Službeni Washington nastoji da se Srbija pod Aleksandrom Vučićem udalji od Rusije i okrene Zapadu. Od početka ovoga mjeseca taj pristup je pao na nekoliko testova, baš kao i ranijih mjeseci, a ovaj put su ponovo upletene susjedne države.
Foto: Aleksandar Vučić
Početkom mjeseca na svom profilu na X-u (ranije Twitter), američki ambasador u Beogradu Christopher Hill podijelio je neobičan video.
U videu se pojavljuju, pored Hilla, premijerka Ana Brnabić, vlasnik televizije Pink Željko Mitrović, ambasador Srbije u Washingtonu Marko Đurić, vojni analitičar Aleksandar Radić, predsjednik Američke privredne komore u Srbiji
Stefan Lazarević i politički analitičar Darko Obradović koji govore da je Srbija na Zapadu, ili da tamo ide, odnosno da tamo treba biti.
U videu nema Vučića, najmoćnije političke figure u Srbiji, niti se navodi neka njegova izjava kojom potvrđuje namjeru Srbije da se prikloni Zapadu i okrene leđa Rusiji.
Zato bi, na primjer, Sputnjik Srbija, mogao napraviti sličan video u kome se pojavljuje ruski ambasador u Srbiji Aleksandar-Bocan Harčenko, zamjenik premijera i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, vlasnik Informera (ili nekog drugog vladi bliskog proruskog medija) i analitičari koji će tvrditi da Srbija ostaje vjerna Moskvi i da će zlatno doba za beogradske nacionalističke elite nastupiti kada Rusija slomi otpor Ukrajine.
Kao dokaz vjernosti Moskvi, šef obavještajne službe Aleksandar Vulin mogao bi reći da je on zbog veza s Kremljom pod američkim sankcijama, a neki analitičar zapaziti da je 11. jula smjenjen ministar privrede Rade Basta, jer je pozvao na uvođenje sankcija Rusiji.
Također, moglo bi se navesti da dio opozicije smatra, poput Nove demokratske stranke Srbije i Zavetnika, da se sankcije Vulinu mogu shvatiti kao pohvala za dobro obavljen posao. To je jedinstven primjer da opozicija brani onoga kojeg je optužila za tlačenje, a političko rukovodstvo za izdaju državnih interesa. Prije dvije godine opozicija u Srbiji, uz posredstvo Evropske unije, pregovarala je s vlastima da se vrati u parlament i da uzme učešće u političkom životu. Kao razlog bojkota, naveli su neregularnosti korištenjem državnog aparata.
Ovo se dešava dok Srbija navodno ide ka Zapadu. Istovremeno, Vučić, može formirati vlast bez drugih političkih stranaka, što ne čini, iako većina stranaka u Srbiji nije mogla da prebaci parlamentarni cenzus od pet posto, pa je isti snižen na tri posto.
Iz ovih nekoliko crtica iz političkog života Srbije, vidi kako bi njen put na Zapad mogao izgledati, a što je građanima Bosne i Hercegovine i Hrvatske pokazano obilježavanjem godišnjice operacije „Oluja“, nekoliko dana od objave pomenutog videa.
Relativizacija i „dogovor o prošlosti“ u Prijedoru
Prijedor kao mjesto obilježavanje „Oluje“, uz prisustvo „prozapadnog“ Vučića, upućuje da su dogovori „regionalnih lidera“ i zvaničnika Zapada ušli u fazu kada će biti moguće dogovoriti se o bilo čemu, sve dok se države, koje su udaljene sat leta od Beča, ne pretvore u teritorije u kojima vođe određuju šta je istina i gdje se vlada bez ikakve (moralne) odgovornosti.
Nakon koncentracionih logora, masovnih grobnica, bijelih traka, etničkog čišćenja, napada na povratnike i odbijanja da se podigne spomenik ubijenoj djeci, bosanskohercegovački grad Prijedor svjedočio je komemoraciji žrtvama iz susjedne države, članice EU i NATO-a.
Na obilježavanju pokazani su obrisi zamišljenog provizorijuma u kome ništa nije istina, sve je relativno i sve je moguće osim da „prozapadni“ Vučić kaže istinu o Prijedoru i o „Oluji“. On je devedesetih bio involviran u politiku Beograda i krajiških Srba, a sada kada su mu arhivi Srbije dostupni mogao bi dati odgovore na brojna pitanja o „Oluji“, barem zbog srpskih civila koji su stradali u vojnoj operaciji na koju je Zagreb imao pravo.
Predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je rekao da je „Oluja“ udruženi zločinački poduhvat Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske, a agencija „Pozitiv MVP“ iz Beograda, koja se bavi „integrisanim marketingom i korporativnim komunikacijama“ i kreiranjem „funkcionalnih marketinških rješenja“ preuzela odgovornost zašto su fotografije bošnjačkih izbjeglica iz Žepe predstavljenje kao žrtve „Oluje“.
Greške se događaju, poručili su, iako je jasno da je fotografija odabrana jer se uklapala u marketing, komunikacije i slanje efektivnih (političkih) poruka. Srpske žrtve su samo povod. Reakcija domaćih i međunarodnih zvaničnika na događaj u Prijedoru i „grešku“ bila je blaga.
Izvoz kriza
O manipulacijama sa žrtvama „Oluje“ najbolje govori to da je „legitimnih“ Srba iz Hrvatske, rečeno jezikom Dragana Čovića, na takvim obilježavanjima malo. Mnogi od njih su govorili kako je paradržavna tvorevina zbrisana za samo nekoliko sati, odnosno o ulozi Beograda.
Decenijama postavljaju ista pitanja. Kako je moguće da se desetine hiljada vojnika hrvatske i bosanske armije pripremi za veliku operaciju, a da to službe iz Beograda ne znaju? Kako su hrvatske snage došle Kninu iza leđa, prodirući kroz teritoriju vojske kojom je komandovao ratni zločinac Ratko Mladić, oficir Vojske Jugoslavije? Šta je radio Mladić i kakva je njegova krivica što je hrvatska vojska stala samo tamo gdje joj je Franjo Tuđman rekao? Šta je nekoliko dana poslije operacije u Beogradu radio bliski Tuđmanov saradnik Hrvoje Šarinić?
Ako je Beogradu stalo do žrtava „Oluje“, onda na ova i druga pitanja treba odgovoriti. Gotovo trideset godina zvanični Beograd to ne radi, jer su Srbi iz Hrvatske još jedna karta na koju igraju kada „izvoze“ krize iz Srbije, onemogućavajući druge da izađu iz rupe koju je beogradska politička elita počela kopati prije raspada Jugoslavije.
Događaj iz Prijedora pitanje je naše budućnosti, a ne samo naše prošlosti. Ako se pristane na ovakvu relativizaciju, sve drugo će doći na red. Postaje apsurdno da će Beograd u tome imati de facto podršku dijela Zapada, jer ih nije pametno ometati dok navodno okreću leđa Rusiji.
Hill od Vučića se ne traži distanciranje od politika iz devedesetih godina koje su gotovo sve narode ove regije dovele na dno evropskih ljestvica u ekonomiji, demografiji, obrazovanju i na vrh ljestvica korupcije, iseljavanja i nesigurnosti. Hill tome svjedoči decenijama.
Čekajući priznanje odgovornosti zvaničnog Beograda za genocid, koncentracione logore, opsade, masovne grobnice, progone i masovna silovanja, došlo se u fazu kada je bilo kakav Beograd poželjan Zapadu, ako to znači da će okrenuti leđa Moskvi. Iluzorno je u takvim okolnostima očekivati da će se Vučić obračunati sa politikama koje su uništile i njegov narod.
Odobrovoljavanje Srbije je opcija koja je na stolu. Stoga se ne može očekivati ništa drugo osim nastavka trenutnih kriza. Tu priliku zvanični Beograd neće propustiti, što je događaj u Prijedoru dokazao. Stvaranje kriza u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori ostaće modus operandi, jer zvanični Beograd nema snage da prizna svoje greške i od svoje politike ne želi odustati. Za desklalaciju kriza koje proizvede od Zapada očekuje ustupke.
Zabrinjava i pomisao da takva politička elita može Srbiju dovesti na Zapad i da kao takva može postati prihvatljiva, unoseći u novi poredak svoje fantazije, mitove, nacionalizam i želju da uništi druge narode. Zapad je, od čijeg novca Srbija živi, izgleda odustao od onoga što je decenijama tražio od država na njihovom putu ka EU i NATO-u. Zauzvrat, nema nikakvih garancija da će Srbija okrenuti leđa Rusiji. Taj pristup mogao bi skupo koštati države bivše Jugoslavije, iako je već sada načinjena ogromna šteta.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba