnosima dvije države, kao i broju migranata koji prelaze iz Afrike u Evropu, do prije nekoliko dana mogli su se posmatrati kao dio jedinstvenog, u neku ruku logičnog, procesa koji ima svoju dinamiku i pravila. Naime, ovih dana španske sigurnosne službe se suočavaju sa hiljadama migranata i hiljadama maloljetne djece koja bez pratnje roditelja pokušavaju da se domognu španske teritorije preko graničnih prelaza, brodovima ili plivajući ka španskog obali. Koordinisani priliv ljudi kao sredstvo političke borbe.
Španski premijer Pedro Sanchez proteklih mjeseci suočava se sa teškim krizama izazvanim pojavom koronavirusa. Veliki broj zaraženih i umrlih, ograničavanje kretanja ljudi, vakcinacija, ekonomska kriza i sve jača desničarska opozicija širom zemlje. Separatizam pojedinih katalonskih stranaka samo je još jedan od izazova, ali je već sada to stara vijest.
Prošla godina za španski turizam je bila katastrofalna, a migranti su pristizali na španske granice i u španske gradove. U jednom trenutku vlada je migrante smjestila u hotele na Kanarskim otocima, pokušavajući spasiti hotelijere i sa ulice skloniti hiljade migranata koji su se sukobljavali sa lokalnim stanovništvom. I kada se činilo da vlada pravi pomake u rješavanju pomenutih problema, jedno liječenje u španskoj bolnici izazvalo je revolt Maroka koji je ka Španiji uputio hiljade migranata. Poslovično birokratski riječnik Brisela zamijenila je poruka potpredsjednika Evropske komisije Margaritisa Schinasa koji je poručio da „niko ne može ucijenjivati EU“.
Zapadna Sahara i ministar ljudskih prava
Odnosi Španije i Maroka posljednih dvadesetak godina, izuzev sukoba 2002. godine za otok Perejil bili su, uglavnom, prijateljski. Šta više, članovi dvije kraljevske porodice nisu štedile lijepe riječi za susjedno kraljevstvo i međusobno prijateljstvo. Ta saradnja dvije države postajala je sve uslovljenija činjenicom da se broj migranata povećava i da procjene govore da će i u narednim godinama biti na istom nivou.
Ako su pomenute 2002. godine krivci za sukob bile marokanske vlasti, pa je Španija intervenisala specijalnim jedinicama i enormnom snagom svoje moderne armije, ovaj put u očima Rabata Madrid je nesumljivi krivac kojeg su odlučili kazniti korištenjem oko osam hiljada migranata, od kojih su oko dvije hiljade bili djeca i maloljetnici. Ovaj nezapamćen potez u odnosima dvije države trese špansku političku scenu i tamošnje medije, a građani na društvenim mrežama u nevjerici komentarišu nevjerovatne scene u kojima po plažama i u moru španska vojska i policija pokušava presresti hiljade mladića i djece koji žele da se domognu španske teritorije, desio se nakon šta je Španija odlučila na liječenje u toj zemlji primiti Brahima Ghalija, lidera Fronta Polisario iz Zapadne Sahare koja se pokušava odcijepiti od Maroka. Maroko tvrdi da je Ghaliju dozvoljeno da uđe na španski teritorij sa alžirskim dokumentima, što je za njih neprijateljski čin.
El Mustapha Ramid, marokanski ministar za ljudska prava, je potvrdio da je njegova zemlja otvorila granice za migrante kao odmazdu za liječenje Ghalija. „Šta je Španija očekivala od Maroka dok gleda svog susjeda koji ugošćava šefa grupe koja je digla oružje protiv Kraljevstva“, napisao je Ramid na svom Facebook profilu, dodajući, u prilično zagonetnoj rečenici, da „Maroko ima pravo da se nasloni i ispruži noge“ tako da „Španija zna da je potcjenjivanje Maroka skupo.“ Da ministar ljudskih prava ne saopštava svoj lični stav potvrdila je i marokanska ambasadorica u Madridu Karima Benyaich koja je, prije odlaska u Rabat na konsultacije, izjavila da „među zemljama postoje potezi čije je posljedice potrebno prihvatiti“, ciljajući na liječenje Ghalija.
Liječenje Ghalija je urađeno iz „humanitarnih razloga“, tvrde iz Madrida, a kako stvari stoje nakon liječenja on će se suočiti sa španskim pravosuđem zbog optužbi od strane različitih organizacija i pojedinaca za mnoge zločine u Zapadnoj Sahari, uključujući genocid i terorizam. Prema informacijama Reutersa, sudsko saslušanje je zakazano za 1. juni i od procesuiranja Ghalija može spasiti jedino alžirski diplomatski pasoš ukoliko ga posjeduje.
Ono što je dio španskih medija posebno uvrijedilo je informacija da je baš taj dana kada su migranti, uz asistenciju marokanskih službi, krenuli ka Španiji, zvanični Madrid u Rabat je poslao 30 miliona eura kako bi se spriječile ilegalne migracije.
Španske enkalve i dogovori
Najveći dio španske teritorije od Maroka dijeli Gibraltaski prolaz, ali ne u cijelosti. Naime, Španija na afričkom tlu, sa tri strane okružene Marokom, ima dvije enklave Ceutu i Melillu. Ceuta, koja je ovaj put bila na udaru, pripada Španiji već stoljećima i godinama je imala važnu ulogu u španskoj politici, bilo kao luka otvorena za trgovinu, bilo kao kontrateža britanskom Gibraltaru na jugu Pirinejskog poluotoka. Posljednjih decenija to je glavna kapija za ulazak afričkih migranata u EU. Taj grad sa nešto više od osamdeset hiljada stanovnika postao je na taj način jedna od najvažnijih tačaka u evropskoj migrantskoj politici.
Već decenijama Španija i Maroko imaju sporazum o vraćanju punoljetnih migranata, ukoliko se oni nađu na španskom tlu. Te ilegalne migrante marokanska strana prihvaća, ako ih španska strana dovede na granični prijelaz. Međutim, tokom posljednje krize marokanska strana nije sarađivala, šta više sa svoje strane je povukla osoblje, pa su hiljade lica krenule ka Ceuti. U pomoć španskim službama došla je brojna vojska sa oklopnim vozilima, čamcima, aktivisti Crvenog krsta, policija i druge službe te je priliv migranata zaustavljen i dio je potisnut preko granice, a iz vode spašavane su čak i bebe.
Sva snaga koju je Španija upotrijebila nije bila dovoljna za potpuni uspjeh svoje operacije, pa se u Ceuti našlo oko 1500 djece migranata bez roditeljskog staranja, dok Madrid traži pomoć u njihovom zbrinjavanju. Neki su pristigli kopnenim putem, a neki plivajući. Pažnju medija je privukao dječak star oko 14 godina. On je oko tijela imao omotane plastične flaše koje su mu pomagale da ne potone u vodu. Djecu koja su se dokopala Ceute, španske vlasti su rasporedile po različitim dijelovima zemlje koji su bili spremi da ih prihvate.
Politička kriza
Ovakav potez Maroka Sanchez i njegova vlada sigurno nisu očekivali. Desničarska opoziciona stranka Vox se posebno okomila na politiku španske vlade, a posljednje događaje vide samo kao nastavak pogrešne migrantske politike i popustljivosti centralnih vlasti. Naime, Vox se protivi masovnim migracijama u Španiji i podrška za ovu političku stranku raste u mnogim dijelovima Španije.
Lider Vox-a Santiago Abascal posjetio je Ceutu i svoje stavove ponovio pred svojim pristalicama, poručujući da je došao da brani narod, Španiju i njene granice. Njegov govor na ulici Ceute okupljeni građani su prekidali skandiranjem „invazija, invazija“. U svom prepoznatljivom stilu poručio je da im se više ne govori o migrantskoj krizi, niti o humanitarnoj krizi, jer se radi o invaziji muškaraca koji su većinom mladi i spremi za vojnu službu i da je od ljudskih prava ilegalnih migranata važnija sigurnost, udobnost i poslovi Španaca. Vladu je optužio da je nesposobna i da ne služi interesima svojih građana, tražeći stalno prisustvo vojske na granici.
Španska vlada, zatečena novonastalom situacijom, od Maroka traži pojašnjenja kako je do svega došlo, ali jasnih odgovora i garancija da se slično neće ponoviti još uvijek nema. Pomenuto suđenje Ghaliju, ako ne bude u skladu sa interesima Maroka, vjerovatno će izazvati novi odgovor Rabata, a što može krizu još više produbiti. Sanchez i njegova Socijalistička radnička partija Španije (PSOE) pokušavaju umanjiti nastalu štetu, dok mediji bliski centru ili desnici o dešavanjima iz Ceute izvještavaju iz sata u sat. Međutim, ono što Sanchez i njegova vlada sve teže mogu kontrolisati je ogorčenost miliona ljudi koji se protive migracijama koje se trenutno događaju i u kojima Španija plaća preveliku cijenu u polju turizma, ali i socijalnim davanjima prema ilegalnim migrantima u trenucima kada je u toj zemlji gotovo 16% ljudi bez posla, a stopa nezaposlenosti mladih iznosi gotovo 40%
Tvrdnje španskih desničara da su migracije organizovane i planirane, da su sredstvo uništavanja društava i načina života, ponovljene su u trenucima kada je javnost pažljivo pratila nastojanje španske vojske da odvrati od ulaska u EU gotovo dvije hiljade maloljetnika koja su se bez roditelja pojavila na njenim granicama, uz priznanje države sa čije su teritorije došli da se radi o političkoj odmzadi. Shodno tome, ovo postaje pitanje za EU i za sve druge države koje se suočavaju sa ilegalnim migracijama. Ovo se posebno odnosi na Brisel u kome se lome koplja o tome kako da se EU postavi prema ilegalnim migracijama.
Primjer iz Španije, koja se godinama trudila da ilegalnim migrantima pomogne u skladu sa svojim mogućnostima i po željama zvaničnika iz Brisela, pokazuje da sadašnji pristup ne daje željene rezultate, a da za političke ciljeve mogu biti žrtvovana djeca migranti, pogranični gradovi i socijalni mir u zemlji. Odgovore na ova pitanja mora tražiti i španska vlada i opozicija. Do tada Španija mora zbrinuti djecu koja su došla na njeno tlo, dok čeka informacije iz Maroka kako je do ove situacije došlo. Pri tome Ghali je još uvijek na teritoriju Španije, a ako bi tu državu napustio kao slobodan čovjek problem bi mogao postati i veći.