Od uspjeha Trumpove politike u 'Velikoj Kolumbiji' može da zavisi ishod okršaja s Kinom

Od povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću u Sjedinjenim Američkim Državama sve češće se govori o onome što je u Monroeovoj doktrini iz 1823. godine nazvano „američko dvorište“. Ali, taj dio svijeta nije isti ni u odnosu na Trumpov prvi mandat, jer je Kina prisutnija nego ikad prije.

Foto: Donald Trump i Gustavo Petro

Nije tajna da je naredni veliki cilj američke vanjske politike obuzdavanje Kine, koju je u septembru prošle godine tadašnji zamjenik državnog sekretara Kurt Campbell nazvao „najvećim izazovom“ u američkoj historiji. Ta ocjena je tačna, jer se Sjedinjene Države nikada nisu suočile s državom te veličine i tolike ekonomske i tehnološke moći, koja sada doseže do američkih granica.

U Washingtonu su pravilno procijenili da će suzbijanje kineskog uticaja ići mnogo lakše ako se krene doslovno iz pomenutog „dvorišta“, gdje je Kina decenijama jedan od ključnih igrača. Odabir Marca Rubija za državnog sekretara logičan je potez, jer se radi o dugogodišnjem protivniku svega što ima veze s ljevicom, socijalizmom, Kinom, komunizmom... Pored toga, njegovo porodično porijeklo i poznavanje španskog jezika dodatna mu je kvalifikacija za ovaj posao.

Tako se u prvim danima Trumpovog mandata nazirala nova politika Washingtona, koji sve u Sjevernoj, Centralnoj i Južnoj Americi vidi kao dio svijeta u kojem nema mjesta za druge sile. Ubrzo je Trump ušao u sukob s Kanadom, a iz Paname je protjerao Kineze, nakon prijetnje upotrebe vojne sile protiv te male države u kojoj se nalazi kanal koji povezuje dva okeana.

Tu je i slučaj Argentine, gdje Trump i dio američke poslovne elite stoje iza predsjednika Javiera Mileija, dok se tamo testiraju politički i ekonomski modeli.

Petro je prvi Trumpu rekao „ne“

Iako je Panama pod Trumpovim prijetnjama istupila iz kineske inicijative „Pojas i put“, drugi dio nekada zajedničke države je to odbio. Ljevičarski kolumbijski predsjednik Gustavo Francisco Petro Urrego je odbio da se pokori Trumpu na bilo koji način, što je bio dvostruki šok. Prvo, jer je Petro na čelu države koja je decenijama jedan od najbližih američkih saveznika u tom dijelu svijeta. Drugo, jer je Petro pokazao da je spreman sve staviti na stol, čak i samo savezništvo.

Prvi okršaj Petra i Trumpa krenuo je ubrzo po povratku američkog predsjednika u Bijelu kuću. Tih dana su Sjedinjene Države deportovale migrante u razne države, a rijedak pobunjenik je bio Petro. On je odbio da primi sunarodnike koje u Kolumbiju prebacuju u američkom vojnim avionima. Tražio je da se poštuje njihov dignitet i rekao da će ih njihova država sve rado primiti.

Dok su avioni još uvijek bili na pola puta između dvije države, Trump je najavio carine na uvoz iz Kolumbije. Petro je u realnom vremenu, preko društvenih mreža, svijetu javio da uvodi carine Sjedinjenim Državama. Onda su proradili diplomatski kanali i stvar je „ispeglana“ na kratko.

Ali, Petro nije stao. Neki će reći da mu sukob s Trumpom odlično dolazi zbog unutrašnje politike, dok drugi u tome vide dugoročni plan. Petro je ubrzo postao jedan od najvećih kritičara Izraela zbog „genocida“ u Pojasu Gaze i počeo je kidati veze s Tel Avivom. Protjerivanje diplomata, prekid trgovine i verbalni obračuni s (pro)izraelskim stavovima i glasovima na društvenim mrežama dio su njegovih poteza. Čak je svoju vojsku lišio rezervnih dijelova od izraelskih proizvođača aviona, a nedavno je iz Švedske naručio borbene avione Gripen za 3,1 milijardu dolara.

Petro je svoj stav prema Izraelu pokazao i u New Yorku u septembru. Potpuno nediplomatski, pridružio se propalestinskim demonstrantima na ulicama ovog američkog grada i pozvao američku vojsku da odbije poslušnost Trumpu. Odgovor iz Washingtona je stigao brzo. Zamrznuta je pomoć Kolumbiji, Petru ukinuta viza za SAD i uvedene sankcije pod optužbom da nije uspio suzbiti trgovinu drogom i da je dozvolio kartelima da „cvjetaju“ u Kolumbiji. To je dio iste politike koju Washington vodi prema Venecueli – državi s najvećim rezervama nafte na svijetu.

Petro je žestoko odgovorio na optužbe da ima ikakve veze s kolumbijskim kartelima i najavio da će svoju nevinost dokazati pred američkim sudovima u procesima koje će voditi američki advokati. Rekao je da nema imovinu u Sjedinjenim Državama i da su najveći trgovci drogom stanovnici američkih, evropskih i bliskoistočnih gradova i da to nisu oni koje američka vojska ubija na brodovima posljednjih mjeseci. Tvrdio je da su on i njegova država Trumpova meta, jer ne želi da pomogne invaziju na Venecuelu, odbacujući bilo kakav strani intervencionizam u regiji.

„Velika Kolumbija“ drugi put

Strateška važnost Kolumbije za Washington je dobro poznata. U toj državi i na njenim granicama traje veliki obračun Sjedinjenih Država i rivala. Ovog mjeseca Petro je govorio o „Velikoj Kolumbiji“, državi Simona Bolívara, koja je postojala u 19. stoljeću, a koja je obuhvatala današnju Kolumbiju, Venecuelu, Ekvador i Panamu. „Nije li vrijeme za Veliku Kolumbiju“, upitao se dok je govorio o dešavanjima u regiji, iako je posve jasno da od te ideje trenutno nema ništa.

Ali, upravo u ove četiri države Trump vodi bitke za kontrolu kontinenta. Nakon uspjeha u Panami, stvari s Kolumbijom i Venecuelom ne idu lahko, a u nedjelju je doživio težak udarac u Ekvadoru.

Slučaj Ekvadora je više nego važan za više Trumpovih politika. Tu nekada sigurnu državu su karteli, uključujući balkanske, pretvorili u jedno od najopasnijih mjesta na svijetu s rekordnim stopama ubistava. Kako ta država nije imala mehanizme da se bori protiv trgovine drogom, jer su susjedne Kolumbija i Peru bile centar takvih ilegalnih aktivnosti, karteli su prešli preko granice i za kratko vrijeme uništili Ekvador. Prema nekim podacima, preko sedamdeset posto svjetskog kokaina, koji uglavnom potiče iz Kolumbije i Perua, prođe kroz Ekvador i ode u svijet.

Na talasu želje da se suzbije kriminal u Ekvadoru na vlast je došao Daniel Noboa, prvo kao predsjednik koji će završiti mandat prethodnika. Onda je na izborima u aprilu pobijedio ljevičarku Luisu González. U Ekvadoru se pred te izbore pojavio blizak Trumpov saveznik i osnivač zloglasnog Blackwatera Erik Prince, koji se trebao uključiti u borbu protiv kartela.

Priča o drogi i kartelima u Ekvadoru više je od lokalne priče. Prvo, neki mediji i politički rivali predsjednika Noboe tvrde da je njegova porodica uključena u trgovinu drogom, pa se u tom kontekstu pominju i balkanske države. Zatim, Noboin dolazak na vlast, na izborima za koje opozicija kaže da su pokradeni, značio je obračun s ljevičarskom politikom njegovih prethodnika.

Ustav Ekvadora zabranjuje prisustvo stranih trupa na ekvadorskoj teritoriji i Noboa je to pokušao promijeniti na referendumu. Plan je bio dovesti američku vojsku, odnosno omogućiti im povratak nakon što su ih ljevičari Luise González izbacili iz Ekvadora. U nedjelju, uz ogromnu izlaznost birača, preko šezdeset posto je bilo protiv - težak udarac za Trumpa i njegovog saveznika Nobou.

Bitka za Južnu Ameriku

Trumpova sveprisutnost u medijima i bavljenje Bliskim istokom i Ukrajinom često ne odaje utisak da se nešto važno dešava u Južnoj Americi. Međutim, stvari stoje potpuno drugačije. Tamo Trump bilježi pobjede i poraze, sklapa sporazume i kažnjava rivale.

Tako je prošlog mjeseca upisao, iako za to nema gotovo nikakve zasluge, važnu pobjedu u Boliviji, gdje je nakon dvije decenije s vlasti otišla antiamerička ljevica. Ogromna država bogata resursima, uključujući litijum, vratila se u američko okrilje. Novi predsjednik Rodrigo Paz Pereira je, između ostalog, obnovio diplomatske veze s Izraelom i prekinuo s Iranom.

Od povratka u Bijelu kuću, Trump se bavio Panamom, Venecuelom, Brazilom, Kolumbijom, Ekvadorom, El Salvadorom, Argentinom, Paragvajom... To upućuje da je Latinska Amerika epicentar njegove vanjske politike. Čak je i preimenovao Meksički zaljev u Američki zaljev, što je i simbolična poruka da ne želi da se dovodi u pitanje liderstvo Washingtona u tom dijelu svijeta.

Pored toga, Trump je uvodio sankcije i carine neposlušnim i prijetio upotrebom vojske, pomagao odanim, a s rijetkim odlučio da pregovara, kao što je to slučaj s Brazilom. „Zapadna hemisfera je američko susjedstvo i mi ćemo je zaštititi“, rekao je američki ministar odbrane Pete Hegseth, jasno pokazujući cilj. Ranije su Sjedinjene Države u ovom dijelu svijeta pribjegavale i nasilnom rušenju vlasti i čini se da se pod Trumpom to doba može vratiti. Američki mediji su izvijestili da je nedavno dao agenciji CIA naredbu da može djelovati na području Venecuele.

Trumpov cilj je protjerati kineski uticaj iz ovog dijela svijeta, a njegovi rivali nastoje suprotno. U maju su predsjednici Brazila, Čilea i Kolumbije rekli da žele proširenje ekonomske saradnje s Kinom i odbacili „trgovačke ratove“, što je jasna kritika Trumpove politike carina.

„Američko dvorište“ je poprište okršaja Pekinga i Washingtona i obje strane imaju adute. Dvije sile nude različite aranžmane i u nekim dijelovima svijeta čak koegzistiraju. Ali, u Južnoj Americi oni koji se oslanjaju na Kinu i Sjedinjene Države nemaju taj luksuz. Pobjeda jedne strane znači sveobuhvatan obračun s drugom. Drugim riječima, okršaj u Južnoj Americi, bilo kinesko-američki, ili okršaj lokalnih snaga, politika je koja jednu stranu ostavlja teško poraženom.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---