top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Pobjeda Javiera Mileija dokaz je da su latinoameričke demokratije žive i zdrave

Prošle sedmice pobjedu na predsjedničkim izborima u Argentini uvjerljivo je odnio Javier Milei, kojem su mediji sa Zapada pripisali različite atribute - anarhista, liberal, libertarijanac, desničar, pobornik imperijalizma... Ali njegova pobjeda za političke procese širom svijeta važna je i zbog jednog drugog pitanja – stanja demokratije širom svijeta.


Foto: Predsjednik Argentine Javier Milei


Decenijama ranije izrečena i sada već dobro poznata kovanica sa Zapada o „slobodnom svijetu“ i danas živi. Veliki broj medija sa Zapada automatski u slobodni dio svijeta svrstava demokratije saveznika, praveći razliku sa onim državama koje im se suprotstavljaju. Međutim, u najvećem broju slučajeva u taj slobodni svijet ne ubrajaju države Latinske Amerike.


To nam govori da se iza toga često kriju politički ciljevi. Uzmimo primjer Brazila ili Čilea, koji se na gotovo svim listama, gdje se rangiraju slobode građana, stanje demokratije ili sloboda izbora svrstavaju u red sa državama Evropske unije. Na takvim listama često je Čile ispred Hrvatske, Rumunije, Grčke, pa čak i Sjedinjenih Američkih Država.


Ovakav razvoj demokratije i ljudskih prava, uprkos teškoj prošlosti i dubokim društvenim podjelama, kod niza država Latinske Amerike traje decenijama, čak i onda kada je ekonomska situacija u zemlji užasno teška. Argentina je odličan primjer toga.


Milei – sloboda izbora


Pobjeda Javiera Mileija u predsjedničkoj utrci u Argentini je najnoviji dokaz. On je prvo porazio etabliranu argentinsku desnicu, da bi u drugom krugu pobijedio etabliranu političku ljevicu. Njegov rezultat za mnoge u Argentini nije bio iznenađenje, jer su govorili da je realna opcija da pobjedi čim se pojavio u politici.


Ovakve pobjede u mnogim evropskim državama, posebno u Sjedinjenim Državama, su nezamislive, budući da je Milei u utrku krenuo bez stranačke infrastrukture, finansijske pomoći velikih kompanija, ili podrške vjerske zajednice. I ono najvažnije, Milei nije imao medije. U autokratskim i „hibridnim“ režimima, Milei se vjerovatno ne bi mogao ni kandidovati.


Ne treba da se bojite da glasate za mene, naša zemlja je već u paklu. Parafrazirano, ovo je jedna od rečenica koje je Milei izrekao u finišu kampanje koja je ličila na sve drugo osim na kampanje koje gledamo u evropskim državama. Milei nije imao puno predizbornih skupova za veliki broj pristalica, jer je njegov glavni teren internet i društvene mreže. Onda kada bi išao na predizborni skup skakao bi po pozornici, predvodio navijanje, pjevao i vrijeđao. A onda kada bi došao na glavne medije u zemlji, tu bi pokazao da je njegov program drugačiji od svih postojećih.


Kako je sukob Izraela i Hamasa odmicao javnost u Argentini bila je sve više podijeljena kome dati podršku, Milei je odlučio podržati Tel Aviv i obećao prihvatiti judaizam. Na pitanje koji ga je dio iz Tore inspirisao na taj potez, nije znao odgovoriti. To je bila njegova potvrda svrstavanja uz Izrael, Washington i sve one koje su protiv ljevičara, a koje on vidi kao svoje najveće rivale.


The Economist je priznao da navija za Mileija, jer želi vidjeti kako će proći „ekonomski eksperiment“ koji novi predsjednik namjerava da provede. Naime, između ostalog, Milei želi ukinuti centralnu banku, argentinski pezos i uvesti američki dolar, ukinuti ministarstva zdravstva i obrazovanja, smanjiti poreze, ukinuti socijalna davanja i ekonomiju zemlje prepustiti tržištu.


Pobjeda ideja


Sličnih primjera, kada na izborima pobjeđuje neko ko u drugim dijelovima svijeta ne bi imao nikakve šanse, u Latinskoj Americi ima na sve strane posljednjih decenija.


U pomenutom Brazilu, u najvećoj državi Južne Amerike, aktuelni predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva je 2003. godine prvi put izabran na tu funkciju. Bivši mašinski radnik, vođa sindikata i stranački aktivista popeo se na vrh vlasti ove velike i moćne države u tri navrata. Kao dijete iz siromašne porodice je počeo raditi, napustivši školu. Upornim radom na terenu, ali i na samom sebi, pretvorio se u jednu od najvažnijih figura moderne brazilske historije.


Ako se vratimo na Argentinu, treba napomenuti da novoizabrani predsjednik Milei ne želi da ima ništa sa „komunistima“ iz Brazila i Kine.


I drugdje u Latinskoj Americi su pobjeđivali na izborima ljudi koji ne pripadaju sistemu, pa čak ni nekoj ideologiji ili političkom profilu, barem ne u trenutku kada su bili izabrani.


U Peruu je prije dvije godine na predsjedničkim izborima pobijedio Pedro Castillo, seoski učitelj koji se u kampanji oslanjao na svoje kolege iz sindikata. Standardni dio njegovog nastupa, osim prepoznatljivog šešira, bio je i konj na kojem je jahao kroz masu birača dok se penjao na pozornicu. Castillo je tada uspio da pobjedi političarku japanskih korijena Keiko Fujimori, kćerku bivšeg predsjednika Alberta Fujimorija utemeljitelja doktrine „fujimorizma“ koja je snažno obilježila peruansku političku scenu.


Nešto ranije u Gvajani je pobijedio Mohamed Irfaan Ali, porijeklom iz Indije, postavši drugi musliman na čelu neke latinoameričke države, poslije Noora Hassanalija u Trinidadu i Tobagu.


Sjevernije, 2019. godine, u El Salvadoru pobijedio je Nayib Bukele, suprotstavljen etabliranom dvopartijskom sistemu. Nayib je sin čuvenog Armanda Bukelea Kattána, imama palestinskog porijekla, koji je pored toga bio privrednik, pisac, graditelj džamija, fizičar...


Ova dva mlada čovjeka imaju različite životne i političke puteve, i još su jedan dokaz vitalnosti političke scene Latinske Amerike, gdje često ljudi dobiju upravo ono za šta glasaju.


Pobuna nezadovoljnih


Ovih nekoliko primjera pokazuje dio kontrasta na političkoj sceni Latinske Amerike, ali i mogućnosti promjena. U posljednjoj deceniji na osam od deset izbora pobijedili su opozicioni kandidati - desničari, ljevičari, centristi ili ljudi kao što su Milei i Bukele.


Jedan od glavnih razloga za česte promjene jeste loša ekonomska situacija, dok se krize ciklično ponavljaju posljednjih decenija. Na primjer, u Argentini trenutna stopa inflacije je oko 150 posto. Na drugom kraju kontinenta, u Venecueli, pod Nicolásom Madurom znalo je nedostajati i nafte u zemlji koja je ima u izobilju. Loša ekonomska situacija na vlast je dovela Gabriela Borica u Čileu, Gustava Petra u Kolumbiji, Jaira Bolsonara u Brazilu...


Ali, glavni razlog za silne promjene na izborima jeste činjenica da su se tamošnji narodi izborili za slobodu koje ne žele odreći, čak ni onda kada će ih to koštati i kada od njih to traže velike sile. Ponašanje država Latinske Amerike tokom rata u Pojasu Gaze to i dokazuje.


Uvjerenje da građani odlučuju na izborima pokazuje se i činjenicom da države Latinske Amerike često imaju izuzetno visoku stopu izlaznosti, što u drugim dijelovima svijeta često nije slučaj. Mišljenje da su politički odnosi već determinisani i da ih nije moguće promijeniti, jedan je od razloga što u mnogim državama svijeta građani masovno ne izlaze na izbore.


Također, jedan od razloga je i to što popularna kultura širom svijeta promoviše „depolitizaciju politike“, bilo da se radi o jasnom narativu, ili promociji svega onoga što nije vezano za političke procese. Tako su stvaraju popularne i poznate ličnosti među političarima, a u stranu guraju oni koji imaju političke ideje koje donose suštinsku promjenu. Primjeri iz Latinske Amerike nam, ipak, pokazuju da je suprotno od toga moguće.



Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

 

Comments


bottom of page