Kako je obesmišljena riječ u javnom prostoru u Bosni i Hercegovini?
Dio krivice za sveukupno stanje u Bosni i Hercegovini od sticanja nezavisnosti 1992. godine pa naovamo snose i mediji, iako su mediji sigurno jedni od boljih aktera bosanskohercegovačkog društveno-političkog života. Oni su ti koji su razotkrili bezbroj afera i prevara i plasirali informacije o njima putem novina, televizijskih stanica i internet portala. Da je sudstvo u našoj državi procesuiralo barem polovinu tih medijskih istraživanja BiH bi bila mnogo sretnija i uspješnija država.
Nedostatak novca u medijima, kao i opća relativizacija (često i opravdana) različitih pojava i procesa u društvu, medijima u BiH je teško breme u ispunjavanju zadaća koje se u modernom svijetu postavljaju pred medije. Međutim, mediji u BiH su možda i (ne)svjesno doprinjeli važnoj pojavi u našem javnom prostoru – specifičnoj vrsti komuniciranja političke elite između sebe i građana sa druge strane.
Saopćenja kojima se najavljuju nova saopćenja
Komuniciranje političkih stranaka i pojedinaca putem saopćenja, a koristeći društvene mreže i internet, dovelo je veći dio medija u BiH u situaciju da svakodnevno popunjavaju svoj sadržaj vijestima koje to uglavnom nisu. Najčešće se radi o izjavama. Na tu izjavu onda dolazi reakcija i odgovor sa druge strane, pa odgovor drugoj strani od ovih prvih... i tako do trenutka dok prvobitna izjava ne bude potisnuta drugom izjavom o potpuno novoj temi. Često se u te jalove dijaloge upuste i treće strane (političke stranke, analitičari, intelektualci, mediji, poznate osobe), što često dovede i do situacije da novinari pitaju OHR ili američku ambasadu u BiH šta oni misle o nekoj izjavi.
Na ovaj način pažnja javnosti biva odvučena od suštine političkog djelovanja u kome se vlast manje ocjenjuje po tome šta radi, a više o izjavama koje daje. Slično tome, kada opozicija daje izjave, istovremeno ne insistirajući da se to nešto ne promijeni. Koliko se puta desilo da opozicija na neku odluku vlasti reaguje saopštenjem i da sve na tome ostane? A koliko puta je, recimo, nakon upozorenja na loše poteze vlasti, opozicija pozvala građane na mirne proteste? Mogao bi to biti i jedan od razloga zašto u BiH se ne dešavaju protesti kao u drugim državama i zašto se sve završi na saopćenju.
U takvoj situaciji odlične analize novinara, intelektualaca i analitičara ostaju obezvrijeđene. Nakon toga godinama se pitamo zašto šute građani, intelektualci, vjerske vođe ili sindikati.
Acta non verba
Obraćanje vlasti, ili opozicije, u mnogim državama svijeta ima svoju posebnu težinu. Američki predsjednici obraćaju se naciji u važnim prilikama. Trenutačni američki predsjednik Donald Trump je svakako tu izuzetak. Ruski predsjednik Vladimir Putin to čini jednom godišnje odgovarajući na pitanja građana, a njemačka kancelarka to radi rijetko, dok je obraćanje francuskog predsjednika građanima prvorazredni politički događaj. Slično je i sa mnogim državama u Evropi i u našem neposrednom okruženju. Recimo, crnogorski predsjednik Milo Đukanović to ne radi svaki dan, iako bi to za državu sa oko 600 hiljada stanovnika možda i bilo očekivano i vrlo jednostavno za pratiti budući da je broj političkih aktera jednako mali.
Obraćanje javnosti odgovornih u pravilu je najava onoga što slijedi i što će država da poduzme. U BiH to nije slučaj. Politička elita u BiH ponaša se dosta slično srbijanskoj gdje se tamošnji ministar odbrane Aleksandar Vulin do podne svađa sa predstavnicima susjednih država, a iza njegovih riječi (najčešće) ne stoje nikakva djela. Posebno treba obratiti pažnju da izjave pojedini politički akteri obično daju u prvom dijelu dana. Ostatak dana onda prolazi u odgovorima na tu izjavu i prenošenjem vijesti od strane mnogobrojnih medijskih kuća i bezbrojnih portala koji multiplicirajući isti sadržaj prave atmosferu koja odražava lažnu sliku stvarnosti. Za naredne dane pripremljen je onda drugi narativ koji je često u suprotnosti sa prethodnim danom održavajući tako svojevrstan propagandni i psihološki rat protiv javnosti i građana u njoj.
Zbog svega toga bilo kakvo djelovanje je značajnije od izjava takve vrste. Obnovljena kuća povratniku u istočnu Bosnu, uspješan projekat NVO u Žepču, humanitarna akcija u Bužimu važnije su vijesti od saopćenja i otvorenih pisama sa bezbroj puta ponovljenim frazama da Bosna ima hiljadugodišnju historiju i da će sve neprijatelje poraziti kao što je i ranije. A tako duga historija jedne države se mogla stvoriti samo djelima na terenu.