top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Historijski izbori u Turskoj: Referendum o Erdoganovoj politici

Tursku 14. maja očekuju historijski važni izbori. Brojni su oni koji tvrde da se radi o najvažnijim izborima u historiji ove države. Građani Turske tog dana biraju predsjednika države i sastav državnog parlamenta, a suštinski oni biraju između nastavka jedne ere i mogućnosti da počne nova era u turskoj politici.



Već dvadeset godina AK partija i njen lider Recep Tayyip Erdogan upravljaju Turskom. U tih dvadeset godina svijet se mijenjao, posebno Bliski istok, a shodno tome i Turska. Silne turbulencije u zemlji, regiji i svijetu nisu ozbiljno ugrozile vladavinu AK partije koja je po nekim izvorima šesta najveća politička partija na svijetu, ako se uzme broj članova. Više od jedanaest miliona članova, prema istim izvorima, AK partiju je pretvorilo u narodni pokret, ili je ta partija izrasla iz tog istog pokreta, zavisno kako ko tumači njen razvoj. Međutim, niti jedno od ta dva tumačenja ne može osporiti činjenicu da je politika AK partije izraz težnji velikog broja Turaka.


Dvadeset godina kasnije i AK partija i njen lider suočavaju se sa ozbiljnim šansama da izgube izbore od strane ujedinjene opozicije koja se okuplja oko ideje da je vrijeme da Erdogan ide sa čela države. Tako su se ovi izbori pretvorili u svojevrstan referendum o Erdoganu i AK partiji. U velikoj i važnoj državi kakva je Turska izborna utrka je svedena na to pitanje, a konačan ishod bi mogao promijeniti gotovo sve unutar zemlje i mnogo toga u njenom okruženju.


Razoran zemljotres, inflacija, devalvacija lire, autoritarizam, stanje ljudskih prava, pitanje sirijskih izbjeglica u Turskoj, odnos prema Libiji, Grčkoj, Palestini, Siriji, Iraku, Zapadu i Rusiju samo su neka od pitanja na kojima insistira opozicija. Za mnoge od ovih problema opozicija nema konkretno rješenje, ali ima krivca. Tako, naprimjer, Erdoganov rival u predsjedničkoj utrci Kemal Kilicdaroglu tvrdi da bi u sporovima sa susjednom Grčkom upotrijebio vojsku, dok je slogan njegove Republikanske narodne stranke (CHP), koju je osnovao Kemal Ataturk, „mir u kući, mir u svijetu“. Zato se može reći da ozbiljne debate i sveobuhvatnog plana za nabrojane probleme na ovim izborima za sada nema. Naprosto, geografski položaj Turske je faktor koji nekad određuje njenu politiku bez obzira ko tom državom upravlja.


„Šestorka“ protiv Erdogana i AK partije


Ujedinjena opozicija, nazvana i „stol šestorke“, koja podržava Kilicdaroglua kao zajedničkog predsjedničkog kandidata prevashodno ima namjeru da ubijedi građane da je vrijeme da Erdogan ode sa vlasti. Opozicija koja ima prilične razlike tako je našla poveznicu. Zato je nemali broj onih koji tvrde da je opozicija mogla pronaći boljeg kandidata od Kilicdaroglua koje vodi CHP dvadesetak godina i kojeg je Erdogan više puta porazio.


„Šestorka“ je na ove izbore pred birače izašla sa brojnim obećanjima, a neka od njih fundamentalno mogu promijeniti zemlju ako dođe do njihove realizacije. Opozicija obećava manju inflaciju, stabilizaciju lire koja je u pet godina izgubila oko 80 posto svoje vrijednosti, promjene u bankarskoj politici, nezavisnije i efikasnije sudove, promjenu političkog sistema u parlamentarni kakav je bio do 2018. godine u kome je premijer najvažnija figura, prodaju aviona, automobila i objekata u vlasništvu države i povratak 3,7 miliona sirijskih izbjeglica u Siriju u roku „od dvije godine“. Kilicdaroglu je poručio i da je protiv „neoliberalizma“.


Na vanjskopolitičkom planu opozicija obećava da će „ispeglati“ nesporazume sa susjedima, preispitati tursku vanjsku politiku prema Africi i arapskom svijetu, donijeti ulazak u Evropsku uniju, bolje odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i Zapadom uopšte, bezvizni režim sa EU, ali i nastavak nekih politika koje aktuelna vlast u Turskoj provodi. Kilicdaroglu je rekao da se zalaže za Tursku bez stranih trupa na njenom teritoriju, a zamjerio je Washingtonu što vojno podržava Grčku. On je posjetio SAD na početku svoje kampanje, a ranije je Joseph Biden izjavio da bi volio da turska opozicija odnese pobjedu na izborima.


Erdogan i AK partija nude nastavak dosadašnjih politika Turske, tvrdeći da je ta zemlja na putu da postane sila u polju energetike, proizvodnje modernog naoružanja, razvoja domaćih kompanija koje se bave visokim tehnologijama i pozicioiniranja države kao ozbiljne regionalne sile čije se interesi moraju uvažiti. Erdogan obećava razvoj ekonomije, ulaganje u poljoprivredu i turizam, porodicu, obrazovanje, transport, pravdu i slobodu.


Za ove izbore biračima je ponudio program u 23 tačke, od kojih su najznačajnije hitan oporavak porušenih sela i gradova u februarskom zemljotresu. Erdogan obećava izgradnju 650 hiljada domova, od čega će ih 319 hiljada biti napravljeno za samo jednu godinu. Tome se dodaje i izgradnja modernih gradova koji će biti otporniji na prirodne katastrofe. Zatim, aktuelna vlast obećava da će smanjiti inflaciju na jednocifren iznos, poboljšati status radnika i penzionera, nastaviti sa investicijama, proizvodnjom i izvozom dok se ne dostigne obim vanjskotrgovinske razmjene od bilion dolara. Erdogan obećava i šest miliona novih radnih mjesta, što će nezaposlenost u zemlji svesti na sedam posto. Ulagaće se i u turizam s ciljem da se ugosti 90 miliona turista koji će zemlji donijeti 100 milijardi dolara prihoda.


Na vanjskopolitičkom planu Erdogan obećava da će zemlja ostati „ostrvo mira i sigurnosti“, boriće se za multilateralizam, za više saradnje sa drugim državama i dodatni razvoj onoga što je Turska postigla do sada, pri čemu je naveo primjer da Ankara sarađuje sa Ukrajinom i Rusijom u isto vrijeme. Erdogan obećava i razvijanje saradnje sa islamskim svijetom.


Podjele i prognoze


Sama lista otvorenih tema u ovoj kampanji govori koliki je značaj ovih izbora koji se održavaju tačno sto godina od kada je moderna Turska uspostavljena pod Ataturkovim vodstvom. Međutim, izbori su svedeni na izbor između Erdogana i njegovog rivala koji je aktuelnoj vlasti pripisao sve loše što se dešava u zemlji, što je samo dio istine, jer bi se, naprimjer, rat u Ukrajini desio bez obzira ko upravlja Turskom. Takvih primjera ima još, kao i na suprotnoj strani koja sve pozitivne stvari pripisuje sebi. Nema sumnje da se ubrzani razvoj turske vojne industrije ne bi desio da je zemlja izvan NATO-a. Zahvaljući tome što Turska decenijama pripada političkom Zapadu, mnoge zemlje imaju zajedničke projekte sa Ankarom, pa je tako uplivom španskih kompanija turska mornarica dobila izvanredne ratne brodove.


Takva politička scena stvorila je velike podjele u zemlji. Lokalni izbori su pokazali da su opoziciji naklonjeni veći gradovi, uključujući Istanbul, dok Erdogan računa na birače iz manjih mjesta. Najveća prokurdska stranka u zemlji stala je iza Kilicdaroglua. U konačnici, kako ankete pokazuju, dva kandidata dijeli nekoliko procenata. U različitim anktema se predviđaju različiti pobjednici, ali razlika je uvijek minimalna.


Kilicdaroglu je očekivao pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, ali to je malo vjerovatno da se desi od trenutka kada se kao treći kandidat pojavio njegov bivši saradnik Muharem Ince kojem ankete daju između pet i deset posto podrške. Tako će, predviđaju ankete, Turci predsjednika izabrati 28. maja u drugom krugu izbora, jer niti jedan kandidat neće imati više od 50 posto glasova u prvom krugu.


Paralelno se održavaju i parlamentarni izbori na kojima se predviđa blagi pad AK partije, koja je manje popularna od svog lidera. Rezultati parlamentarnih izbora tako bi mogli biti važan faktor za drugi krug predsjedničkih izbora, jer bi neki birači u tom slučaju mogli promjeniti stranu. Sve u svemu, čini se da Tursku očekuju neizvjesni izbori čiji se rezultati pažljivo prate i izvan te zemlje. Važnost Turske u regionalnim okvirima je ogromna, jer ono što se dešava u toj zemlji u velikoj mjeri prelijeva se i na Bliski istok, Kavkaz, Centralnu Aziju, dijelove Afrike, crnomorski bazen, Balkan, Mediteran i na NATO. To turskim izborima daje dodatni značaj.



Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

 

コメント


bottom of page