Palestinci su i ovaj put spoznali da države širom svijeta, uključujući njima „bratske“ arapske, vlastite interese stavljaju na prvo mjesto i da često iza lijepih riječi i lijepih želja ne stoje konkretna djela. Ipak, na Bliskom istoku i širom svijeta neke države, pokreti, grupe i pojedinci iz različitih razloga stali su u zaštitu Palestinaca i prava tamošnjeg naroda da živi u slobodi i miru.
Foto: Politički lider Hamasa Ismail Haniyeh
Kada je Hamas, zajedno sa drugim palestinskim grupama, napao jug Izraela 7. oktobra bilo je jasno da će odgovor Tel Aviva biti žestok. Taj čin je bio predvidiv. Ali mnogo toga što se kasnije dešavalo vjerovatno niko nije mogao ni zamisliti. Navedimo samo neke od tih događaja, ne nužno po redoslijedu: Otpor Hamasa traje gotovo sedam mjeseci, podjele unutar izraelskih političkih i vojnih elita, kritike iz velikog broja država Zapada i podjele unutar američke politike, prekid diplomatskih odnosa sa Izraelom, suđenje pred Međunarodnim sudom pravde za genocid, šutnja većine arapskih država, ponašanje Irana, napadi Husa u Crvenom moru i djelovanje libanskog Hezbollaha.
Najveći dio ovih događaja nije bio kordinisan iz jednog centra i vjerovatno i zbog toga nije bio očekivan, kao što nije ni poznato kako će se sve završiti. Jasno je da će neki od tih događaja trajati i nakon što utihne oružje u Gazi, te da su pokrenuti procesi koji će trajno promjeniti Izrael, Pojas Gaze, Zapadnu obalu, Bliski istok i vjerovatno odnos snaga u regiji u korist regionalnih sila.
Nakon desetina hiljada mrtvih civila i sukoba koji zahvata Palestinu, Izrael, Liban, Siriju, Irak i Jemen neke stvari će biti trajno promjenjenje, a 7. oktobar 2023. godine ostati kao referentna tačka za mnogo onoga što će kasnije doći. Ta promjene će biti veća nego u maju 2021. godine kada su Hamas i Izrael ratovali i kada je palestinska grupa ispalila oko 4.300 raketa, od kojih su neke pogodile važne štićene objekte. Tada je rukovodstvo Hamasa javno zahvalilo Iranu na pomoći da nabavi rakete i poručili su da za naredni rat imaju nova iznenađenja za Izrael. Oktobarski udar Hamasa na Izrael bitno je drugačiji nego u maju 2021. godine, nanijevši još teži udarac. Ovaj put Hamas nije nikome javno zahvaljivao za pruženu pomoć.
Od Libana do Jemena
U pokušaju da odgovorimo na pitanje kako je došlo do ovakog odgovora Izraelu i Sjedinjenim Državama, počnimo od posljednjeg navedenog događaja koje je bilo teško predvidjeti – operacije Hezbollaha. Ova šiitska politička i vojna organizacija iznenađujuće je reagovala na izraelski upad u Pojas Gaze. Odgovor Hezbollaha rezultat je događanja na Bliskom istoku u zadnjih dvadesetak godina, a čije se posljedice osjećaju i danas. I ovdje, zbog obima teksta, pomenimo same neke.
Prvo, Hezbollah je ratovao protiv Izraela 2006. godine i protjerao njegove snage sa juga Libana, dokazujući da je moguće pobjediti ratni stroj snažno podržan od strane Sjedinjenih Država. Drugo, Hezbollah i Hamas su u ratu u Siriji od 2012. godine bili na suprotnim stranama, odnosno šiitska libanska grupa je bila uz vladu Bashara al-Assada, a sunitski palestinski Hamas na strani pobunjenika, kao i mnoge arapske države, SAD, Turska, mnoštvo evropskih i drugih država.
Posljednjih godina Hezbollah i Hamas su popravili odnose, a vjerovatno ih je približio zajednički neprijatelj (Izrael), kao i odnos arapskih država prema njima, odnosno ubjeđenje da moraju djelovati i ojačati, ne čekajući pomoć država koje su pod snažnim uticajem Zapada. Naime, ove dvije grupe su prijetnja za mnoge arpaske države. Hezbollah nije popularan kod sunitskih monarhija zbog veza sa Iranom, a Hamas dijeli ideje sa Muslimanskim bratstvom koje neke arapske države vide kao prijetnju. Zato su obje grupe (Hezbollah i Muslimansko bratstvo) od mnogih arapskih država, očito iz različitih razloga, proglašene za terorističke.
Odgovor Hezbollaha na brutalnu izraelsku operaciju u Pojasu Gaze iz navedenih razloga velikim dijelom je iznenađenje. Ono što Hezbollah radi za Hamas, intezivno ratujući sa izraelskom vojskom od 7. oktobra i vežući za sebe elitne izraelske snage, sigurno je usluga koju Hamas i njegove pristalice i finansijeri u drugim državama neće moći zaboraviti. Prema podacima koji se pojavljuju u medijima, Hezbollah je izgubio više stotina boraca od 7. oktobra i nanio teške udarce Izraelu pogađajući vojne baze, komandna i osmatračka mjesta, kao i različite ciljeve na sjeveru Izraela, raselivši desetine hiljada Izraelaca, čime je izazvan kolapsa turizma, problemi u ekonomiji i politički pritisak na vladu Benjamina Netanyahua.
Hezbollah nije odustao ni nakon otvorenih prijetnji američkog predsjednika Josepha Bidena da će američka vojska djelovati protiv svakog ko se umiješa u rat Izraela i Hamasa, uputivši u Mediteransko more nosače aviona i prateće brodove. Hezbollah nije stao ni nakon izjava izraelskih zvaničnika da uspostavljanje primirja sa Hamasom ne znači kraj rata sa libanskom grupom.
Ponašanje Hezbollaha pratile su i iračke milicije, kao i jemenski Husi i od ranije službeni Damask. Sve njih povezuje savezništvo sa Iranom koji je od 7. oktobra, pretrpio teške udarce. Izrael je likvidirao više iranskih vojnih zvaničnika u Siriji, očigledno držeći Teheran odgovornim za front koji je stvara protiv Tel Aviva, a koji pokriva četiri glavna arpaska grada (Sana, Bagdad, Damask i Bejrut). Sve te iranske saveznike, zajedno sa Iranom, obično se naziva „Osovinom otpora“.
Prošlog mjeseca ajatolah Ali Khamenei je rekao da su SAD pogriješile što Iran drže odgovornim za antiameričke akcije na Bliskom istoku, dodavši da pomenute i druge grupe u regiji djeluju autonomno. „Naravno, mi branimo Otpor. Podržavamo grupe Otpora koliko god možemo”, rekao Khamenei i dodao da „ove grupe odlučuju i djeluju nezavisno“. On je poručio Washingtonu da je jedino rješenje da napusti regiju, jer nema drugog izbora usljed pritiska grupa koje podržava Iran.
Khamenei opaskom o autonomnom djelovanju različitih grupa i pozivom Washingtonu da napusti Bliski istok cilja na dva procesa koji Teheran priželjkuje. Prvi je nepopularnost američke politike u tom dijelu svijeta, a drugi je smanjeni uticaj najveće svjetske sile. Ta dva faktora mogla su se primjetiti od 7. oktobra i u drugim dijelovima svijeta, jer je se više država odlučio suprostaviti Izraelu i Washingtonu. Naprosto, SAD su zauzete drugim dijelovima svijeta, a ovogodišnji predsjednički izbori stvari dodatno komplikuju. Pored toga, SAD se već decenijama spremaju za obračun s Kinom, pa će najveći dio svojih potencijala prebaciti na Pacifik i u kinesko susjedstvo. Oni koji se opiru Washingtonu računaju na tu američku zauzetost i dugotrajan kineski otpor.
Od Azije do Latinske Amerike
Palestinski narod, ako ima pravo na to nakon decenija usamljenosti, sigurno se razočarao u ponašanje arapskih država, ako se izuzme djelovanje grupa u Siriji, Libanu, Iraku i Jemenu. Pored Katara kao najvećeg finansijera Hamasa i domaćina njegovom rukovodstvu, arapske države su uradile malo ili gotovo ništa da zaustave stradanje Palestinaca u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Da stvar bude apsurdnija po Palestince i Arape, najveća vojna podrška dolazi od Irana, a jedan od najglasnijih kritičara Izraela na različitim forumima je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Dakle, primarno arapski problem došao je u ruke nearapskih naroda, odnosno arapske nacije su svojim (ne)djelovanjem Palestinu prepustili svim drugima koji to žele i na način na koji to žele.
Jordan je zaprijetio Izraelu da neće dozvoliti protjerivanje Palestinaca, što je uradio i Egipat koji ima snažnu armiju. Uz to, Egipat i Katar igraju ulogu posrednika između Hamasa i Izraela. Ostale arapske i većinski muslimanske države ostale su, uglavnom, na osudama Izraela, dok neke od njih pregovaraju o „normalizaciji odnosa“ sa Tel Avivom, odnosno priznanjem kao nezavisne države.
Ali daleko od Bliskog istoka sve su jači glasovi da se pomogne Palestini i kazni Izrael za brojne civilne žrtve i razaranja palestinskih gradova i sela. Južna Afrika je pred Međunarodni sud pravde izvela Izrael i optužila ga za genocid i tako na sebe navukla bijes dijela Zapada. Južnoj Africi podršku su pružile brojne zemlje.
Širom Evrope sve su snažnije kritike izraelske politike prema Palestincima, a na ulice gradova izašli su milioni ljudi. Taj pritisak javnosti, iako je većina glavnih medija sa Zapada izvještavala tendenciozno u korist Izraela (usporedbe radi, prisjetimo se osuda Rusije nakon početka agresije na Ukrajinu), dao je rezultat. Španija je najavila da će priznati Palestinu do jula, a isto razmatraju Slovenija, Malta i Irska. Irske vlasti su bile posebno kritične prema Izraelu, a osudi su se pridružili i neki zvaničnici Evropske unije, što je prije par godina bilo gotovo nezamislivo. Pozivi na formiranje dvije države sve su snažniji i došli su i do Sjedinjenih Država i Bidenove administracija koja gubi podršku kod velikog broja glasača uoči novembarskih predsjedničkih izbora.
Podrška Palestini snažno je iskazana u Latinskoj Americi, iako tamošnje države imaju malo mehanizama da djeluju na njima udaljenom Bliskom istoku. U svakom slučaju, ostaće zabilježeno da je Bolivija prekinula diplomatske odnose sa Izraelom, da su Kolumbija i Kuba događaje u Pojasu Gaze nazvali „genocidom“, brazilski predsjendik Luiz Inácio Lula da Silva je Netanyahua optužio za „ludilo“ jer „želi da uništi Pojas Gaze“, a u osudama su se pridružili Čile, Meksiko, Argentina (promjenom vlasti podržala Izrael) i druge države Latinske Amerike. Neke od njih su povukle ambasadore, a kolumbijski predsjednik Gustavo Petro je svojim kritikama Izraela ostavio dio vlastite vojske i vojne avijacije bez podrške, jer je Izrael bio dobavljač oružja za tu latinoameričku državu koja je do dolaska Petra na vlast decenijama bila vjerni američki saveznik.
Rusija i Kina su također dale podršku Palestincima, ali malo toga su uradili da im pomognu.
Ruske kritike Izraela, u skladu sa poravnjavanjem računa zbog toga što je Tel Aviv osudio rusku agresiju na Ukrajinu, ostale su samo dio debate u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija gdje Washington vetom štiti Izrael. Ali Rusija ima priliku da se revanšira Izraelu, s kojim ima odlične odnose od raspada SSSR-a, ako bi u Siriji ojačala svoje snage, ili službenom Damasku isporučila svoje najbolje protivazdušne sisteme i avione, što bi spriječilo izraelske zračne napade i omogućilo Iranu i šiitskim milicijama da se bolje pozicioniraju u blizini granice.
Kina kao i u mnogim slučajevima igra na obje karte, odnosno pruža ruku saradnje svim stranama, ne želeći se dublje uplitati u sukob. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas je to prepoznao i u julu prošle godine posjetio je Peking, gdje ga je uz najveće počasti primio kineski predsjednik Xi Jinping. Tada su njih dvojica proglasila „strateško partnerstvo“ dvije zemlje, a Xi poručio da se „historijska nepravda“ prema Palestini mora ispraviti. Abbas je dobio kritike iz nekih većinskih muslimanskih država, jer je izjavio da Kina postupa korektno sa Ujgurima. Abbas je pozvao Peking da se više uključi u procese na Bliskom istoku i pozdravio „kinesku mudrost“ u politici.
Palestinska borba za opstanak
Gotovo sedam mjeseci stradanja u Pojasu Gazi refleksija su onoga što Palestinci proživljavaju decenijama. U tom dijelu svijeta traje borba za svaki izvor vode, svaki komad obradivog zemljišta i svaku kuću u Jerusalemu i drugim gradovima. Vrijeme prolazi i savezi se mijenjaju, ali Palestinci i dalje nastavljaju da se bore, svjesni da je odustajanje od borbe uvod u njihovo trajno raseljavanje.
Neki su bili skloni da izraelsko-palestinski sukob sagledavaju od 7. oktobra, kao da se ništa ranije nije desilo. Propaganda je pokušala predstaviti Palestince kao one koji odbijaju da prihvate bilo kakvo mirovno rješenje i postojanje dvije države – Izraela i Palestine. Tu podvalu je razobličila Netanyahua vlada koja je donijela odluke, i javno ih saopštila, da rješenje o dvije države za Izrael nije prihvatljivo. Drugim riječima, to je poziv na borbu sve dok jedna strana ne doživi totalni poraz.
Kako Netanyahu taj stav neće promjeniti do kraja svog mandata, Palestincima ne preostaje ništa drugo nego da se bore na različite načine. Decenije borbe su im pokazali da je najveća pomoć koju mogu dobiti jeste njihovo vlastito jačanje u svakom smislu. Istovremeno, Palestinci moraju prihvatati i iskrena i lažna savezništva, jer u aktuelnom odnosu snaga na Bliskom istoku i u svijetu ne mogu očekivati više.
U iščekivanju da svjetske i regionalne sile promjene svoje planove na način da se stvari odvijaju u korist Palestinaca, tamošnjem narodu ne ostaje ništa osim borbe.
Tekst je ranije objavljen na portalu PISjournal.