Agresija Rusije na susjednu Ukrajinu traje tek nešto duže od dva mjeseca, ali i taj kratak period bio je dovoljno dug da se pokidaju mnoge političke i ekonomske veze, da se neka prijateljstva stave na ispit i da se okrene novi list u politikama mnogih država. Rat u Ukrajini odrazio se i na Izrael koji decenijama pokušava da bude poštovan u Washingtonu, Briselu, Londonu i Moskvi. Međutim, ponašanje Zapada prema ratu u Ukrajini Izrael je stavio pod veliki pritisak.
Važnost Izraela za interese Zapada, kao i količina pomoći koju ta država dobije od Sjedinjenih Američkih Država i evropskih država, očita je i mnogima poznata. Zauzimanje Zapada za interese Izraela traje od kraja Drugog svjetskog rata, pa se od jevrejske države očekuje da pomogne saveznike onda kada to može. Izrael nema razloga da ne podrži Ukrajinu, posebno zbog činjenice da njen premijer Volodymyr Zelenskyy ima jevrejsko porijeklo. Međutim, podrška Kijevu u ovome slučaju znači suprostavljanje Moskvi, a to je nešto što Izrael želi izbjeći iz mnogo razloga.
Raspadom SSSR-a u Izrael su u ogromnim brojevima počeli pristizati novi stanovnici. Jevreji koji su odabrali Izrael za nastavak svog života snažno su povezali svoju novu državu sa Rusijom. Te veze nisu samo lične i ne odnose se samo na svakodnevni život, poput činjenice da milioni stanovnika Izraela govore ili razumiju ruski jezik, već su te veze prerasle u poslovne i političke interese. Brojni ruski oligarsi su i državljani Izraela, što praktično znači da su ovi milijarderi briga i jevrejske države.
Interesi Izraela da odnosi sa Moskvom budu na najvišem mogućem nivo nadilaze pomenute veze. Vlasti u Izraelu svjesni su uticaja Moskve na mnoge države širom svijeta, što u konačnici Izrael želi iskoristiti. SSSR je decenijama pružao podršku različitim neprijateljima Izraela, a u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija Moskva je znala zastupati stavove Palestinaca. Raspadom SSSR-a Moskva je i dalje zadržala mogućnost da utiče na mnoge procese. Ruska vojna intervencija u Siriji Izrael je dovela u položaj da mora od Moskve tražiti da se zaštite interesi Tel Aviva. Rusija je to (nažalost Sirije, Irana i Hezbollaha) posljednjih godina radila izuzetno dobro, a taj stav nije ni promjenila ni onda kada su ginuli njeni vojnici zbog izraelskih poteza. To „gledanje kroz prste“ Izraelu Vladimiru Putinu su mnogi u Rusiji zamjerili, a Sirija, Hezbollah i Iran samo su mogli konstatovati da će se u ratu protiv Izraela morati boriti bez pomoći Moskve.
Interesi Zapada
Strpljenje Rusije prema Izraelu možda ima svoj kraj, a posljednje reakcije iz Moskve su najava da bi najveća država svijeta mogla jevrejsku državu početi tretirati drugačije. Izrael se ovaj put našao između interesa Zapada i Rusije. Masakr u Buchi bio je povod za mnogobrojne osude Moskve, a neki su na Zapadu taj događaj nazvali genocidom. Izrael se pridružio kritikama, pa je tamošnji ministar vanjskih poslova Jair Lapid na Twitteru napisao da je „nemoguće ostati indeferentan prema užasnim slikama iz grada Bucha u blizini Kijeva, nakon što je ruska armija otišla“, dodajući da je to ratni zločin koji on osuđuje. Moskva odbacuje sve kritike za ovaj događaj tvrdeći da je isceniran. Ovakav komentar iz Izraela pozdravljen je na Zapadu, a Moskva ga nije mogla prešutiti.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova u nekoliko redova saopštenja pokušalo je dati svoje viđenje onoga što se dešavalo na Bliskom istoku proteklih decenija, bitno odstupajući od svog ponašanja u prethodnim godina i blagih osuda Izraela. Moskva tvrdi da je Lapidov potez „loše kamufliran pokušaj da se iskoristi situacija u Ukrajini i skrene pažnja međunarodne zajednice sa jednog od najstarijih neriješenih sukoba – palestinsko-izraelskog“ te ističu da Izrael krši međunarodno pravo i odluke UN-a naseljavanjem doseljenika na Zapadnoj obali, zatim okupacijom palestinskih teritorija, raseljavanjem preko 2,5 miliona Palestinaca, pravljenjem „zatvora na otvorenom“ – Pojas Gaze i stvaranjem palestinskih enklava uz držanje blokade nad tom teritorijom punih 14 godina.
Rusija je potom tražila da se upiše kao vlasnik katedrale Svetog Trojstva u starom dijelu Jerusalema, što je prethodno lično tražio Putin u pismu koje je poslao izraelskom premijeru Naftaliju Bennetu. Putin je 18. aprila razgovarao sa Mahmoudom Abbasom i osudio izraelsko širenje naselja na palestinskim teritorijama te pružio Palestincima podršku u vezi sa statusom džamije Al-Aqsa. Putin je obećao Abbasu da će Rusija Palestini obezbjediti „pšenicu, materijale i usjeve“ i nastaviti podržavati palestinske političke zahtjeve.
Nakon toga, Rusija je osudila i izraleski napad na aerodrom u Damasku u kome je pogunilo četiri sirijska vojnika i tri su ranjena. U saopštenju Ministarstva vanjskih poslova Rusije navodi se da su napadi „kategorički neprihvatljivi i nedopustivi“ i da su kršenje međunarodnog prava koje može dovesti do eskalacije sukoba na Bliskom istoku. Ovo je bio deveti napad Izraela na Siriju od početka ove godine, ali do sada ovako oštre reakcije nisu dolazile iz Moskve. Šta više, Rusija je ovakve napade dopustila činjenicom da nije zaštitila svoje saveznike u Siriji, niti je toj zemlji dala potrebna oružja da se odupre izraelskoj nadmoći u zračnom prostoru.
Hezbollah i Iran sigurno sada mogu da likuju nad prethodnim potezima Rusije u Siriji, budući da su oni primarna meta Izraela i da se najviše napada izvodi protiv šiitskih milicija raspoređenih na terenu. U Teheranu i Tripoliju sada sigurno očekuju da Rusija promijeni svoje ponašanje u Siriji i da sirijskoj armiji dostavi sisteme protivvazdušne odbrane koji mogu zaštititi trupe na terenu.
Interesi Rusije
Izraelska odluka da podrži Ukrajinu, barem u većoj mjeri nego Rusiju, pokazala se i odlukom da Kijevu dostavi zaštitnu opremu za spasilačke službe, prethodno dajući humanitarnu pomoć. Ukrajina je od Izraela tražila i sisteme protivvazdušne odbrane i drugo napredno oružje, ali do sada to nije odobreno. Međutim, sve opcije postaju otvorene ako Rusija povuče određene poteze protiv Izraela.
Ono čega se Izrael najviše plaši jeste da Rusija u Siriji pruži zaštitu Iranu i Hezbollahu kako bi se ovi dodatno ukopali na izraleskim granicama. Sve što Rusija treba da poduzme u tom slučaju jeste da zatvori sirijsko nebo za izraelske avione, ili da potrebno oružje ustupi Siriji, Iranu ili Hezbollahu. Rusija također može oružje dostaviti i palestinskim grupama i nastaviti podržavati Palestinu, posebno u Vijeću sigurnosti UN i na drugim mjestima. Ovakve odluke u ovom trenutku izgledaju kao nerealne, ali nisu nemoguće, posebno ne na Bliskom istoku gdje su promjene politika česte i korijenite.
Žestoke reakcije iz Moskve na izjavu ministra Lapida možda su dovoljna opomena Izraelu da se na vrijeme zaustavi i odbije se otvoreno svrstati u protivnički tabor oformljen na Zapadu. Međutim, Izrael mora da računa sa činjenicom da saveznici sa Zapada, posebno Sjedinjene Američke Države, očekuju da im se jevrejska država pridruži u njihovim nastojanjima da se suprostave Moskvi. Ukoliko Izrael odluči da ne podrži niti jednu stranu, pitanje je na koga u budućnosti oni mogu računati kada im bude pomoć potrebna, posebno u odnosu na neku državu koja je tokom ukrajinske krize podržala samo jednu stranu. Ukoliko Izrael podrži samo jednu stranu, onda će morati da uvjeri ili Zapad, ili Moskvu, da im se ponovo osigura povlašten status, kao što je to bio slučaj u prethodnim decenijama. Ovaj put to će biti puno teže i zbog činjenice da Zapad i Moskva svakim danom kopaju sve dublje rovove.