• Armin Sijamić

Politički igrokaz A. Vučića: Izbori ili ulica

Posljednjih sedmica mediji iz Srbije, ali više iz susjednih država Srbije, izvještavaju o protestima protiv Aleksandra Vučića. Grupa građana lupa u šerpe sa svojih prozora dok traje ograničenje kretanja ljudi zbog virusa korona, a političari (opozicioni i oni iz vladajuće većine) štrajkuju glađu, zatim pristalice štrajkača glađu protestuju na pet metara jedni od drugih, najavljuju proteste mnoge grupe, priziva se Kosovo, Crna Gora, Rusija i Vladimir Putin. Na internet portalima i Youtube kanalima zavidan je broj raznoraznih „opozicionara“ i „stručnjaka“ iz čijih izlaganja se dobija utisak da Vučić neće živ, i ne samo na vlasti, dočekati jutro, a ništa se ne mijenja na političkoj sceni Srbije.

Ako je uzdanica opozicije u Srbiji Boško Obradović i njegova stranka Dveri, onda se čini da Vučić može vladati još dugo vremena. Broj skandala i suludih političkih poteza koje je Obradović napravio u zadnjih nekoliko godina nije moguće pobrojati. Upravo Obradović, štrajkač glađu, je izgleda najjači opozicionar Vučićevoj vlasti, iako u Srbiji postoji nekoliko autentičnih političkih stranaka i desetine njihovih kopija. Obradović i članovi njegove stranke krenuli su u štrajk glađu koji su na kraju prekinuli sa jednako „uvjerljivim“ argumentima kao što je i razlog zbog kojeg su štrajk počeli. Na prošlim parlamentarnim izborima njegova stranka je jedva prešla cenzus. Međutim, u srbijanskoj opoziciji Obradović nije sam.

Ko je opozicija i da li hoće na izbore?


Priča iz vremena vladavine Slobodana Miloševića, a koju mediji iz Srbije često spominju itekako ilustruje sve pomenute kopije, pa čak i orginale. Naime, Milošević se žalio šefu svojih obavještajnih službi Jovici Stanišiću kako nezadovoljstvo u Srbiji raste i da se mora nešto poduzeti. Stanišić ga je umirio i kratko mu saopštio da se ne brine jer će Služba osnovati opozicione stranke. Koliko je priča tačna, manje je bitno. Modus operandi zvuči veoma moguć, jer toliki broj stranaka koji se ne slažu ni u čemu, osim u mržnji prema Vučiću, vjerovatno nije slučajan.


Bilo kako bilo, protiv energičnih nastupa Vučića, bivše zvijezde srbijanske političke scene kakve su Boris Tadić, Vuk Jeremić, Dragan Đilas, Borko Stefanović, Zoran Živković, Nenad Čanak i Čedomir Jovanović – nemaju nikakve šanse. Partije poput Dosta je bilo, nemaju medijski prostor za svoje ideje koje su bitno drugačije u odnosu na ostatak političke scene. Vojislav Šešelj više nije ni sjenka Šešelja od dolaska iz Haaga, a kamoli Šešelja iz Haaga i godina koje su tome prethodile. Do Vučićevih bravura u javnim nastupima teško da može dobaciti i Sergej Trifunović, a na političkom terenu tek nema šanse. Navale desničarskih pokreta zaustavljene su i prije nego su počele. Bez strane podrške i ozbiljne infrastrukture na terenu, oni su lagan plijen za Vučića. Pokret „Ne davimo Beograd“, sastavljen doslovno od neiskusne omladine u blatu srbijanske politike u ovom trenutku ne može biti ništa drugo nego dekor na demokratskim izborima i simulaciji odlučivanja u parlamentu.

Prijetnja iz vlasti


SPS Ivice Dačića bi mogao predstavljati problem vladavini SNS-a i toga su sigurno svjesni. Podrška iz Rusije Dačiću je očigledna, a ranije su mediji iz Srbije izvještavali da je ulazak SPS-a u vladu Srbije bila izričita želja Putina koju je saopštio Vučiću nekoliko puta po okončanju izbora u Srbiji posljednjih godina. Iako popularnost socijalista se kreće između 10 i 15 posto, uz snažnu podršku Rusije, Srpske pravoslavne crkve (SPC) i mogućeg ujedinjena na desnici, a koju bi predvodio „ljevičar“ Dačić, SPS je jedina istinska prijetnja Vučiću.



Svjestan toga, Vučić je formirao i „svoju“ desnicu koja ima ulogu sijanja podjela na desnici i obavljanja prljavih poslova u političkoj areni. Tako je, recimo, ova desničarska stranka zaprijetila lokalnim vlastima u Šapcu (istinska opozicija Vučiću i jedan od rijetkih gradova u Srbiji gdje SNS nije vlast) da će ih podaviti u „srpskoj Drini.“ Ovakvih primjera koji pokazuje besmisao političke scene u Srbiji je mnoštvo. Međutim, Vučić ne odbacuje Dačića zbog želje da ima podršku Moskve, a Dačić ne ruši Vučića iz činjenice da samo se samo sa SNS-om u koaliciji izvjesna dugogodišnja vlast.


Vučić je otišao i korak dalje u mobilizaciji masa. Po uzoru na Putinovu stranku „Jedinstvena Rusija“, Vučić je u SNS primio eurofanatike, rusofile, pripadnike LGBT populacije, desničare, ljude bliske SPC i one koji su na suprotnoj strani, ljevičare, umjetnike, sportiste. Recept oproban u Rusiji, uz jednu jaku političku figuru nudi se mnoštvo drugih ličnosti sličnih uvjerenja kao što ih ima najšira glasačka baza.


Povrh svega, u Srbiji traje debata da li treba ići na izbore ili ih bojkotovati. Neki su se izjasnili da neće na izbore, drugi da hoće, dok su treći zauzimali obje pozicije. I jedni i drugi i treći iznijeli su „uvjerljive argumente“ za svoje odluke. Na taj način Vučić je upisao još jednu pobjedu: Ima opoziciju koja je slobodno raspravljala oko toga da li treba na izbore. Podjela je nastala i sada nema snage koja će objediniti opoziciju da izađe na izbore, ili šanse da svi bojkotuju izbore.

Vučić vlast može izgubiti jedino na ulici


Medijska premoć Vučića i totalna bezidejnost najvećeg broja političkih stranaka u Srbiji je očigledna. Potisnuti sa medija sa nacionalnom frekvencijom i iz glavnih novina i portala, Vučićevi oponenti (političari, aktivisti, intelektualci) na emisijama koje emituju različiti YouTube kanali neumorno godinama polemišu o Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji, Vatikanu, 5G mreži, vakcinaciji, naseljavanju migranata, crkvi i mjestu religije u društvu, Kosovu, Crnoj Gori, satanizmu, Teslinom tajnom oružju, masonima, iluminatima, Dušanovom carstvu, Vinčanskoj kulturi i sada već standardnoj temi u dobrom dijelu javnosti u Srbiji – ko je najstariji narod u Evropi. U isto vrijeme, te stranke nemaju stranačku infrastrukturu koja je dovljna da pokrije biračka mjesta po Srbiji, a o nečemu više iluzorno je i govoriti.


Međutim, Vučić ima drugi problem za koji sad nema rješenje. Naime, ono što se dešava u Crnoj Gori, protesti i litiije, je scenarij koga se Vučić jedino plaši. Kako je to precizno formulisao Čedomir Jovanović, na protestima pominju Mila Đukanovića, a ciljaju na Aleksandra Vučića. Jovanović s pravom smatra da iza protesta, bez obzira na povod i ispravnost istih, u Crnoj Gori stoji Rusija i dijelovi SPC, a cilj sam po sebi nije Đukanović.


Đukanović je, recimo to tako, samo karika u lancu kojeg Rusija želi prekinuti. Crna Gora je već u NATO savezu i teško da proruska opozcija u Crnoj Gori može poraziti crnogorski faktor podržan od strane Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Stoga Rusiji ostaje Beograd kao zadnji bastion ruskog uticaja na Balkanu. Od Beograda SAD i saveznici očekuju saradnju na pitanju Kosova i Bosne i Hercegovine, a to nije interes Rusije. U Moskvi su svjesni da kontrolom Beograda oni ne dobijaju kontrolu nad Balkanom, ali ako kontrolišu Beograd onda mogu sa Zapadom trgovati. Recimo, za trgovinu po pitanju Ukrajine i Gruzije, pa čak i Krima, Rusiji bi Balkan bio idealan.


Zbog toga Vučić pokušava da daje umjerene izjave o Crnoj Gori, balansirajući da ne uvrijedi Podgoricu, a da pri tome srpski narod u Crnoj Gori ne ostavi bez zaštite. Veliki broj građana Srbije ima porijeklo iz Crne Gore, a historijske i emotivne veze su veoma jake. Čak i da sve to zanemarimo, ako bi Vučić ignorisao zahtjeve Srba iz Crne Gore, onda bi otvoreni zaštitnik opozicije u Crnoj Gori mogla postati Rusija.

Novi 5. oktobar?


Sada već davnog 5. oktobra 2000. godine dobro organizovana opozicija, podržana iz vana, srušila je Miloševića. Malo prije toga, Milošević je imao podršku i Zapada i kao „faktor stabilnosti“ bio je sagovornik Zapada. Sve se promijenilo s ratom na Kosovu. Opozicija koliko god da je tada bila jaka, i uprkos tome što je Vojislav Koštunica dobio više glasova od Miloševića u utrci za predsjednika, nije imala većinsku podršku stanovika u tadašnjoj Jugoslaviji. Šešeljevi radikali i SPS Slobodana Miloševića bile su najmoćnije stranke u državi. Međutim, sticajem okolnosti, dobro koordinisani protesti prvo su paralizovali, a zatim i srušili Miloševićev režim. Desetine hiljada nezadovoljnih ljudi pohrlilo je u Beograd. Zašto se to ne bi moglo ponoviti opet, recimo, baš na godišnjicu protesta?


Uvažavajući da postoji razlika između Vučića i Miloševića, paralele se same nameću. Zašto uloge ne bi bile zamjenje, a mjesto Zapada protest podstakla Rusija? Velike sile to rade, a kod dijela stanovništva u Srbiji ruski pogledi na svijet se ne propituju. Svjesni takve mogućnosti vlast u Srbiji zadnjih godina do savršenstva dovodi „kontraproteste“ širom Srbije. Kako smo pomenuli na početku teksta, kada je opozicija krenula u štrajk glađu, parlamentarna većina je uradila isto. Čak je i udarna medijska pesnica režima Željko Mitrović u jednoj emisiji komentarisao da podržava štrajk glađu vladajuće većine i da i „njemu dođe da štrajkuje glađu.“ Ranije je i ministar odbrane Aleksandar Vulin prijetio štrajkom glađu. Tamo gdje opozicija skupi pristalice da protestuju, vlast odgovori istom mjerom. Nakon toga Vučić saopšti „tačan broj“ okupljenih na oba protesta, a njegovi mediji predstave proteste kao još jedan fijasko opozicije.


Uz sve to, Vučić je dobro prihvaćen od većine država Zapada, a čak i sa susjednim državama ima dobre odnose, što ranije nije bio čest slučaj sa predsjednicima Srbije. Politika Aleksandra Vučića, uglavnom, nije protiv velikih sila, osim Rusije koja je u sveobuhvatom konfliktu sa Zapadom. Zvanična Moskva ne želi rasplet kosovskog pitanja, niti približavanje BiH i Srbije NATO savezu. U isto vrijeme, Vučić šalje signale da je spreman na različite kompromise i opcije za Srbiju, a pri tome je duboko svjestan šta većina građana Srbije misli o Kosovu, nezavisnoj Crnoj Gori i NATO savezu. (Ne)održavanje zakazanih izbora ove godine dio je ovih kalkulacija. Ljeto pred nama daće odogovor na neka od ovih pitanja, a Vučiću pripada glavna uloga.



DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.