U razmatranjima o političkim prilikama u Bosni i Hercegovini komentatori često govore o tome da sve što se događa u državi zavisi od njenih građana, dok drugi tvrde da su politički, društveni i ekonomski procesi u ovom dijelu Evrope odlučeni i već su u svojoj fazi realizacije, pa od građana zavisi samo brzina provedbe onoga što je neizbježno.
Pitanje odnosa pojedinca i države traje onoliko dugo koliko traje i sama država u bilo kojom obliku i u bilo kojem vremenu. O tome je, valjda, sve već napisano, teorijski i praktično objašnjeno i dokazano. Jedna od stvari koja je jasna i očigledna jeste i činjenica da pojedinac može da utiče na društvene procese u manoj ili većoj mjeri, ali da rezultat ne zavisi samo od njega. U Bosni i Hercegovini, koja je zarobljena Daytonskim okovima, to pitanje postaje i važnije činjenicom da se ljude tjera u etničke, vjerske ili političke torove iz kojih se izlazak opisuje kao izdaja. Daytonski sporazum je jedinstven spomenik političkom beščašću u tretiranju žrtve i zločina, ali sve drugo u ovoj zemlji ranije je viđeno na mnogim mjestima širom svijeta. Broj žrtava daytonskog „uređenja“ države već se broji u stotinama hiljada odlazaka iz zemlje i stotinama hiljada neformiranih i razbijenih porodica.
Zadnjih nekoliko godina pojačana je ofanziva određenih centara moći protiv BiH. Cilj je pokazati da je BiH kao država nemoguća, pa je logičan nastavak takve politike traženje da se ova država uništi. Planeri računaju da će se nefunkcionalnost države isplatiti prije ili kasnije i da je to dobitna kombinacija u svakom slučaju, jer nefunkcionalna država i loši kadrovi koji trebaju da brane napadnutu državu su recept za propast svakog društva. Staljinu se pripisuje maksima da je jedina prava politika ona kadrovska. Bez obzira kome pripada ta formulacija može se reći da je više nego tačna u mnogim slučajevima. Ako pogledamo neki grad, njegovu uređenost, čistoću i javni red, biće nam jasno kakvu državu gradi rukovodstvo tog grada. U konkretnom slučaju, pogledajmo ko brani i ko napada BiH i biće nam jasni dometi takvih politika.
Zarobljena država
Još jedna poznata formulacija u našem medijskom prostoru je i „zarobljena država“. Iako mjesto nastanka ove formulacije nije BiH, jasno je da bi u ovoj zemlji ona mogla biti dokazana bolje nego u mnogim drugim mjestima širom svijeta. Dokaza tome je bezbroj, pa ih nije potrebno ponavljati. U takvom okruženju, ipak, valja djelovati. Razbijanje okova u zarobljenoj državi nije uzaludan posao, budući da su to mnogi širom svijeta uspjeli da postignu. Značajni uspjesi na tom polju biće „nagrađeni“ od strane velikih sila koje gotovo u pravilu pomažu samo one koje imaju realne šanse za pobjedu. Zašto bi neka država ulagala svoju reputaciju na sudionike borbe koji će biti poraženi?
Snažno prisustvo stranih sila u BiH pokazuje da je ova zemlja dio nekog mozaika koji različiti centri moći pokušavaju da sklope, iako je BiH samo mali dio šire regionalne i evropske slike. Na takvim geostrateškim mapama oko tri miliona stanovnika ne znači mnogo, pa čak ni nekoliko puta više ljudi, jer logika nalaže da se takve zemlje, prije ili kasnije, priklone snažnim državama ili savezima. Međutim, nekada je sve to presporo i u zarobljenoj državi pojedinac se često pita koja je njegova uloga i šta može uraditi za svoju zemlju.
Svaki korak je važan
Osnova svakog demokratskog djelovanja je poštivanje zakona u nekoj državi. Pored toga, važno je da pojedinci postanu dio političkih partija, nevladnih organizacija, pokreta, udruženja i različitih grupa koje mogu podići glas i tražiti promjene prije samih izbora. Aktivno učešće u političkom životu jedne zemlje znači svakodnevno praćenje događaja i procesa u društvu, a nakon čega slijedi reakcija putem izabranih predstavnika, ili u vidu protesta bilo koje vrste.
Povjerenje građana BiH mnogo puta je prokockano, pa se čini da su sami neprijatelji ove države skovali maksimu da su svi isti i da se u političke stranke, ili organizacije raznih vrsta, ne treba učlanjivati. Ako neko ne želi da bude dio političkih procesa na taj način i dalje postoji mogućnost kvalitetnog političkog djelovanja. Uvijek treba imati na umu da svako društveno djelovanje može biti političko. Shodno tome, navedimo nekoliko važnih stvari koje se svakodnevno mogu uraditi za svoju zemlju.
Pored spomenutog, da se zakoni trebaju poštivati i da se treba uključivati u političke procese, navedimo da rad na samom sebi može biti osnova nevjerovatnih političkih dostignuća u bliskoj budućnosti. Obrazovan i svjestan pojedinac krajnji je cilj svake uspješne politike, pa se ulaganje u vlastite kvalitete isplati za cjelokupno društvo. Kao dokaz navedimo uticaj na društvene procese nekog naučnika i uticaj desetina ljudi bez kvalitetnog obrazovanja. Tako, na primjer, 37 miliona Kanađana ima GDP po glavi stanovnika pet puta veći od Nigerije, iako je populacija afričke zemlje pet puta veća.
Kupovina domaćih proizvoda svakodnevni je doprinos jačanju svoje države. Zvuči apsurdno, ali je tačno, da prekomjernom kupovinom stranih proizvoda i usluga stanovnici BiH godinama finansiraju one koje im rade o glavi na različite načine. Nije potrebno dokazivati da je bolje novac dati prijatelju nego neprijatelju, ili da je bolje novac dati onome koji nije niti prijatelj niti neprijatelj, u odnosu na onoga koji vam svakodnevno pokazuje da su njemu vaša prava manje važna od njegovih suludih snova o velikodržavnim projektima. Milijarde eura koje se iz ove države odlijevaju svake godine govore o razmjeri okupacije ove države i zaslijepljenosti onih koji ne smiju biti zasljepljeni. Taj novac, ukoliko bi ostao u zemlji, mogao bi biti najbolja investicija u jačanje države i njenog stanovništva, odnosno u njenu ekonomiju kada se podrže svi oni koji razvijaju svoje biznise, male ili velike.
U konačnici, koristiti svoje pravo da se učestvuje u političkim i društvenim procesima šansa je koja ne smije biti propuštena. U ovakvom svijetu kakav jeste, nivo sloboda i mogućnosti za napredak, koje postoje u BiH, za stanovnike mnogih država su nedostižan san. U prošlosti možemo pronaći mnogo primjera kada su naše početne pozicije bile lošije nego danas, a na kraju smo izborili pobjedu. Izgradnja države je proces koji nema kraja, a pravo i obaveza svakog građanina je učestvovanje u tom zadatku.