top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Iran napadom na Izrael želi novu dinamiku odnosa na Bliskom istoku

Nakon višegodišnjih prijetnji da će direktno napasti Izrael, Teheran je to učinio u noći sa 13. na 14. april. Taj datum ostat će upamćen u historiji kao jedan od onih datuma koji su početak kraja jedne ere ili početak neke nove. Iran je Izraelu nanio udarac kakav su rijetki očekivali i stotinama miliona ljudi na Bliskom istoku pokazao na kojim osnovama počiva aktuelni poredak u tom dijelu svijeta.



Foto: Djelovanje izraelske protivvazdušne odbrane


Bez obzira šta o tome govore zvaničnici sa Zapada i bez obzira što „mjere“ da li je iranski napad na Izrael proporcionalan i odgovarajući, Teheran je uradio ono što bi uradila svaka država koja drži do svog ugleda. „Strateško strpljenje“, kako su rekli iz Teherana, je okončano, a kap koja je prelila čašu je izraelski napad na iranski konzulat u Damasku. Ta de facto objava rata Iranu od strane Izraela, u sklopu rizične politike koju vodi premijer Benjamin Netanyahu, dosegla je vrhunac u noći sa 13. na 14. april kada je Teheran izveo operaciju koju je dugo pripremao.


Iz Teherana su rekli da su čekali dvije sedmice da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija osudi napad na iransko diplomatsko i konzularno predstavništvo, ali to se nije desilo. Bilo bi naivno vjerovati da Teheran to nije mogao pretpostaviti. Naprosto, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska na Izrael gledaju drugačijim očima nego na druge bliskoistočne države.


Iranski odgovor bio je pažljivo pripremljen, prema priznanju samog Irana. Danima su vršili konsultacije sa državama u regiji i slali poruke Washingtonu. A onda, 72 sata prije početka napada informisali su mnoge da će izvesti napad. Dakle, Iran je pripremio teren i onda pokrenuo napad, koji je u političkom smislu bio uspješan, a mnogi tvrde da je na vojnom planu još uspješniji.


Administracija Josepha Bidena je shvatila šta Teheran želi i ušla je u igru u kojoj su zaštitili saveznika (Izrael) i dozvolili regionalnoj sili (Iranu) da se dalje etablira kao faktor na terenu i bez da pucaju na američke vojnike.


Operacija "Istinito obećanje"


Kada je politika postavila pozornicu, onda su iranske vojne formacije i šiitski saveznici iz Libana, Sirije, Jemena i Iraka stupili na scenu. Pokazali su da mogu djelovati sinhronizovano, što je noćna mora za iranske neprijatelje. Pokrenuta je operacija „Istinito obećanje“, prema iranskim medijima.


Detalji napada javnosti još uvijek nisu poznati, ali iz onog što je objavljeno vide se neke konture. Prvo su obaviještene države Bliskog istoka da se sprema napad, pa su one zatvorile svoj zračni prostor. Onda su iranski hakeri napali elektroenergetsku mrežu Izraela i navodno neke dijelove države ostavili u mraku, prethodno šireći paniku kod Izraelaca koji su danima očekivali napad.


Zatim je Iran poslao dronove u prvom talasu, a onda u drugom i trećem i balističke rakete. O kojim se raketama radi postoje različite informacije, a oko dronova postoji konsenzus – korišteni su uglavnom dronovi „Šehid 136“. The Jerusalem Post piše da je izbor ovih dronova odraz iranske želje da te letjelice svijetu predstavi, kasnije i proda, kao „nove AK-47“, odnosno da pokažu da ih svako može imati i koristiti, baš kao čuvenu sovjetsku pušku. Neki drugi mediji su ustvrdili da se radi o najvećem pojedinačnom napadu dronovima u historiji i da je to prekretnica u ratovanju, odnosno da je Iran pokazao snagu svog oružja i stepen tehnološkog razvoja.


Izrael i saveznici su pripremili odbranu. Prema onome što se do sada pojavilo u medijima, pored Izraela i Sjedinjenih Država, teritoriju napadnute države branili su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Jordan te Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati koji su pružali manju pomoć. Spori i relativno veliki iranski dronovi većinom su presretnuti od strane modernih aviona i protivvazdušne odbrane Izraela, Jordana, Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva.


Zakon velikih brojeva


I tu se kriju neke od najvećih iranskih pobjeda. Naime, pokazali su ljudima na Bliskom istoku javni i tajni poredak u regionu, otkrili ko je i kako spreman braniti Izrael i koliko jevrejska država ima kapaciteta za borbu, i na kraju ne manje važno - pokušali pomoći Palestincima na bilo koji način. Napad u talasima poslužio je Iranu da vidi kolike kapacitete imaju u Izraelu, odnosno sa koliko to presretača raspolažu baterije širom zemlje i koliko ih brzo mogu ponovo pripremiti za djelovanje.


Nakon što su dronovi morali biti srušeni od izraelskih sistema, stvorila se prilika da tlo pogode i iranske rakete. Iako postoje različite tvrdnje o kojim raketama je riječ, neki proiranski mediji tvrde da Teheran nije iskoristio svoje najjače adute, što je posebno zabrinjavajuće za Zapad. Ti izvori kažu da Iran nije koristio hipersonične rakete koje bi mogle doći do Izraela za nekoliko minuta.


Također, postoje i različite tvrdnje koliko je to raketa pogodilo Izrael, pa neki tvrde da se radi o jednoj, a neki o devet raketa. Izraelske tvrdnje da nema gotovo nikakve štete dovedene su u pitanje nakon jedne snimke iz Jordana objavljene na društvenim mrežama. Na snimku se vidi veliki požar koji je prouzrokovala oborena raketa. Drugim riječima, fragmenti srušenih raketa sa stotinama kilograma eksploziva i goriva prilikom svog uništenja mogu imati razornu moć. Pored toga, postoje dokazi da su iranske rakete pogodile neke ciljeve u Izraelu.


Dio medija se pozabavio i cijenom čitave operacije. Ram Aminach, bivši ekonomski savjetnik šefa izraelskog generalštaba, rekao je da je iranski napad Izrael koštao između 1,08 i 1,35 milijardi dolara, a da trošak uključuje samo obaranje dronova i projektila, ali ne i gubitke na terenu. On smatra da je Iran utrošio samo deseti dio ove sume. Neki mediji naklonjeni Iranu tvrdili su da je ta suma još i manja i da ne prelazi preko 70 milona dolara.


Iran šalje poruku Washingtonu


Nakon što je napad na Izrael okončan, Teheran je poslao poruku da oni slučaj smatraju završenim i da više neće napadati, ali da će svako ko ih napadne dobiti odgovor. Bidenova administracija, od ranije u sukobu sa Netanyahuovom vladom, poruku je shvatila i poručila Izraelu da sam mora napasti Iran ako to želi, pozivajući na kraj sukoba. Još prije samog napada na Izrael, Teheran je udario tamo gdje najviše boli Zapad – u Hormuškom prolazu zaplijenili su brod. To je bila poruka da Iran može zatvoriti ovaj morski prolaz koji vodi ka naftnim poljima Perzijskog zaljeva.


Stratezi u Washingtonu su i ranije bili svjesni narastajuće snage Irana, a Biden kao potpredsjednik u administraciji Baracka Obame želio je postići sporazum sa Teheranom o njegovom nuklearnom programu i ukinuti im sankcije, jer izolacija od Zapada ih tjera u zagrljaj Kine i Rusije. Nakon napada na Izrael u Washingtonu su se sigurno pitali šta ako Teheran sa saveznicima ispali nekoliko hiljada projektila, nakon što je nekoliko stotina napravilo ovaj nered, i šta ako među njima bude oružje za masovno uništenje. Na malom teritoriju kao što je izraelski to bi dovelo do katastrofe.


Netanyahuova desničarska vlada stvari ovako ne gleda i najavljuje osvetu. Iz izraelske vojske tvrde da imaju više načina kako da uzvrate, dok oni pesimistični poručuju da će Tel Avivu trebati godine da dodatno ojačaju svoju protivvazdušnu odbranu i da nabavi velike količine dronova. Ranije je Izrael vršio likvidacije (pro)iranskih zvaničnika u regiji i poduzimao druge operacije.


Teheran može biti zadovoljan nakon napada, jer se ponovo nametnuo u regionalnim okvirima onako kako i priželjkuje, odnosno kao regionalna sila s kojom se računa te kao sila koja okuplja nezadovoljne protivnike Zapada i Izraela širom Bliskog istoka. Međutim, stvar nije završena i sigurno je da iranski rivali neće sjediti skršenih ruku dok Teheran povećava svoj uticaj.



Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

 

Comments


bottom of page