• Armin Sijamić

Liban i Izrael na historijskoj prekretnici: Ekonomija pokreće promjene

Posljednjih godina iz Libana, uglavnom, dolaze vijesti o velikim političkim, ekonomskim i sigurnosnim problemima koji potresaju ovu zemlju. Milioni sirijskih izbjeglica, inflacija, ekonomska kriza i konstantni sukobi Hezbollaha sa Izraelom, samo su neki od izazova za tamošnje vlasti. Povrh toga, tamošnja politička zajednica, vrlo često vezana za interese stranih sila, nije bila u mogućnosti da formira stabilnu vlast. Posljednjih dana otvara se prilika da dio tih problem uskoro postanu prošlost.

Libanska kriza već godinama nije glavna vijest u svjetskim medijima, ali to ne znači da njen intezitet manji i da velike sile ne obraćaju pažnju na ovu državu. Često se čini da je strani upliv u toj zemlji donio više štete nego koristi, iako je svima jasno da je Libanu potrebna pomoć iz vana da bi se rješili, između ostalog, i problema na koje nisu mogli uticati. Na primjer, rat u Siriji opteretio je Liban u svakom pogledu. Milioni ljudi tražili su utočište u susjednoj siromašnoj i nestabilnoj zemlji, dok je Liban tonuo u ekonomsku i političku krizu izazvanu nemogućnošću dogovora domaćih aktera i uplivom stranih sila.


Susjedni Izrael, također, godinama je mjesto sukoba i političkih previranja, ali tamošnja ekonomija i diplomatija neuporedivo je jača od libanske i drugih susjednih zemalja, što im u konačnici olakšava situaciju. Međutim, politika stalnih sukoba nije rješenje i toga su sve svjesnije i one snage u Izraelu koje odbijaju bilo kakvo popuštanje prema susjedima. Zadnji veliki okršaj izraelske vojske i Hamasa iz maja prošle godine, a kojeg su u Gazi i Iranu vidjeli kao svoju pobjedu, paralisao je Izrael i donio ogromne probleme širom zemlje. U petnaest dana rata ojačali Hamas je, kao nikada ranije, pogađao položaje izraelske vojske, aerodrome, naselja, fabrike, autoputeve, postrojenja za preradu nafte.


U konačnici, novo razaranje Gaze nije bila utješna nagrada izraelskim „jastrebovima“ koji žele rat, jer je Izrael pretrpio velike udarce na polju vojske, ekonomije i politike uopšte, budući da su doživjeli i poraz na moralnom planu, kako je to tada formulisao uticajni izraelski autor Donniel Hartman. Sukob je, pored toga, bitno usporio priliku za pomirenje sa arapskim susjedima, čiji je autor bivši američki predsjednik Donald Trump, u okviru Abrahamskih sporazuma.


Od toga sukoba mnogi analitičari su postavljali pitanje koliku bi štetu Izraelu mogao nanijeti libanski šiitski Hezbollah koji je neuporedivo jači od Hamasa i sa neuporedivo većim resursima (ljudskim i materijalnim) sve dok je u Damasku na vlasti Bashar al-Assad. Iskustvo rata sa Hezbollahom iz 2006. godine bila je dovoljna opomena Izraelu da se neke stvari pogledaju iz druge perspektive. Granični spor između Izraela i Libana je jedno od takvih pitanja.


Izrael decenijama nije mnogo držao do stava Libana, s kojim su tehnički u ratu i bez sporazuma o kopnenoj granici. Ali i takvo držanje se promjenilo, suočeni sa novom realnošću na terenu i prilikom koja se otvorila za obje strane. Naime, pred obalama Izraela i Libana naučnici su pronašli ogromna nalazišta prirodnog gasa. Prema procjenama iz 2012. godine radi se o količini od 25,4 triliona kubnih metara gasa samo u ispitanom dijelu sporne teritorije.


Izrael i Liban polagali su prava na to nalazište, pomičući zamišljenu liniju razgraničenja onako kako je kome odgovaralo unutar spornih 860 kvadratnih kilometara Sredozemnog mora. Izrael je prijetio da će svoje granice zaštititi vojskom, a Hezbollah je poručio da neće dati pedalj libanske teritorije i zaprijetio udarima na sve one koji bez dozvole Tripolija budu vršili eksploataciju libanskog gasa. Radeći ono što slaba libanska vojska nije u stanju, Hezbollah je tada ubilježio nove poene na domaćoj političkoj sceni.


SAD stupaju na scenu


Potiskivanje Hezbollaha iz društvenog i političkog života u Libanu je za sada propalo, iako su to pokušali Sjedinjene Američke Države, Francuska, Izrael i Saudijska Arabija koja podržava sunitske snage u zemlji. Plan B, a koji bi u normalnim okolnostima bio plan A, podrazumjevao je uvažavanje činjenice da su šiiti neizostavni dio raspodjele političke moći u Libanu i da je Hezbollah najjača šiitska stranka u zemlji te da se treba „zažmiriti“ na prisustvo tog pokreta da bi se postigao dogovor sa zvaničnim Tripolijem na čijem čelu je kršćanski predsjednik Michel Aoun i sam blizak saveznik Hezbollaha. Američki pregovarači uspjeli su ubjediti Liban i Izrael da se izvrši razgraničenje na moru na način da obje strane budu zadovoljne, što bi mogla biti još jedna važna geostrateška pobjeda administracije Josepha Bidena.


Aoun je izjavio da „sporazum ispunjava sve libanske zahtjeve“, nakon što je ponuđeni dokument razmatrao sa sunitskim premijerom Najibom Mikatijem i šiitom Nabihom Berrijem koji se nalazi na čelu parlamenta. Biden je istakao da su obje strane pristale da okončaju granični spor. Američki državni sekretar Antony Blinken ocijenio je da je sporazum dobar za prosperitet i sigurnost Libana i Izraela. Glavni američki pregovarač i posrednik na ovom sporazumu Amos Hochstein izjavio je da je ovo „prvi put nakon dugo vremena da je Liban dio rješenja, a ne dio problema“. Većina u izraleskoj koalicionoj vladi je podržala sporazum, ali za konačni dogovor treba potvrda i Knesseta gdje će se u naredne dvije sedmice voditi rasprava o tome.


Šansa za Liban, Izrael i Evropu


Godinama se govori o tome kolike bi benefite Libanu donijela eksploatacija prirodnog gasa. Zaključci su bili slični onim koji važe za sve male energentima bogate zemlje Bliskog istoka. U vremenu visokih cijena energenata ukazala se prilika da se u rekordnom roku napuni prazna libanska kasa i da se zemlja izvuče iz ekonomske krize. Dogovor bi mogao donijeti i političku stabilnost državi. Libanske vlasti su već uspostavile saradnju sa francuskom kompanijom Total i vrše se pripreme za počinjanje radova na ovom ogromnom energetskom projektu. U petak je i Katar saopštio da je zainteresovan za ovaj posao. Ranije su interes izrazile italijanska kompanija ENI i ruska Novatek koja se povukla ponudu prošlog mjeseca.


Izrael bi dobio dio sredstava od prodaje, kao kompenzaciju za izvađeni gas sa njihove strane granične linije. Prema riječima izraelskog premijera Yaira Lapida toj zemlji bi pripalo „približno 17 posto“ prihodovanog. Također, Izrael bi smanjio šanse za sukob sa Hezbollahom, što bi u slučaju da se dogodi, pored krvavog i skupog rata, dodatno otežalo odnose sa susjednim zemljama sa kojima jevrejska država pokušava da postigne održiv dogovor. U geostrateškom smislu, dogovor bi značio možda i više od navedenog, jer Izrael bi se postepeno pretvarao u važno energetsko čvorište. Naime, Izrael već putem terminala u Egiptu, prodaje LNG evropskim zemljama i nije isključeno da se i libanski gas na isti način otpremi ka Evropi. Tako bi Izrael u narednim godinama mogao postati važna adresa za energetsku stabilnost Evrope i svijeta, čime bi ojačao svoje političke i ekonomske pozicije.


Sporazum o kome će odlučivati u Knessetu u narednim danima važan je i za Evropsku uniju koja pokušava da se oslobodi zavisnosti od ruskog gasa i nafte. Resursi pred njenim vratima, smješteni uz obale Kipra, strateška su šansa za Brisel da u svom susjedstvu dobije siguran i stabilan izvor ovoga važnog energenta. Zato su pregovore između Libana i Izraela godinama podržavale mnoge države Zapada, posebno SAD koje očekuju pisma iz Libana i Izraela da je dogovor prihvaćen od organa u tim državama, čime bi sporazum postao validan.


Tekst je originalno objavljen na portalu nap.ba.