Posljednjih mjeseci rat u Ukrajini ne odvija se onako kako bi to Kijev želio, dok Rusija pojačava pritisak na nekoliko dijelova fronta. Svaki uspjeh ruske ratne mašinerije u Ukrajini brine veliki broj država u Evropi, uključujući države na Balkanu, dok neki otvoreno priželjkuju da Kijev bude poražen kako bi probali provesti svoje političke planove.
Foto: Vladimir Putin i Joseph Biden na samitu u Švicarskoj 2021. godine
Od prvih dana ruske agresije na Ukrajinu u Evropi se govori o mogućnosti da Moskva porazi Kijev, pa da nakon toga napadne druge države. Po tim kalkulacijama Rusija bi mogla napasti Moldaviju, gdje decenijama ima vojnu bazu, neku od članica NATO-a ili na Balkanu izazvati sukobe, ohrabrujući prokremaljske snage da pokušaju ono u čemu su poraženi tokom devedesetih godina.
Ti strahovi kod dijela javnosti pojačavaju se sa svakim napretkom ruskih snaga u ukrajinskom ratu, često bez jasnog rezona. Ipak, nekoliko teških poraza za Kijev (Marjinka i Avdijevka, na primjer, kao i slomljena ukrajinska ljetna ofanziva) te kalkulacije čine dramatičnijim.
Povrh toga, Kijev se suočava sa promjenama u svom vojnom rukovodstvu, dok se na Zapadu pojavljuju dileme kako finansirati ukrajinski rat i kako Rusima nanijeti što teži udarac. „Već smo uništili gotovo polovinu predratnih vojnih kapaciteta Rusije, po cijeni manjoj od deset posto bilo kojeg nacionalnog budžeta za odbranu“, napisao je prošle sedmice britanski premijer David Cameron za The Hill, obrazlažući zašto Sjedinjene Američke Države i druge države Zapada trebaju podržavati Ukrajinu koliko god je to potrebno.
Trvljenja u Kijevu neki smatraju dijelom obračuna ukrajinskih elita, odnosno razmimoilaženje predsjednika Volodimira Zelenskog sa Zapadom. Ovogodišnja sigurnosna konferencija u Minhenu pokazala je da Zelenski više nije glavna zvijezda na skupovima na kojima se pojavi, ali Ukrajina to jeste i ostaje centralno pitanje evropske sigurnosti. U tom kontekstu treba sagledati pozive na pregovore koje suprotna strana odbija, ispipavajući šta je prihvatljivo za Moskvu, Kijev i Zapad.
Balkanske kalkulacije
Poučeni držanjem Zapada tokom raspada Jugoslavije, saradnjom dijela Zapada sa balkanskim nacionalistima i (trenutnim) blokiranjem puta u euroatlantske integracije za nekoliko balkanskih država, javlja se sve više zabrinutih glasova za budućnost Balkana, ali i onih koji smatraju da bi slom Kijeva mogao biti prijelomna tačka za njihove nacionalističke i ekspanzionističke politike. Uprošteno, neki smatraju da bi nacionalistička vlast u Beogradu, sa krakovima u nekoliko država, mogla krenuti u stvaranje „Velike Srbije“, odnosno otpočinjanja sukoba sa drugim narodima.
Proruski krugovi u regionu stvari vide drugačije, očekujući da bi Beogradu Moskva mogla ispuniti sve želje, iako je to teška (historijska) zabluda nacionalističkih elita u Srbiji. Ali takve kalkulacije nikada ne treba zanemariti, jer iza njih stoje usijane glave sa upitnom sposobnošću rezonovanja međunarodne politike, pa su zbog toga posebno opasne.
Na koncu, sve i da Rusija želi nacionalistima u Beogradu ispuniti želje, ne uzimajući u obzir interese drugih naroda na Balkanu koji se ne bi pomirili s činjenicom da budu predmet trgovine, stvari bi se morale dogovoriti sa puno važnijim adresama od onih u ovom dijelu svijeta. U nekim okolnostima, proruske snage na Balkanu mogle bi biti najveće žrtve ukrajinskog poraza, jer ako Zapad ne može spasiti Ukrajinu od Rusije, onda sigurno može spasiti nekoliko naroda i država koji su velikim dijelom integrisani u političke i ekonomske tokove tog političkog bloka.
Čekajući rasplet u Ukrajini
Oni koji ne žele da se ovaj dio svijeta u potpunosti integriše u Evropsku uniju i NATO nastavljaju sa svojim politikama, što je i razumljivo. To je za njih doslovno bitka za opstanak, dok je za Rusiju to mogućnost da odvlači pažnju Zapada, stvarajući različite krize koje mogu eskalirati i dovesti do daljnjih regionalnih i podjela na Zapadu. Obračun dijela Zapada sa Albinom Kurtijem to jasno pokazuje, a tolerisanje ponašanja zvaničnog Beograda dovelo je do smrtnih slučajeva u Banjskoj i napetosti u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
Razumijevanje koje dio Zapada pokazuje za pojedine balkanske velikodržavne politike više brine od svakog ruskog uticaja na ovaj dio svijeta. Tu gdje Zapad u najvećoj mjeri kontroliše polje politike, ekonomije, sigurnosti, gdje ima mehanizme da direktno djeluje (OHR, EULEX, EUFOR...), i dalje se gleda kroz prste onima koji region drže u konstantnoj krizi, periodično izazivajući sporove koji mogu prerasti u šire konflikte ako se stvari otmu kontroli.
Konkretno, u Bosni i Hercegovini, popustljivost Zapada i dijela političkih stranaka, u ime višeg cilja čiji se obrisi (ne) vide kao u magli i bez jasnog plana kako to postići, dovelo je do toga da se šovinizam i fašizam prihvate kao legitimna i legalna politika koju oni na „evropskom putu“ moraju uvažiti. Posljednjih dana smo čuli „objašnjenje“ da samoproglašene narodne vođe imaju obavezu da stoje uz one koji su osuđeni za ratne zločine. Upravo na tim stvarima ne bi smjelo biti popuštanja i upravo je to polje na kome se može dobiti međunarodna podrška, čak formalno i od Rusije i Kine.
Ukrajinski rat se nastavlja. Američki zvaničnici su tražili od Ukrajinaca da se, kao Rusi, počnu ukopavati i spremati za dugu i iscrpljujuću borbu za koju niko ne zna koliko će trajati, dok velike sile razmatraju opcije, uključujući zamrzavanje sukoba.
U međuvremenu, Balkan će nastaviti tavoriti u sadašnjem stanju koje je u najvećoj mjeri oblikovao Zapad, prvo odnosom prema raspadu Jugoslavije, zatim mirovnim sporazumima i kasnije sa politikama prema ovome dijelu svijeta koje traju do danas. Zato bi, dok se čeka rasplet u Ukrajini, domaći faktori trebali tražiti rješenje ovdašnjih problema sa onima koji su čitav region doveli u ovakvu situaciju, bez obzira kako se rat u Ukrajini bude odvijao.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba